| POČETNA STRANICA |
ZAŠTO JE TIMSKI RAD TAKO USPJEŠAN? Autor: Sonja Banić, prof. matematike i fizike, Ivanić Grad |
|
Kako pripremiti i voditi rad u timovima Kvaliteta u nastavi matematike Pristup rješavanju problemskih zadataka
timski radovi prezentacije
|
Pretpostavljam da je svatko tko je isprobao timski rad u svom razredu iznenađen i oduševljen njegovim rezultatima i radošću s kojom ga učenici prihvaćaju. Nije lako u drugim oblicima rada doživjeti takvu motiviranost, predanost, radno ozračje, međusobno pomaganje i suradnju. Koliko često doživljavate da srednjoškolci ne pokazuju želju da izađu iz razreda za vrijeme odmora? Što se drugo može učiniti da, inače najmanje zainteresirani učenici, najjače "zagrizu" i trude se? Iako učenici puno rade, ne osjećaju se opterećenima. Ako im iste one zadatke, nad kojima bi zijevali i čekali da ih netko drugi riješi na ploči, stavite na papir i kažete da ih riješe u grupi, svi će se truditi i svatko će samostalno riješiti barem nešto. Zašto je ovaj oblik rada toliko drugačiji i tako uspješan? Da bismo zadovoljavajuće odgovorili na ovo pitanje, trebamo zapravo odgovoriti na pitanje što pokreće i motivira učenike. Uspješan odgovor dao je američki psihijatar dr. William Glasser. Tijekom svog rada, osim kao psihoterapeut i bračni terapeut, mnogo je radio u školama, pomažući u rješavanju brojnih problema (i discipline i uspjeha) koji se u školi javljaju. Njegov rad u školama rezultirao je nastajanjem mnogih "kvalitetnih škola".1) lit.[1] Nastojeći poboljšati odnose među ljudima Glasser je otkrio novu teoriju ljudskog ponašanja, koju je u početku nazvao "teorija kontrole", a kasnije preimenovao u teorija izbora. lit.[2] To je teorija u psihologiji, koja na nov, drugačiji način objašnjava ljudsko ponašanje.2) Koristeći teoriju izbora jednostavno je dati odgovor na pitanje zašto je timski rad uspješan. Vanjska motivacija i pokušaji kontroliranja i upravljanja uglavnom su jedine metode koje je većina nas dosad iskusila u vlastitom životu, koje smo učili iz psihologije i primjenjujemo ih u radu. Na njima se temelji školski sustav, kao u ostalom i čitav društveni poredak. Te metode pretpostavljaju da možemo kontrolirati ponašanje drugih i upravljati njime pomoću nagrada i kazni. Lako se možemo uvjeriti da one često ne daju rezultate. U trenutku kad prestane strah od kazne ili nestane privlačnost nagrade, prestaje i mogućnost upravljanja tuđim ponašanjem. Nemoć tog pristupa svakodnevno osjećamo u radu s učenicima. Učenika koji ne želi učiti ni cijela hrpa jedinica ne može na to prisiliti. Ako mu je donekle stalo do toga da završi školu, naučit će tek toliko da dobije dva, daleko ispod svojih mogućnosti. A koliko vam se puta desilo da na ispitu u kolovozu učenik zna manje nego što je znao u lipnju? Na takve učenike sve kazne koje je u stanju izmisliti naš školski sustav više ne djeluju. Oni su izbacili znanje i školu iz svog svijeta kvalitete3 ). A koliko imate učenika koji su zadovoljni, recimo trojkom, i ne žele se potruditi za više, iako imaju mogućnosti za odličan? Vaša petica očito im nije dovoljno privlačna nagrada da bi uložili veći trud. Pretpostavljam da situacija u kojima niste uspjeli