Untitled Document


Današnji klinci većinom ubijaju vrijeme u kafićima ili surfajući internetom. Klinci pedesetih i šezdesetih godina, kojima sam i sama pripadala (zamislite, danas već prošlog stoljeća!) "surfali" su livadama, poljima, šumama i u živo učili o biljkama, životinjama, čovjekovoj privrženosti zemlji i prirodi. Prvi roman koji vrvi upijenim slikama iz djetinjstva provedenog u mojem (podravskom) zavičaju roman je za mladež Mrazovac .

Već kao djevojčica naučila sam da je MRAZOVAC otrovna i ljekovita biljka. Jednom sam iza štaglja za mamu nabrala stručak njegovih ružičastih cvjetova. "Brzo baci to otrovno cvijeće i operi ruke!", zaskočila me baka na samom ulazu u kuću. (kao otac Janu u romanu!) Tek kad sam tijekom studija naučila da MRAZOVAC pripada u porodicu ljuljana, a da kao ljekoviti dio služe sjemenke koje sadrže protiv gihta djelotvorni kolhicin, mogla sam prihvatiti činjenicu da tako slikovit cvijet može biti istovremeno otrovan za kravu ako ga popase, a ljekovit za baku ako njegove sjemenke potopi u vodi i uzima kao lijek za zglobove (upravo to radi Janičina baka u romanu!)

MRAZOVAC se zvala najprije pripovijetka koja se umjesto na pet-šest kartica "protegnula" na petnaestak i da bi bila objavljena u jednom tjedniku morala se "skvrčiti". Umjesto uv ijek nezahvalnog i mukotrpnog "striženja" rečenica (barem za mene), radije sam se uhvatila pisanja nove priče, a MRAZOVAC pospremila u ladicu. Desetak godina poslije, u potrazi za jednim sasvim drugim tekstom naišla sam i na MRAZOVAC, ponovno ga prolistala, pa pročitala, i opet "zaboravila" na njega…

Nekoliko tjedana poslije kad sam u ljekarni pripremala jedan ljekoviti čaj misli mi obuzme MRAZOVAC, podsvijest proradi, dopadne se mašti maštati, a ruci zapisati i pripovijetka se izdužila u roman. Kitica MRAZOVCA, koji sam kao djevojčica ubrala za mamu, u vazu je stavljena u romanu, na tri naivne slike, naslikane u različito vrijeme na različitim mjestima, povezavši u ljubavnoj priči dvije obitelji, jednu iz Podravine, drugu iz Zagreba.

Premda u Podravinu danas odlazim rijetko, uglavno na jedno poslijepodne posjetiti roditelje, slike krajobraza i ljudi ostarjelih za više od četvrt stoljeća, listam u mislima kao dragi album. I glavni likovi romana dolaze iz Podravine u grad, ili iz grada u Podravinu odlaze tražiti korijene. Podravina i dragi "kaj" im (kao i meni ) u srcu!

Janina baka i Martinova majka i baka ne mogu se bez "dragog kaja" ni slikovito ni jasno izraziti, premda mnogo mladih čitatelja "kajkavizirane" dijaloge romana vjerojatno preskače. Već danas "kaj" kakvog ja pamtim nije više toliko bogat i slikovit. Odlazak u grad oduzeo mu je dušu. A srce? Moje još odolijeva jer se snažno sjeća. Sjeća se i "krajolika s hrastom" (koji se danas od korova više ne nazire, s još meni dragog proplanka) i "pajdašice bake Dore" (koja je kao"pajdašica" moje bake za potrebe romana doslovce preslikana iz života). Moje misli u uspješnoj borbi sa zaboravom i danas prisluškuju davne razgovore raznih teca, strina, vunji, matki i čečoka iz kojih sam učila mnoge životne mudrosti. Ime đu ostalog, naučila sam da kamilica, kadulja, bazga, šipak i lipa osim ljekovitu imaju i svoju praznovjernu tradiciju (pa je dio toga od svoje bake naučila i Jana!).

Roman MRAZOVAC zapravo je posljedica osluškivanja dragih i nezaboravnih sjećanja iz djetinjstva.

Kad čovjek živi novim načinom života u novoj sredini ne misli o svojim korijenima, premda iz njih crpi snagu za taj novi način života. Samo toga dugo nije svjestan. Tek kad ga život malo potroši, zavičaj i djetinjstvo promatraju se drugim očima. Zrelim i širokim pogledom osvrćemo se natrag i postavljamo prema djetinjstvu novi bogatiji odnos. S osvrtom na djetinjstvo budućnost nam puno više obećava. Premda romantika i punoća mojeg djetinjstva pripadaju svijetu i vremenu koji više ne postoje.A ja pak živim život koji ni taj svijet ni to vrijeme ne razumije.

Jer, nekad smirujuća tišina i čivčikav pjev ptica podravskih gorica danas grubo remeti hroptanje traktora i automobila. Od rijetkog hodanja staze se više ne bijele uz trsje. Zatravila ih žilava loboda i tvrdokorna pirika. Neke su se stopile s obližnjim grmom a neke su pak iščezle pred klijetima. Pod grmovima, trsovima, u jarcima, pod stablima ni traga ribizlu, malinama, kupinama, jagodama. Iskrčiše i raskošni grm akacije, posjekoše i kesten, zaoraše šumarice!

