Svinje, krave i pilići su osjećajne individue - osjećaju ljubav, radost, usamljenost i strah, baš kao i psi, mačke i ljudi. Samo u SAD-u više od 25 milijardi životinja dnevno se ubija u industriji mesa - i to na načine koji bi zgrozili svaku imalo suosjećajnu osobu. Prosječan mesojed odgovoran je za zlostavljanje i smrt stotine životinja.

Što se događa s pilićima?

Većina pilića “brojlera” i “kokoši nesilica” živi u golemim skladištima, gdje su osvjetljenje i ventilacija regulirani strojno i gdje kvar sistema znači masovnu smrt. Da bi povećali profit, stočari genetski manipuliraju brojlerima; kao posljedica toga mnoge ptice pate od bolnih poremećaja kostiju i oštećenja kralježnice, koji od njih čine bogalje. Kokoši nesilice su natrpane po četiri do šest u jedan kavez; krila im atrofiraju zbog nekorištenja, a noge i stopala se izobličuju i deformiraju zbog stajanja na  nategnutoj žici na dnu kaveza.

U tipičnom skladištu živi do 400.000 ptica, 400 puta više ptica nego bi to bilo zadovoljavajuće da se uspostavi redoslijed hranjenja. U tako velikom broju, kokoši iskaljuju svoje stresove i frustracije kljucajući jedna drugu. Kako bi smanjili gubitke, stočari koriste vruće noževe da im odstrane kljunove, već nekoliko sati nakon što se izlegnu iz jaja. Postupak koji zahtijeva rezanje mekog tkiva sličnog mesu ispod ljudskih noktiju, toliko je bolan, da mnoge ptice umru od šoka. Neke umru od gladi, kada uzimanje hrane postane previše bolno.

Svake godine u industriji jaja milijune novoizleglih muških pilića – koji ne mogu proizvoditi jaja –  baca se u vreće za smeće ili mašine za mljevenje, da bi ih se ugušilo, zgnječilo ili raskomadalo na smrt.

 Vegetarijanski priručnik za početnike na hrvatskom jeziku !

"Nikada više ne bih mogao pojesti pile niti neku drugu životinju. Gledao sam u njihove oči i vidio užas i neopisivu agoniju."

Istinito svjedočanstvo Virgila Butlera koji je preko osam godina radio u klaonici pilića u SAD-u i čak bio proglašen "zaposlenikom mjeseca".

Pilići su sate i sate provodili natovareni na kamione na temperaturama ispod nule. Početkom noćne smjene, pet kaveza s otprilike 6.000 pilića - od kojih bi se neki zbog smrzavanja prilijepili uz kavez - prebačeno je s dizaličara na pomičnu traku u oblaku prašine koja bi mirisala na smrt. Motori bi pokrenuli traku. Pilići stari svega sedam tjedana počeli bi paničariti. Dok bi jedni kriještali, drugi pijukali, treći su se gurali jedni uz druge u tišini, tresući se od straha.

Borio sam se sam sa sobom da posao koji sam radio ne utječe na mene jer je to bio jedini posao u gradu, a morao sam hraniti ženu i malo dijete.

Nas sedmorica bismo vješali piliće naopačke, 182 u minuti, stavljajući im nožice u okove na pomičnoj traci. Pogled bi mi susreo njihove prestravljene oči. Često bi mimo nas na traci prozujao pilić obješen o samo jednu nogu. Nadzornik je tražio da takve maknemo s tekuće trake što je brže moguće. Dok vrišteće ptice prolaze kraj vas brzinom od 182 u minuti, najbrži način je bio da ih otrgnemo iz okova u kojem bi im noga najčešće zapela i ostala i da ih bacimo na hrpu ostalih "jednonožnih" pilića koji bi polako iskrvarili nasmrt ili uginuli od šoka. Ogroman broj pilića uginuo bi na taj način u svakoj smjeni.

Jednom je netko namjerno objesio piliće za glavu tako da ih je zaposlenik na kraju trake morao otrgnuti i objesiti naglavačke. Kako im je trganjem otkinuo glavu, noge im je postavio u iste okove sa glavama tako da su takvi pilići zapravo bili živi opareni. Budući da piliće često ne zahvati mlat, potpuno su pri svijesti kada ih se uroni u kipuću vodu radi odstranjivanja perja.

Drugom prilikom je netko za vrijeme pauze, kada se zaustavlja traka, obijesio 20 pilića za krila umjesto za noge, tek tako "zabave" radi. Kada se traka pokrenula, prije nego smo je uspjeli zaustaviti, mnoge od njih je mašina osakatila. Bačeni su na otpad s nekoliko stotina izdvojenih pilića koji su zakržljali jer na njima nije uspjela primjena antibiotika rasta - svi su zakopani živi.

Sjećam se i čovjeka na kraju trake koji je pokupio cijev i jednostavno počeo udarati piliće po glavama. Glave bi se na zidu smrskale poput paradajza.

Ovo su tek primjeri užasa koje pilići podnose. Nisam mogao spasiti te ptice, ali se nadam da ću progovorivši istinu o njihovoj patnji, potaknuti druge ljude da ih također prestanu jesti. Tako možete zaustaviti torturu ovih nevinih stvorenja.

Prijevod iz PETA časopisa ANIMAL TIMES, proljeće 2004. (www.peta.org)

Ono što ne želite znati o piletini koju jedete:

• piliće se uzgaja na "industrijskim farmama" u kavezima gdje je svakome dodjeljen prostor površine A4 papira;

• od vremena kada se ispilave kljuka ih se antibioticima (kako ne bi oboljeli u stisnutim uvjetima života) i hormonima rasta (kako bi što brže postigli željenu težinu za klanje) koji se koncentriraju u mesu koje jedete;

• piliće se često hrani i smjesom u kojoj se nalaze mljevene kosti i tijela drugih pilića;

• dokazano je da se u mesu zadržava sav adrenalin užasa i straha kojeg pretrpe prilikom klanja;

• pilići iz reklama koji slobodno šeću i kljucaju u dvorištu stvar su prošlosti i malobrojnih seoskih domaćinstava daleko od urbanih sredina;

• pilići su radoznale životinje za koje se smatra da su inteligentni poput mačaka, pasa pa čak i primata;

• u prirodnom okruženju, daleko od industrijskih farmi, stvaraju prijateljstva i socijalnu hijerarhiju, prepoznaju se međusobno i razvijaju redoslijed hranjenja, brinu za svoje mlade i obožavaju slobodu kupanja u prašini, pravljenja gnijezda, sjedenja na stablima;

• kvočke se glasaju točno određenim zvukovima kojima upozoravaju na opasnost od kobca ili drugog grabežljivca kako bi zaštitile mlade.

Nanosite li bol i patnju drugima svojim načinom prehrane?

 - HOME -