kontrolirati tuđe ponašanje sustavom kazni i nagrada možete naći još puno, i u školskom i u obiteljskom životu. No , iako svjesni da taj sustav često ne djeluje, primjenjujemo ga jer on je jedino što smo do sada imali priliku vidjeti, iskusiti i naučiti. Ako vanjska motivacija i kontrola ne djeluju, što upravlja ljudskim ponašanjem? Prema teoriji izbora dr. Glassera, jedina osoba čije ponašanje uistinu možemo kontrolirati smo mi sami. Na ponašanje svake osobe utječe samo njena unutarnja motivacija. Svojim ponašanjem nastojimo zadovoljiti pet osnovnih potreba koje su u nas genetski usađene. Te potrebe su: preživljavanje, ljubav i pripadanje, moć, sloboda i zabava. Stupanj jakosti svake potrebe različit je za svaku osobu. Potrebe zadovoljavamo kroz odnose s drugim ljudima, i da bismo bili sretni i zadovoljni, svaka potreba treba biti do neke mjere zadovoljena. Unutarnja motivacija je nastojenje da se zadovolje osnovne potrebe, i to nastojanje upravlja ljudskim ponašanjem, pa i ponašanjem naših učenika. Preživljavanje je potreba koja je prva nastala. Ona uključuje potrebu za hranom, odjećom, mjestom za stanovanje. U današnjem stupnju razvoja društva, za većinu ljudi to prestaje biti dominantna potreba. Svatko želi biti voljen i voljeti. Ljubav između djece i roditelja, između partnera, braće i sestara, prijateljstvo, sve su to odnosi u kojima zadovoljavamo našu potrebu za ljubavlju i pripadanjem. Ona se zadovoljava kroz kvalitetan odnos s drugom osobom, prijateljstvo, brižnost, uključenost. I u odnosu s učiteljem djeca mogu zadovoljavati svoju potrebu za ljubavlju. Taj odnos može biti posebno važan za djecu koja iz nekih razloga ovu potrebu ne mogu u dovoljnoj mjeri zadovoljiti u obitelji. Moć je potreba koju je često najteže zadovoljiti. Čvrsto je vezana za samopouzdanje, i zato je zadovoljenje ove potrebe veoma važno za mlade osobe. Ona obuhvaća važnost, priznanje, vještinu, kompetenciju. Potrebu za moći možemo zadovoljiti na štetu drugih - naša moć postaje veća kada se moć drugih smanjuje, ili na korist drugih - naša moć postaje veća kad drugim osobama pomognemo da se njihova moć poveća i da zadovolje svoje potrebe. Učitelj koji učeniku želi dokazati da ne zna i sa zadovoljstvom mu upisuje jedinicu, svoju potrebu za moći zadovoljava umanjujući moć učenika. Učitelj koji osjeća zadovoljstvo što je učenicima uspio nešto dobro objasniti i motivirati ih za rad svoju potrebu za moći zadovoljava povećavajući moć učenika. Svaki čovjek ima potrebu za slobodom. Želimo biti nezavisni, slobodno iznositi svoje mišljenje, samostalno donositi odluke i imati mogućnost izbora načina na koji ćemo zadovoljiti svoje potrebe. Čini mi se da potreba za slobodom u dobi adolescencije naročito dolazi do izražaja. Potreba za zabavom nastala je kao nagrada za učenje. Najbolje učimo zabavljajući se, ali tu činjenicu u krutosti školskog sustava prečesto zaboravljamo. Ljudi se zabavljaju čitav život, što znači da su i za učenje sposobni čitav život. Izvan škole, učenje često doživljavamo kao zabavu. Našim ponašanjem upravlja nastojanje da zadovoljimo ove osnovne potrebe. Pri tome valja imati na umu da je stupanj jakosti svake potrebe različit od osobe do osobe.
