Ovdje se dau predstavlja kao redateljska snaga u kaosu prasvijeta. Ponavljaju se sadržaji 1., 4., 6., 14., 16. i 21. poglavlja. U poretku međusobnih odnosa pretpostavljena je slijedeća hijerarhija: čovjek, prije svega seljak, ali i mudrac – svatko je neposredno ovisan o zemlji i mora slijediti njene zakonitosti. Zemlja ovisi o nebu (sunce, kiša, vjetar itd.), a nebo, najviša zamisliva razina u svijetu pojava, kao i sve prethodno navedene niže instance, slijede u svemu djelujuću snagu – dau. Cikličan karakter dauističkog, ali i klasičnog kineskog svjetonazora prikazuje se u konceptu da se čak beskrajno veliko i daleko mora opet vratiti.
U ovom cikličnom kružnom procesu ocrtana je predodžba „Škole nebeske sfere“, Hun-Tiän-škole, o hijerarhijskom ustroju univerzuma. Zapisi sežu do 4. stoljeća pr.n.e.; vjerojatno predstavljaju sažetak starijih predodžbi. Nebo su si predstavili kao jaje u čijoj se sredini, kao žumanjak, nalazi zemlja. „Nebo je veliko, zemlja je mala ... Či (životni zadah, zadah snage, pneuma, para) podupire nebo, zemlja lebdi na vodi...“ (Đang Heng, Hun-Tiän-I-Đu). Unutarnji odnos mudraca prema tako oslikanom univerzumu prikazuje jedan citat iz knjige „Đung Jung“ (Nauk o sredini), poglavlje 26:
„Tako najviša iskrenost struji beskonačno. Budući da struji beskonačno, može vječno opstati. Budući da je u stanju vječno postojati, može se dokazati. Ali kao dokaziva (najveća iskrenost) seže daleko u daljinu. Kao dalekosežna je velika i bitna (biću slična). Kao velika i bitna visoko je uzdignuta i svijetleća. Budući da je velika i bitna, nosi sve stvari. Kao visoko uzdignuta i svijetleća nadmašuje/prekriva sve stvari. Budući da je vječna, završava sve stvari. Veliko i bitno jednako je zemlji. Visoko uzdignuto jednako je nebu. Dalekosežno je bezgranično. Tko tome odgovara bit će zamjetljiv bez želje za sijanjem, donosi promjene bez da pokreće, vodi završetku bez napora.“
Izmijenimo li najvišu iskrenost za dau i de, razmotrimo li nadalje odnos mudraca prema najvišoj iskrenosti kao i poredak nebo - zemlja - čovjek, ustanovit ćemo velike sličnosti s mnogim poglavljima Dau De Đing-a, pa tako i s ovim. Vjerojatno su svi filozofi kineske antike crpili iz istog izvora. Dauisti, kao utopisti, u nedostatku realne procjene isto su tražili oslonac u magičnom, mističnom. Konfucianci, spram dauistima realniji i pragmatičniji, isto su ukorijenjeni u magičnoj prošlosti i pozivaju se na sferu zajedničkog porijekla.
Ovdje još jedan citat Nauka o sredini, 22. poglavlje:
„Samo tko posjeduje najvišu iskrenost svijeta, u stanju je u potpunosti iscrpiti svoju prirodu. Tko može svoju prirodu u potpunosti iscrpiti, u stanju je i prirodu drugih potpuno iscrpiti. Tko to može, u stanju je u potpunosti iscrpiti prirodu svih stvari. Tko to može, u stanju je poduprijeti mijenjajuću i stvaralačku snagu neba i zemlje. A tko to može, u stanju je tvoriti trojstvo sa nebom i zemljom.“
Ovdje vidimo dau dauista približno opisano etičkom kategorijom „najviša iskrenost“. Magična jezgra ostala je jednako snažna kao u Dau De Đing-u. Ipak, Dau De Đing ističe se od svih drugih kineskih klasičara svojom filozofskom dubinom u razmatranju kozmosa i svojom opreznošću. Lao Dse trudi se prepoznati i formulirati zakone prirode i društva, a ne pretpostavlja apodiktične (apodikt = vjeroučitelj, fanatik, dogmatičar) dogme, koje se ne mogu provjeriti. Oprezno, skoro s nelagodom tumači uporabu znakova dau i de (veliko) za neizrecivo, za bezimen pra- princip. Svakako je želio naglasiti osobito značenje ovih riječi u svojoj misaonoj konstrukciji ali se i ograditi od tradicionalno antropomorfnog shvaćanja božanstva vezanog uz filozofske termine koje koristi. Nadalje, on otvoreno priznaje svoju nemoć prodrijeti do zadnjih ključnih spoznaja o postojanju svijeta kao i nemogućnost riječima posredovati svoju slutnju o postojanju usamljeno tihe, beskrajno daleke pra-sile. Pojmom dau pokušava se ograditi od drugih škola/nauka i spriječiti krivo tumačenje ili čak zlouporabu svojih zamisli.