XVI. stoljeće

1519. g. Petevi su zamijenili  Jastrebarsko i Lipovac sa Tomom Bakačem, nadbiskupom ostrogonskim te Petrom Erdödy od Monyorokereka, Stjepanom i Vukom sinovima Valentina Erdödy od Cabraga, za njihova imanja u Ugarskoj. Tako su Bakači Erdödy postali najbliži susjedi Domagovića i od tada je Domagović živio u stalnoj borbi sa grofovima Erdödy, koji su ih htjeli staviti pod svoju vlast.

Pošto se Cvetkovćanci i Draganićanci nisu pomirili sa presudom iz 1419., dolazilo je do čestih sukoba između njih i Domagovćanaca. Taj stoljetni sukob je pokušao riješiti Petar Erdödy održavši 30. X. 1531. g. s plemićima sud, koji je odbacio sve tvrdnje Cvetkovćanaca i Draganićanaca te je upravo na osnovu rješenja iz 1419. donio odluku da sporne šume pripadaju Domagoviću. No niti tu nije sve završilo nego su bila sazvana još dva ročišta 1542. g. na kojima su Cvetkovćanci i Draganićanci uvjerili sud da su u pravu te je granica konačno utvrđena 1543.g., o čemu je ispravu izdao Franjo Imprić Jamnički 15. II 1543.

Već 1554.g. je počeo Petar Erdödy protupravno postupati sa Domagovićem. On je naime posudio od kneza Nikole Zrinskoga 3100 fr., a za to mu je založio sudčiju Domagović, Desinec i još neke posjede. No ovaj zalog nije dugo opstao. 1559. počeo je Petar Erdödy nasilno oduzimati Domagovćancima njihove zemlje, a poimence Početnicu, Policu i Kot, ali su se tome Domagovićanci oduprijeli svečanim prosvjedom na čelu sa Nikolom Belić i Lukom Keleminić.

Nevoljna je po Domagović bila 1570. godina, koja je bila izrazito nerodna, pa su, da bi si pomogli, morali prodati plemenito selište Katzar, Stipi Vrbaniću iz Volavja za 21 for. Uz te nevolje mučila ih je i Jaskanska vlastela. Stoga su se utekli pod zaštitu kralja Maksimilijana II, koji je 1572. izdao novu darovnicu, potvrdivši starim plemićkim porodicama domagovačkim drevni njihov posjed Domagović i Hrašće. Tako Kaptol zagrebački uvede po nalogu kralja iste godine plemiće Marka, Nikolu, Gašpara, Martina i Matiju Belić nazivane Borković, Đuru Zlaičića zvanog Berzaća ( kasnije nazivanih Kelemenići), Luku, Andriju i Blaža sinove Pavla Herića, Ivana Jančeka te Ivana Fabijanić sina Đure ( sin Blaža sina Fabijanovog, po kojem je ova loza prozvana Fabijanićima ).

Tomaš Erdödy je vjerno krenuo stopama svoga oca Petra, pa je tako ne samo otimao šume, oranice i sjenokoše Domagovćancima nego je i počeo poricati njihovo plemstvo i njihova plemićka prava i slobodu. Da bi to dokazao, sabrao je velik broj svjedoka koji svjedočiše po njegovoj želji, dakako krivo, da su Domagovćanci oduvijek podpadali pod grad Jastrebarsko i onamo davali daće i službe. No Domagovćanci su se i ovaj put znali obraniti na pravedan način, zatraživši zaštitu u pravici pa je tako 1579.g. u turopoljskoj Velikoj Gorici održano ročište, gdje je kaptolski izaslanik saslušao pod prisegom 89 svjedoka koji su jednoglasno izjavili da Domagovćanci nikada nisu bili podanici, a kamoli kmetovi grada Jastrebarskog i Lipovca, već da su uvijek živili kao pravi plemići kraljevine Hrvatske, polazeći u boj samo pod banovim stijegom i da su neki od njih bili sucima plemića što je mogao biti samo plemić.

Kada se 1598.g. zamrzla Kupa te je nastala opasnost da bosanski paša pređe i prodre do Save, hrvatski sabor je odredio, među ostalim plemićima, da Domagovćanci zajedno se Cvetkovćancima postave na granicu pedeset vojnika. Tako su i Domagovćanci pridonosili obrani svoje domovine.

 

 

Petar Erdödy 

 

Domagovački konjanici

 

Toma  Erdödy