Vođenje natrag ka nepokvarenosti već je u uvodu spomenuto. Ovdje su naglašena tri aspekta.
1. Izjednačivanje socijalnog razlikovanja negacijom osobnih zasluga, koje su preduvjet za postizanje društvenog ugleda.
2. Potiskivanje požude negacijom vrijednosti.
3. Negacija znanja, koje bi, shvaćeno kao zasluga, pojedinca uzdiglo iznad društva. ( poglavlja 12 i 80)
Vjerojatno se Lao Dse ne suprotstavlja znanju kao takvom nego se izjašnjava protiv znanja koje koristi samo pojedincu, a ne cjelokupnom društvu, ili čak ide društvu na štetu i služi isključivo osobnom uzdizanju nad drugima. Unaprjeđivanje znanja, osobito u proteklom stoljeću, jasno nam prikazuje masovnu bijedu i osiromašenje većine u kontrastu s promaknućem neznatne manjine. Znanje nema apsolutnu vrijednost i ne donosi samo napredak nego krije u sebi opasnosti ( poglavlje 65). Znanje nije mudrost jer nije sveobuhvatno. Ono može jednako koristiti koliko i štetiti. Filozof Đuang Dse: „Naš život je ograničen, a znanje nije. Upotrebiti ograničen život za slijeđenje neograničenog znanja, puno je opasnosti.“ I najveće znanje uvijek ostaje djelomično jer je uvjetovano osobnom perspektivom i društvenim preduvjetima. Djelomično znanje ostaje subjektivno ograničeno. Ono uzrokuje isticanje pojedinca i ne koristi cjelini, kao što se pripisuje božanskom biću.
Znanje mudraca, ono koje je u skladu s dau-om, Lao Dse ne opovrgava. To on definira kao nenametljivo djelovanje i shvaćanje biti naravnog toka/razvitka stvari, njihovog de. De pojedinca ili društva ne smije se smetati nego samo usmjeriti kada skrene s puta dau-a. To se nikako ne postiže nasilnim djelovanjem.
U 2. poglavlju mudrac podučava, a ne govori; ne vlada, ne djeluje zapovijedima i kaznama nego vlastitim primjerom.