Ružica Ćavar, dr. stom. i dr. med.

 

ŽIVOTOPIS

 

   Dr. Ružica Ćavar rođena je 13. 3. 1937. godine u Proboju, općina Ljubuški, Hercegovina, u hrvatskoj katoličkoj seljačkoj obitelji Čuvalo. Tisuću devetsto četrdeset treće godine, za vrijeme Drugog svjetskog rata, obitelj je preselila u mjesto Srijemsku Kamenicu kod Petrovaradina.

   U Srijemu je provela djetinjstvo i ranu mladost, do završetka srednje škole. Osim velike ljubavi za svoj rodni zavičaj, kršnu Hercegovinu, veoma je zavoljela i divni hrvatski Srijem, sa njegovim dobrim ljudima, bogatom prirodom, s vinogradima i voćnjacima na padinama Fruške Gore, uz mirnu i široku rijeku Dunav. Tu je kao dijete, nakon sloma NDH, vidjela strahote stradanja nedužnih Hrvata Srijema i stalno u obitelji slušala o stradanjima bliže rodbine i ostalih Hrvata u zavičajnoj Hercegovini, na križnim putevima nakon rata.

   Najveća životna sreća mladenačkih dana bio joj je dolazak na studij u Zagreb. Tu je završila Stomatološki fakultet, i zatim Medicinski fakultet. Specijalizirala je dječju i preventivnu stomatologiju, i na Školi narodnog zdravlja "Dr. Andrija Štampar" završila postdiplomski studij iz javnog zdravstva i epidemiologije.

   Najvažniji temelj i ideja vodilja u životu bili su joj naravna, univerzalna i kršćanska katolička moralna načela, koja je primila odgojem od rođenja i za koja se uvijek zalagala. U sklopu tih ideja najveća ljubav i ideal joj je bila samostalna i slobodna država Hrvatska. U studentskim danima u Zagrebu kretala se uvijek u društvu mladića i djevojaka istomišljenika. U svibnju 1965. dospijeva u zatvor, zajedno sa više drugih mladih. Od tada je, zbog dostojanstvenog držanja, stalno pod nadzorom Udbe, sa otvorenim dosjeom. U tim studentskim vremenima je upoznala, kao svog mladića, idealista i robijaša Matu Ćavara, apsolventa prava iz Širokog Brijega, s kojim je, nakon završenog studija, sklopila brak. Majka je četvero djece. Suprug joj je, zbog aktivnog sudjelovanja u Hrvatskom proljeću i mnogih ranijih hapšenja, morao napustiti domovinu. U inozemstvu se i dalje ilegalno, uz rad za obitelj, posvetio radu za slobodu Hrvatske. Dr. Ružica Ćavar je, uz najveće poteškoće i s velikom požrtvovnošću i dostojanstvom, ostala sa četvero djece u domovini. Tisuću devetsto osamdesete godine, poslije smrti Josipa Broza Tita, nakon brutalnog pretresa stana, u nazočnosti male djece, i na njihove oči, bila je odvedena od kuće, ali ubrzo puštena, ostavši četiri godine bez putovnice. Tisuću devetsto osamdeset devete godine boravila je desetak dana u SAD-u, na poziv Društva "Hrvatska žena" iz Chicaga, gdje je održala više predavanja za naše iseljeništvo, i nastupala u hrvatskim radio-emisijama. Od 1977. godine bila je stalna suradnica hercegovačkog katoličkog zbornika "Kršni zavičaj" gdje je pisala članke i studije o obiteljskoj problematici, posebno o zaštiti svakog ljudskog života od samog začeća, o dostojanstvu čovjeka, braka obitelji i naroda, te općenito o življenju života u skladu sa Božjim i ljudskim dostojanstvom.

   Odmah na početku hrvatskih demokratskih promjena, 25. 3. 1990. godine, utemeljila je, zajedno sa svojim suradnicima i istomišljenicima Hrvatski pokret za život i obitelj. Predsjednica je Pokreta u svim mandatima od osnutka. Tisuću devetsto devedeset i prve godine vraća joj se i suprug iz inozemstva, nakon 18 i pol godina boravka u tuđini.

