ddk14

U redu negativnih određenja dau se predstavlja čulima nedostupno. Dole naznačuje zemlju, gore naznačuje nebo. Iako dau djeluje gore, dakle i u visokim nebeskim sferama, bilo bi pogrešno dau tražiti u svjetlu neba. Dau ostaje nevidljivo, kako gore gdje uzrokuje svjetlo - ali nije svjetlo, tako i dole u zemaljskoj sferi, gdje na isti način uzrokuje mrak - ali nije samo mrak. Dau nije vezano za određena svojstva ni oblike. Samo tako može dati stvarima njima pripadajuća svojstva i oblike. Promatranjem svoje unutrašnjosti može se približiti dau-u ali njegov lik ne može se uočiti. Kako bi bilo moguće uočiti jednu snagu, čije se djelovanje prostire u bezgraničnost i vječnost, ugledati njeno lice hodajući joj u susret, ili slijedeći je, njena leđa?
Dau je jedno jer djeluje u svem postojećem u svim oblicima/pojavama kao bezličan lik. Nakon cikličnog gašenja pojava, dau struji natrag u nestvarno i djeluje nadalje u nepostojećem kao latentna stvaralačka sila. U 2. poglavlju navedeni parovi suprotnosti koji se međusobno određuju, ne određuju dau, no dau djeluje i u njima. Lao Dse-ova predodžba o „iznad suprotnosti stojećem“, o velikom jednom, o dau-u, slično opisuje „Visio Dei“ Nicolaus-a Cusanus-a (Nikolaus von Kues, 1401-1464). Sve suprotnosti raspiruju se u unio mistica, mističnom ujedinjenju gledajućeg i gledanog. Pra-dno sveg postojanja lišeno je svih suprotnosti. Beskrajno je bogato mogućnostima za još bezlične/neoblikovane likove, za nestvarnim, za stvari nestvarnog, nematerijalnog.

Ovaj izvor snage ističe se neutralizacijom/poništenjem svih suprotnosti (coincidentia oppositorum) i svojstvom „rasklapajućeg sklapanja“ (complicatio explicans). Dau kako ga Lao Dse opisuje, jednako kao i bog Nicolaus-a Cusanus-a, sposobni su za beskrajno rasklapanje (explicatio) koje se u bezgraničnom oblikovanju vrsta i individua materijalnog svijeta manifestira kao sklapanje (complicatio). Dau ne razlikuje prije i poslije jer je vječno i beskrajno. Stoga ponašanje u skladu s dau-om mora uvijek vrijediti: u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Tako mudrac s dau-om starih može upravljati novim.
Vjerojatno je Lao Dse ovdje pokušao riječima obuhvatiti onu snagu koja iz malenog zrnca razvije ogromno stablo (entelechie; gr.-lat.; kulturni krug Aristoteles-a).



		OKO TO NE VIDI – VI TO NAZIVATE NEVIDLJIVO UHO TO NE ČUJE – VI TO NAZIVATE NEČUJNO RUKA TO NE MOŽE UHVATITI – VI TO NAZIVATE NEUHVATLJIVO TROSTRUKO SE OPIRE RAZUMU JER TO JE UTKANO SAMO U SEBE GORE BEZ SVJETLA DOLE BEZ TAME PROTEŽE SE BESKRAJNO BEZIMENO I STRUJI NATRAG U NESTVARNO TAKO JA TO NAZIVAM BEZOBLIČAN LIK STVAR NESTVARNOSTI MOŽE SE NAZVATI BEZOBLIČNO MAGLOVITO U SUSRETU NE VIDI SE LICE U SLIJEĐENJU NE VIDE SE LEĐA DRŽITE SE DAU-A STARIH DA UPRAVLJATE S NOVIM PREPOZNATI PRVI POČETAK NAZIVAM PUTOKAZ DAU-A