Potrebe su postojale i prije. Zašto je sve u školi funkcioniralo bolje nego sada? Usporedimo li materijalnu sigurnost sadašnjeg života većine ljudi, sa situacijom s početka prošlog stoljeća, možemo zaključiti da se sada živi puno lakše. Dok je prije stotinjak godina potreba za preživljavanjem bila dominantna potreba većine ljudi, sada to više nije. Većina ljudi (i djece) ima bar donekle zadovoljavajuće riješena svoja egzistencijalna pitanja, i više su usmjereni na zadovoljavanje svojih ostalih potreba. Dok je potreba za preživljavanjem bila dominantna potreba, većina je ljudi bila voljna prihvatiti daleko jaču frustraciju (manji stupanj zadovoljenja) ostalih potreba, posebno potrebe za moći. (Ako imate šefa koji vas maltretira na poslu -potreba za moći je nezadovoljena- a nemate šanse pronaći drugi posao, trpjet ćete njegovo maltretiranje, ukoliko je vaša potreba za preživljavanjem jača od potrebe za moći.) U prošlosti su škola i znanje bili direktno vezani za preživljavanje. Kao školovan majstor imali ste puno bolje šanse nego kao nadničar. Zato su učenici bili više motivirani da završe školu nego danas. I na kraju, školovao se puno manji broj ljudi. Mnogo djece koja danas "stvaraju probleme" pred 100 godina uopće ne bi bili uključeni u školski sustav. Danas preživljavanje više nije dominantna potreba. Većina ljudi i djece želi zadovoljiti svoje potrebe za ljubavlju, moći, slobodom i zabavom u što većem stupnju i po mogućnosti odmah. Iako je znanje i dalje vezano uz preživljavanje, to više nije tako očito. Školovanje traje puno duže nego prije i nemoguće je na tako dug rok odgoditi zadovoljenje potreba. Zato se tradicionalna škola, u kojoj većina učenika teško ili nikako ne zadovoljava svoje potrebe, raspada i očito treba promjene. Želimo li da škola dobro funkcionira i podučavanje bude uspješno, učenici trebaju u školi i na našim satovima zadovoljavati svoje potrebe. Pokušajmo osvijestiti neke načine na koje oni to čine. Uočimo: način na koji učenici zadovoljavaju svoje potrebe na satu može nastavniku biti poželjan ili nepoželjan. Uz načine koje sam ja nabrojala, vjerojatno ćete se i sami sjetiti još pokojeg primjera. Potreba za ljubavlju i pripadanjem: poželjno je da učenik ima osjećaj pripadnosti razredu i školi, kad voli neki predmet, nastavnika ili razrednika, trudi se biti zapažen, i kad učenici jedni drugima pomažu u učenju. Nepoželjno je kad se učenik osjeća odbačeno u razredu, slučajevi "ljubakanja" na satu, pokušaji posesivnog nametanja i pretjeranog skretanja pozornosti na sebe i šaptanje. Potreba za moći: poželjno je kad učenik uspješno riješi zadatak i dobije priznanje za svoj rad, shvati gradivo koje prije nije znao, pomaže drugima u razumijevanju gradiva i rješavanju zadataka, prezentira samostalni rad, postavi pitanje od kojeg svi imaju koristi. Da bi učenik zadovoljio potrebu za moći važno je da njegov rad bude zapažen. Nepoželjno je kad učenici iskazuju svoju moć destrukcijom: neposluhom, ometanjem nastave, pa čak i agresivnošću, prepiranjem i ruganjem, kad nastoje omalovažiti tuđi trud i rezultate i kad koriste moć stečenu isključivo statusom roditelja. Potreba za slobodom: poželjno je kad ju učenik ostvaruje kroz vlastitu kreativnost, kad se osjeća slobodnim postavljati pitanja, iznositi vlastito mišljenje, davati prijedloge i ukazivati na greške. Nepoželjno je kad potrebu za slobodom ostvaruje napuštanjem sata, šaptanjem, kad