|
kronologija događanja u srpnju 2005. na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu, fotografije s prosvjeda, press-clipping, citati struke i humanista
jedne od 32 bigla koji su 21.7.2005. nakon višetjedne kampanje spašeni iz karantene Veterinarskog fakulteta u Zagrebu gdje su im polomljene zdrave noge u svrhu napretka medicinske znanosti. NOVI ARISIN ALBUM
Svake 3 sekunde u laboratorijima Europske unije umire jedna životinja !
Odličan crtić o vivisekciji (na engleskom) The British Union for the Abolition of Vivisection (BUAV)
|
ZAUSTAVIMO POKUSE NA ŽIVOTINJAMA ! |
|
Svjedočanstvo veterinara Petera M. Henriksena objavljeno u The Mansfield News Journal (prijevod je naš). Do teksta smo došli preko stranice PCRM - Physicians Committee for Responsible Medicine (Odbor liječnika za odgovornu medicinu). ŠTO SMO RADILI RODNEYU?
Bio sam na trećoj godini veterine kada je došao iz lokalnog azila. Sljedeći semestar, nas četvorica studenata prakticirali smo operativne tehnike na njemu - prve u poduci kirurgije za male životinjame. Rodney, uvijek sretan što nas vidi, divlje bi repom udarao po zidovima svog malog željeznog kaveza. Već na prvi pogled bilo je jasno da Rodney nije puno dobrog doživio pa je tapšanje po leđima i kratka šetnja po školskom bloku bila vrhunac njegovog dana. Prvo što smo učinili bila je kastracija, naoko neškodljiv poduhvat osim što je nama trebalo sat vremena da završimo 20 minutnu operaciju, a prevelika doza anestetika koju smo mu dali držala ga je u bezsvjesnom stanju 36 sati. Nakon ove operacije Rodney je brzo povratio svoju snagu i osjećao se dobro. Dva tjedna iza toga otvorili smo mu abdomen kako bismo zavirili unutra da vidimo raspored organa i ponovo ga zašili. To je bila prva velika operacija za sve nas, a kako smo je izvodili bez pravog nadzora nismo ga dobro zašili. Sljedeće jutro, šavovi su se otvorili i Rodney je sjedio na vlastitom tankom crijevu. Brzo smo ga ponovo zašili i preživio je. No trebalo je tjedan ili više da ponovo krene u šetnje kojima se veselio. Još uvijek je mahao repom kad god bi nas vidio i pozdravljao nas s ogromnim entuzijazmom. Sljedeći tjedan smo mu ponovo dali anesteziju i polomili mu nogu "popravivši" lom željeznom šipkom. Nakon toga činilo se da Rodney trpi konstantne bolove, temperatura mu je porasla i nije se oporavljao kao prije. Usprkos antibioticima, Rodney se nikada nije u potpunosti oporavio. Više nije mogao u šetnju, a prilikom susreta samo slabašno bi jednom podigao i spustio rep. Sjaj iz njegovih smeđih očiju je nestao. Operirana noga mu je ostala kruta i nateknuta. Semestar je završavao i Rodneyevi dani su bili odbrojeni. Jedno popodne smo ga eutanazirali. Dok je život kopnio iz njegovog tijela i očiju, moj stav prema pokusima na životinjama počeo se mijenjati. Ja sam znanstvenik, odgojen na znanstvenim metodama i morao bih nepokolebljivo vjerovati u upotrebu životinja u istraživačke svrhe...Nakon 15 godina iskustva u veterinarskom zvanju vjerujem da moral i etika nose veću težinu od korisnosti. Budući da su ljudi najmoćnija vrsta na zemlji, imaju mogućnost - ali ne i pravo - zlostavljati takozvane niže vrste životinja. Cilj ne opravdava sredstvo." PCRM je ustanovio fond "U spomen Rodneyu". Rodneyevu sudbinu, nažalost, dijele milijoni životinja korištenih u obrazovanju i istraživanjima. Zauzmite se protiv pokusa na životinjama koji su okrutni i u današnjem svijetu potpuno nepotrebni. Štoviše rezultati takvih pokusa i istraživanja često su štetni pa čak i po život opasni za ljude. Informirajte se, ne okrećite glavu. Sjetite se svih zala u povijesti čovječanstva koja su omogućili oni koji su šutjeli i pravili se da ne vide. NAPOMENA: Budući da nismo uspjeli stupiti u kontakt s autorima originalnog članka, molimo vas da ovaj prijevod ne koristite u komercijalne svrhe. Mi ga smatramo fair-use kategorijom i poštujemo stavljanje linkova na izvore informacija. |
Zvali
smo ga Rodney. Bio je visok, štrkljast, buhama izjeden mješanac ovčara.
Jedno mu je uho stajalo uspravno kao kod ovčara, a drugo mu je bilo
preklopljeno i poskakivalo poput krpene lutke dok je trčao. Glava i noge
bile su prevelike za njegovo mršavo, mišičavo tijelo. Pratio ga je
snažan ustajali miris zbog kože koja je vrvjela buhama i zapuštenih
ušiju. Sve u svemu, nije bio bogzna što - jedan od tisuća pasa koji nisu
imali sreću da imaju vlasnika.