Djetinjstva! Njihovu vrijednost i posebnost shvatimo tek kad nas život potpuno otrgne iz sredine u kojoj smo rasli. Mislimo da smo već samim dolaskom u grad pokidali sve spone koje nas vežu sa zavičajem. Koji put, ako nas ne oda naglasak ili način govora, sramimo se i priznati da nismo gra đani s rodovnikom…No srce i duša prepredeniji su od našeg prevrtljivog ponašanja. Oni zauvijek iznova pune naše osjećajne akumulatore dragim uspomenama koje im daju ponosno oblik trajnosti, nezaboravljenosti i, u svakom slučaju neponovljivost. Zahvaljujući toj vrsti osjećajnih akumulatora satkan je autobiografski roman Tko vjeruje u rode još! . Spomenuti roman zapravo je nastao spajanjem dviju knjiga, kratkog romana Predosjećaj i zbirke pripovjedaka iz djetinjstva Tko pojma nema .

Začetak Predosjećaja su bilješke iz 1979/1980 o suprugovim i mojim raspoloženjima u očekivanju ro đenja našeg "prvijenca" (prema suprugovoj želji i uvjerenju). Ponekad smo radili u suprotnim smjenama, a kako nismo imali telefon u bilježnici smo ostavljali jedno drugom poruke. Na kraju su tjedni zapisi (njih 40, koliko majka nosi dijete) o našim razmišljanjima iz perspektive nero đene djevojčice bili prekratki da bi ugledali knjižarski izlog ukoričeni zasebno. Godine 1984. u Zimskom izdanju tjednika Vikend objavljena je skraćena verzija Predosjećaja u obliku podulje priče, pod nazivom Intuicija . S matram ovaj pisani trag dijela romana potrebnim spomenuti, jer mi je ponegdje diskretno zamjeramo o sličnosti ideje s filmskim hitom Gle tko to govori iz 1989.

Tako đer se i zbirka pripovjedaka o odrastanju sa crticama Bosonoga na asfaltu, U samoposluživanju, Povijest se ponavlja, Kako djeca dolaze na svijet, Č estitarica, Krilati dorat, Zelenčec može biti smao zelene boje, Ljubičasti kišobrani, Živi propeleri, Gluhonijemi Vinko, Zbirka, Dar za mamu i Ako se slika okrene naopačke, koje su povremeno izlazile u dječjim listovima, činila pretankom za samostalno ukoričenje i neko vrijeme završila u ladici.

Odabirući koji bih roman mogla posvetiti svojim kćerima za osamnaesti ro đendan, Predosjećaj i Tko pojma nema ponovno su mi se našli u rukama. Kao karte pomiješala sam njihove dijelove i rodio se roman Tko vjeruje u rode još , s istinitom okosnicom, sa istinitim zgodama, nezgodama i nestašnostim, sa istinitim likovima možda samo malo prilago đenim zapletom. Č ak sam smatrala potrebnim dati do znanja da se radnja doga đa u istinitom mjestu (Novigradu Podravskom) a ne mjestu izmišljenog imena. Dio djetinjih sjećanja i crtica ukrala sam baki, dio djedu, dio mami, dio teti, dio suprugu, dio sestri, dio svojim kćerima Ani i Mariji… čijim sam imenima (po logici stvari) i nazvala nero đene djevojčice u romanu. Jedino bi mi djed (da je živ) morao oprostiti što sam koristeći se piščevom slobodom njegovog jedinstvenog krilatog dorata "Pubija" za potrebe zanimljivosti prekrstila u "Elazara"!

*

Kad u kraju gdje se motika cijeni više od knjige pokazujete ljubav prema čitanju i pisanju ubrzo vam se prišije epitet dangube. Još kao djevojčica čitala sam i pisala po skrivečki. S petnaest godina pod pseudonimom na lokalnu stanicu poslala sam dramu Poštar . Budući da je drama bila objavljena uredništvo je tražilo da se autor javi u studio. I uredniku i roditeljima priskrbila sam veliko iznena đenje ali i mojem hobiju na velika vrata omogućila izlazak iz ilegalnosti. Tridesetak godina poslije Kristina i Viktor iz Poštara dobili su sestru Suzanu, Kristina prijateljicu Petru, a Viktor prijatelja Gorana i ponovno oživjeli u socijalno-ljubavnom romanu za djecu LASTIN REP . Zašto LASTIN REP ? LASTIN REP je bio najljepši leptir u mojoj zbirci kukaca i leptira koje sam kao djevojčica lovila po podravskim livadama i šumama. Najljepšeg leptira izgrizao je jednog dana najveći kukac u zbirci, jelenak, kojeg nisam formalinom usmrtila nego samo umrtvila. Poslije sam danima s mrežom lutala livadama, ali tako lijep LASTIN REP nikad više nisam ulovila. Ali sam u znak sjećanja po njemu nazvala svoj prvi roman.

Idejni tekst autorice za knjigu Branka Pilaša, Raspršena vrela književnih djela , Školska knjiga, Zagreb, 2004.