ne prati nastavu i ne radi, čita časopise ili uči drugi predmet. Potreba za zabavom: poželjno je kad je sam proces učenja za učenika zabavan, umjesna i duhovita pitanja i primjedbe, smijeh, interesantna prezentacija nastavnog sadržaja. Nepoželjno je kad, zabavljajući se, izbjegava rad: mobitel, dobacivanja i upadanja, brbljanje, smijeh i skretanje pozornosti. Razmotrimo sada što se događa s zadovoljavanjem potreba učenika kad provodimo timski rad. Učenici rade u timovima koji imaju manji broj članova. Već samom podjelom u timove ostvaruje se osjećaj pripadnosti timu. U manjoj grupi lakše je zadobiti željenu pažnju članova grupe, a kad nastavnik dođe do tima može obratiti pozornost na svakog učenika. Na taj način učenici mogu bolje zadovoljiti potrebu za ljubavlju i pripadanjem. U timu je nemoguće da doprinos nekog člana ostane neprimijećen. Članovi tima međusobno prate svoj rad, potiču se i ispravljaju pogreške. Nastavnik ima bolji uvid u rad svakog učenika i može poticati i pohvaliti njihov rad To omogućuje da učenici potrebu za moći zadovolje na kvalitetan način. U manjoj grupi lakše je postavljati pitanja, iznositi vlastito mišljenje, davati prijedloge i ukazivati na greške. Također je lakše slobodno komunicirati s drugim učenicima nego s nastavnikom. Više dolazi do izražaja kreativnost svakog učenika i ostvaruju svoju potrebu za slobodom. Učenje bez prisile, u slobodnoj komunikaciji s članovima tima postaje zabavno. Zamarajuće je ako nikako ne uspijevate riješiti matematički zadatak, ali kad shvatite postupak i postižete uspjeh to postaje zabavno. Smijeh i duhovite upadice ne moraju ometati rad grupe, već mogu pridonijeti opuštenoj atmosferi i kvalitetnijem radu. Pokazuje se da učenici potrebe bolje zadovoljavaju u timu, nego u klasičnom načinu rada. Bitno je još uočiti da većina nastavniku nepoželjnih načina zadovoljavanja potreba u timskom radu gubi smisao. Zadovoljiti potrebu za moći ili za zabavom ometanjem nastave nije više tako efikasno, jer na učenika pozornost obraća samo njegov tim. Ostali učenici usredotočeni su na rad u svojim timovima, pa ako se netko i odluči na ometanje, teško će uspjeti smetati cijeli razred. Svaki nerad i opstrukcija narušavaju učenikovu potrebu za pripadanjem (timu), pa i oni koji u početku odluče da neće raditi, na kraju se ipak prihvate posla. Na posljetku, možemo zaključiti: timski rad je tako uspješan zato što učenici, radeći u malim grupama, bolje zadovoljavaju svoje potrebe.
Bit će mi drago ako će vas ovo objašnjenje uspješnosti timskog rada potaknuti da naučite više o kvalitetnoj školi i teoriji izbora. I nadam se da ćete isprobati ovaj oblik rada u svojim razredima (ukoliko još niste) i koristiti ga što češće.
1) I u nas se održavaju brojni tečajevi za kvalitetne škole, mjesto i vrijeme održavanja možete naći u kalendaru stručnog usavršavanja. 2) Na toj se teoriji temelji vrsta psihoterapije pod nazivom realitetna terapija, ali nama je posebno zanimljiva jer se na njoj temelji pristup "kvalitetnih škola". 3) Svijet kvalitete je pojam iz teorije izbora. detaljnija objašnjenja možete pronaći u lit.[1] i [2]
Literatura: [1]. W. Glasser: Kvalitetna škola - škola bez prisile, Zagreb, Educa, 1994. [2]. W. Glasser: Teorija izbora, Zagreb, Alinea, 2000. [3]. S. Banić i T. Vukas: Zašto i kako uvesti grupni rad na satove matematike, Zbornik 6. susreta nastavnika matematike, Zagreb, HMD, 2002.
|