			U redu negativnih određenja dau se predstavlja čulima nedostupno. Dole naznačuje zemlju, gore naznačuje nebo. Iako dau djeluje gore, dakle i u visokim nebeskim sferama, bilo bi pogrešno dau tražiti u svjetlu neba. Dau ostaje nevidljivo, kako gore gdje uzrokuje svjetlo - ali nije svjetlo, tako i dole u zemaljskoj sferi, gdje na isti način uzrokuje mrak - ali nije samo mrak. Dau nije vezano za određena svojstva ni oblike. Samo tako može dati stvarima njima pripadajuća svojstva i oblike. Promatranjem svoje unutrašnjosti može se približiti dau-u ali njegov lik ne može se uočiti. Kako bi bilo moguće uočiti jednu snagu, čije se djelovanje prostire u bezgraničnost i vječnost, ugledati njeno lice hodajući joj u susret, ili slijedeći je, njena leđa? Dau je jedno jer djeluje u svem postojećem u svim oblicima/pojavama kao bezličan lik. Nakon cikličnog gašenja pojava, dau struji natrag u nestvarno i djeluje nadalje u nepostojećem kao latentna stvaralačka sila. U 2. poglavlju navedeni parovi suprotnosti koji se međusobno određuju, ne određuju dau, no dau djeluje i u njima. Lao Dse-ova predodžba o „iznad suprotnosti stojećem“, o velikom jednom, o dau-u, slično opisuje „Visio Dei“ Nicolaus-a Cusanus-a (Nikolaus von Kues, 1401-1464). Sve suprotnosti raspiruju se u unio mistica, mističnom ujedinjenju gledajućeg i gledanog. Pra-dno sveg postojanja lišeno je svih suprotnosti. Beskrajno je bogato mogućnostima za još bezlične/neoblikovane likove, za nestvarnim, za stvari nestvarnog, nematerijalnog. Ovaj izvor snage ističe se neutralizacijom/poništenjem svih suprotnosti (coincidentia oppositorum) i svojstvom „rasklapajućeg sklapanja“ (complicatio explicans). Dau kako ga Lao Dse opisuje, jednako kao i bog Nicolaus-a Cusanus-a, sposobni su za beskrajno rasklapanje (explicatio) koje se u bezgraničnom oblikovanju vrsta i individua materijalnog svijeta manifestira kao sklapanje (complicatio). Dau ne razlikuje prije i poslije jer je vječno i beskrajno. Stoga ponašanje u skladu s dau-om mora uvijek vrijediti: u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Tako mudrac s dau-om starih može upravljati novim. Vjerojatno je Lao Dse ovdje pokušao riječima obuhvatiti onu snagu koja iz malenog zrnca razvije ogromno stablo (entelechie; gr.-lat.; kulturni krug Aristoteles-a).

			Matthias Claus: GLEDANJEM SE NE MOŽE PREPOZNATI – STOGA TO ZOVEMO NEVIDLJIVO. SLUŠANJEM SE NE MOŽE ČUTI – STOGA TO ZOVEMO NEČUJNO. RUKOM NE MOŽEMO UHVATITI – STOGA TO ZOVEMO NEUHVATLJIVO. OVA TRI SVOJSTVA KONAČNO SU SAMO TRI ASPEKTA ISTOG ONA SU NEODVOJIVO POVEZANA I TVORE NEDOKUČIVO. NEDOKUČIVO NE PODLIJEŽE FIZIKALNIM ZAKONIMA. ONO NEMA NIKAKVA SVOJSTVA, STOGA JE ZA NAS NEZAMISLIVO. ONO POSTOJI BEZ POSTOJANJA, TEMELJ JE SVAKOG OBLIKA, TEMELJ SVEGA. ONO JE NEUHVATLJIVO I NESHVATLJIVO. AKO MU SE PRIBLIŽI, NE POSTAJE JASNIJE; AKO SE SLIJEDI, TU NEMA NIČEGA ŠTO BI SE MOGLO SLIJEDITI. TO SHVATITI, ZNAČILO BI PREPOZNATI SVIJET I RAZUMJETI NJEGOVO PORIJEKLO.

			I Đing Dau De Đing 15 13