   Te godine su joj i dva sina bila na odsluženju vojnog roka u zločinačkoj jugoarmiji. Zbog silnog straha i brige da ih zločinci ne bi zlorabili u napadima na bilo koji narod, neprekidno je razmišljala kako spasiti njih i ostale hrvatske vojnike. Sedmog srpnja 1991. godine, u ime neformalnog pokreta roditelja za spas hrvatskih vojnika iz JNA, pokrenula je javne molitve na trgovima, najprije na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu, a zatim pismima potaknula takva okupljanja i u drugim mjestima Republike Hrvatske, te Bosne i Hercegovine. Pisala je pisma komandantima jugovojske da puste hrvatske sinove, i u tu svrhu organizirala pohode sa svijećama, nakon večernje molitve, oko komande Pete armijske oblasti u Zagrebu, sve dok nismo dočekali da se na komandi zavijori hrvatska zastava. Organizirala je, u ime zagrebačkih majki hrvatskih vojnika u JA, veliki skup roditelja u dvorani "Globus" u Zagrebu, 25. 8. 1991. godine, gdje je dogovoreno da se osnuje Pokret majki za mir "Bedem ljubavi", koji je krenuo u sve poznate akcije majki za spas svojih sinova iz jugoarmije. Osobno je najviše djelovala kroz Hrvatski pokret za život i obitelj, u čije ime je pokretala i sudjelovala u mnogim prosvjednim, mirovnim i molitvenim akcijama zajedno sa organizacijama stradalnika Domovinskog rata. Molitvene akcije za mir, za istinu o sudbini nestalih i zatočenih hrvatskih branitelja, povratak prognanika i izbjeglica na svoja slobodna tisućljetna ognjišta, i posebno za spas nerođenih života i dobrobit obitelji, neprekidno traju, ali ne više na javnim mjestima, nego u crkvama.

   Također se, tijekom Domovinskog rata, neprekidno angažirala u prikupljanju i raspodjeli humanitarne pomoći ugroženim obiteljima. U Domovinskom ratu su joj, kao branitelji, sudjelovala sva trojica sinova.

   Mirovni spomen prostor, mjesto okupljanja majki i molitava sa svijećama 1991. godine, na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu, s velikim drvenim križem na kojem piše "Mir" na nekoliko jezika, i s velikim natpisom "Bože čuvaj Hrvatsku!", te sa strane manjim natpisima "Najveća slava i hvala vitezovima, braniteljima i osloboditeljima domovine Hrvatske!", te "Pravo na život od začeća, pravedan mir, sloboda i demokracija!", kao i stalno goruća svijeća za poginule branitelje, i kao svjetlo za budućnost, održavao se, uz brigu i nadzor dr. Ćavar, dok nije netragom nestao preko noći, 2000. godine. Od rujna 2000. godine, kada su započela uhićivanja hrvatskih branitelja, organizirala je, u ime Hrvatskoga pokreta za život i obitelj, Društva "Hrvatska žena" i Marijine legije, i molitvu svete krunice za hrvatsku domovinu i uhićene hrvatske branitelje, na Kamenitim vratima u Zagrebu, svakoga petka u 10 sati, što neprekidno traje. Također, redovito, u ime Hrvatskoga pokreta za život i obitelj i Hrvatskoga žrtvoslovnog društva, od početka prati montirana suđenja na Županijskom sudu u Zagrebu, hrvatskim generalima Rahimu Ademiju i Mirku Norcu, od lipnja 2007. godine, te generalu Branimiru Glavašu i suoptuženim braniteljima, od rujna 2007. godine, i piše članke o svojim dojmovima sa tih suđenja.

   Tijekom svoga djelovanja napisala je veliki broj članaka obiteljskog, moralnog, kao i političkog sadržaja, u raznim listovima i časopisima. Više puta je nastupala u radio i TV emisijama, te održala brojna predavanja poticajnog sadržaja za dostojanstven život i rad na temeljima ljubavi i mira.

   Članica je Hrvatskoga društva političkih zatvorenika, Hrvatskoga žrtvoslovnog društva, Hrvatskog liječničkog društva, Matice hrvatske, Hrvatskog kulturnog društva "Napredak", Društva hrvatskih intelektualki, Hrvatskoga kulturnoga vijeća, Hrvatskoga domobrana i još nekih domoljubnih udruga. Počasna je članica Društva "Hrvatska žena", a odlukom prvoga predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana, odlikovana je 1996. godine, za Dan državnosti, 30. svibnja, Redom Stjepana Radića.