Stari su Kinezi vjerovali da životna energija qi kola u nama kroz meridijane koji odgovaraju raznim organima u tijelu. Sila koja pokreće qi je neprekidno kretanje između dva pola yin i yang. U normalnim okolnostima i kod zdrave osobe, životna sila qi kola ravnomjerno, održavajući ravnotežu između snažnih elemenata yang i obuzdavajućih elemenata yin. Ako se poremeti ravnoteža, tjelesni će sklad biti ugrožen i čovjek se može razboljeti. Primjenjujući iskustvena znanja stara tisućama godina, terapeut aktivira određene točke na meridijanima i ponovno uspostavlja ravnotežu yin-yang. Te točke zovu se akupunkturne točke, a aktiviraju se ubodom igle (akupunktura), ili pritiskom prsta (akupresura).

Pred nekoliko desetljeća priznata je i od Svjetske zdravstvene organizacije, a u mnogim bolnicama osnovani su i odjeli kineske medicine, što dovoljno govori o njezinim uspjesima i djelotvornosti.

Poput ostalih oblika holističke ("cjelovite") medicine, i u kineskoj se medicini naglašava povezanost tijela, uma i duha, te njihov odnos prema okolišu. Kineska medicina ima za cilj održavanje dobrog zdravlja i zadovoljstva, te prevenciju bolesti, dok je istodobno oblik dijagnostike i način liječenja. Čovjek se promatra kao biće koje je stvorila priroda i kao takav podložan je prirodnim zakonima. Čovjeka se liječi kao "cjelinu" tj. razumijevanjem svih simptoma i znakova unutar kojih osobe utječu jedna na druge i međusobno su povezane. To je i razlog zašto se primjenom ove medicine iscjeljuju i ublažavaju, inače neizlječiva oboljenja.

Osnovne metode koje su se razvile u kineskoj medicini obuhvaćaju:

akupunkturu,  tui-na terapiju,  refleksologiju,  i kinesku biljnu medicinu

Kineska medicinska misao u obliku u kojem je danas poznajemo, vodi podrijetlo od razdoblja "Zaraćenih država" (476-221. g. p. Krista). Tijekom tog razdoblja postavljeni su temelji za teorije:

yin-yang,  pet elemenata,  Qi i krv,