Prethodno 17. poglavlje bavilo se propadanjem „zlatnog doba“, a na političkoj razini s formiranjem i osamostaljenjem državne vlasti. Ovdje se popratne etičke pojave i njihove posljedice podvrgavaju oštroj kritici. S velikim dau-om izgubio se i duh zajednice. S ovim gubitkom čovječanstvo je dobilo sposobnost diferenciranja, s kojom se grupa ili obitelj izravno, čak neprijateljski, suprotstavlja društvu, klanu, pojedincu ili državi. Kao komentar za ovo poglavlje može poslužiti jedan odsjek iz 12. poglavlja knjige Đuang Dse: „U vremenima najvišeg de... visoki (poglavice, vođe) su bili kao grane i grančice (koje izrastu iz stabla, a svjesno se nad njim ne uzdižu), a narod je bio kao divljač koja pase u naravnoj slobodi. Ljudi su bili ispravna srca bez da su nešto znali o vrlini; voljeli su se bez da su poznali dobrotu; ništa nisu znali o vjernosti, a ipak su posjedovali učvršćen karakter; djelovali su iskreno bez da su poznali povjerenje...“

Ovo poglavlje hrani dvojbu da su Kung Fu Tse i Lao Dse bili suvremenici, što neki znameniti kineski znanstvenici vjeruju. Konfucianska škola za života Majstora nije bila tako značajna da bi izazvala takvo ciljano oštro suprotstavljanje. U ovom, te 19. i 39. poglavlju (u drugim poglavljima manje izraženo) ne može se previdjeti kritički ton, usmjeren protiv najvažnijih vrijednosti konfucianaca. ren (dobrota), i (ispravnost, hijerarhijski određena poslušnost), de (vrlina), đung (vjernost, lojalnost) i li (običaji) ovdje se odbacuju kao izobličenje društvenog postojanja; dau-u suprotstavljeni mlaki pokušaji ispravljanja jednog propadajućeg društvenog poretka. Tako naglašeno polemički stav pristajao bi više situaciji u kojoj bi konfucianska škola imala značajan utjecaj. To za života Kung Fu Tse-a vjerojatno nije bio slučaj.