Život u svijetu licemjerja, u kojem se ljudi besmisleno izmore u požudi za suvišnim, ovdje je suprotstavljen jednako djetinjastom svijetu mudraca. On ne pozna poriv za posjedovanjem, ne nosi znajući smiješak onih koji se drže mudrijim, bogatijim i većim od drugih, a ne znaju da se sve više udaljavaju od dau-a. Mudrac je bez cilja jer bi ga svaka predodređenost suprotstavila de-u, naravnoj biti i vlastitoj određenosti svake stvari. Suprotstavljajući im na-/strani de pridonijelo bi njihovoj deformaciji.
Prva rečenica poziva odbaciti naučeno: svjetonazor opterećen konvencionalnim pojmovima, predodžbama i predrasudama. Postojanju mudraca suprotstavljen je svijet koji obećava užitke i naizgled vodi u sreću i blagostanje. To je opisano pohodom na slavlja, svečanim večerama, blistanjem i različitostima. Uistinu takve aktivnosti formuliranjem, normiranjem i ritualiziranjem ograničuju život i slobodan razvitak individua i zajednice i nameću obaveznu formu viđenja, doživljavanja i ponašanja.
Dau De Đing ne propovijeda apstinenciju niti se suprotstavlja velikodušnosti i radosti. Ali život u normiranim okvirima suprotstavlja se de-u vrste i individua, prisiljava na licemjerje jer ograničava prirodno bogatstvo raznolikosti i tako vodi do napetosti, suprotstavljanja. Svako hijerarhijski ustrojeno društvo obvezuje graduirano na poslušnost i slijeđenje, što se rijetko bez prigovora prihvaća. Obično ostaje na tihom negodovanju u strahu od prijetnje ili stvarne primjene sile/sankcije od strane vladajućih. Napetost između zahtjeva individue i nametnutih normiranih, ritualiziranih obveza može se premostiti samo pomoću varke. Stoga je licemjerje neizbježiv sadržaj svakog hijerarhijskog društva. Pojmovi dobro i loše/zlo postaju nejasni za gornje i za donje u svim slojevima društva. U takvom društvu su unutarnji naizmjenični odnosi najvećim djelom neiskreni, neprirodni, izobličeni (iznakaženi) potrebom za varkom, laži i licemjerjem.

U knjizi Meng Dse (Mocius VIII, 19) nalazimo odlomak koji se skoro dojmi kao polemika na Lao Dse-ov pojam o dobroti i ispravnosti, o dobrom i lošem:
„Majstor Meng reče: Samo malo razlikuje čovjeka od životinje. Narod to propusti, a plemeniti čuva. Šun (mudar drevni vladar) je poznao prirodu stvari i razumio ljudske odnose. On je djelovao iz vlastite dobrote i ispravnosti, a nije ih unio u svoje djelovanje.“ Meng Dse je želio reći da su dobrota i ispravnost čovjeku urođeni, ali samo kao klica. No, u prvoj rečenici spomenuta blizina čovjeka i životinje lomi svaki optimizam. I u narodu je klica dobrote i ispravnosti, ali narod ju ne primjećuje i propušta razviti je. Zaista dobar je samo mudrac – kao dar neba ili kao plod usavršavanja samog sebe. Meng Dse time se osvrnuo na temu koja se u Dau De Đing-u često spominje, tako i u 3. redu ovog poglavlja. U 5. poglavlju Lao Dse nedvojbeno izlaže: mudraci ne poznaju dobrotu, a u 10. poglavlju tretira dobrotu i ispravnost kao degenerativnu društvenu pojavu.