Rani dauisti beskompromisno su se suprotstavljali poretku svog vremena. Vjerovali su da svoj socijalni program „povratka“ mogu ostvariti poukom bez riječi, putem vlastitog dobrog primjera, magičnom moći mudraca, a ne revolucionarnim zahvatima u društvu. U paradoksalnim suprotstavljanjima često su veličali što se smatralo niskim, bezvrijednim, lošim. Na taj su način ismijali i odbacili visoko, vrijedno, dobro. Time su željeli pridonijeti ponovnom povratku u svijet u kojem nema visokog i niskog.
56. poglavlje
U njihovoj unatrag usmjerenoj viziji budućnosti još relativno nepokvaren donji stalež trebao je biti baza ljudstva za povratak u zamišljen poredak. Mudrac bi, držeći se jednog, dau-a, svim ljudima bio svijetleći uzor preživljavanja u svijetu samorazaranja i propadanja. Svoj cilj željeli su postići služeći se naizgled pasivnom metodom: ne svađa se ni s kim. Naizgled, jer pored fizičke sile, pasivan otpor je isto način vođenja svađe, parnice.
Da mudrac u suprotstavljanju moćnima u surovom svijetu može ostati neosporen pobjednik, moguće je samo u carstvu mistično ukrašene filozofije, koja još nije u potpunosti prihvatila sve objektivne spoznaje. Dauistički pojam ne svađanja razmotren je i u poglavljima 8, 66, 68 i 69.

Toliko o političkoj, vanjskom svijetu okrenutoj faceti konstrukcije, čiji je koncept širi, dublji i dalekosežniji (od ovog aspekta). Prvih 6 naizgled paradoksalnih redova zapravo su temeljne postavke Lao Dse-ove filozofije. U 40. poglavlju naći ćemo daljnje fundamentalne sheme: pokret dau-a je povratak... iz postojećeg izviru sve stvari / postojeće izvire iz nepostojećeg.

Prvih pet rečenica su reverzibilne (mogu se preokrenuti): čitavo postaje kržljavo, ravno postane savijeno itd. U cikličnom svijetu Lao Dse-a sve se kreće putem dau-a: izvire iz jednog, stupa u svijet postojanja, raste, uspijeva - nakon vrhunca počinje razgrađivanje i dezintegracija sazrelog lika, propadanje do smrti i nestanka iz materijalnog svijeta: vraća se k jednom. Sva bića i stvari sudjeluju u beskrajnom krugotoku nastajanja iz nestvarnog, nekog vremena postojanja u stvarnom i ponovnog povratka u nestvarno. Na ovom cikličnom putu sve se stvari pretvaraju u svoju suprotnost da bi se opet vratile u izvorno. To vrijedi jednako za materijalno kao i za etičko-moralno. Život se hvali kao lijep i poželjan, smrt se smatra odbojnom i po truleži smrdećom. No, iz truleži opet nastaje nešto prekrasno. A sve pod nebom prožeto je istim či, zadahom, snagom života. Stoga mudrac cijeni ono jedno. Spoznaja o izjednačenju sveg suprotstavljenog i jedinoj konstanti, prolaznosti sveg postojećeg, donosi mir i spokojnost u samostvorenom nemiru ljudskog postojanja.
Zadnji, šesti red uvodnog stiha je osobito značajan. Taj redak nije reverzibilan kao prethodni. Tko cilja na mnogo, tko dolazi u posjed mnogog, podilazi zabuni da bi privređivanje i nakupljanje dobara moglo biti svrha života. Takav čovjek veže se za stvari vanjskog svijeta i gubi dodir/kontakt/povezanost s onim jednim, s dau-om. Svoju životnu snagu rasipava na vanjštine, u nagonu za posjedom zapliće se u svađe i tako se ne otuđuje samo od ljudskog društva nego i od istinskog određenja sveg postojećeg: usklađenosti vlastitog bića s dau-om i velikim de-om. Tko mnogo posjeduje, tko je predan vanjštini i privržen prolaznom, teško će prihvatiti spoznaju o promjenjivosti i prirodnoj prolaznosti sveg postojećeg, o nepostojanosti svog posjeda. Tako u sebi pojača osjećaj boli i straha od gubitka, neminovnog propadanja i smrti.