Smisao prvih triju stihova razmotren je u prethodnim poglavljima. Zadnji red trećeg stiha govori o povratku ka prvobitnom. Prvobitno, kineski znak pu, doslovno znači sirovo, neobrađeno drvo/komad drva. Često se upotrebljava u smislu nepokvareno i postaje ključni pojam u slijedećim poglavljima Dau De Đing-a. (usporedi poglavlja 32, 37, 49, 57 i 80) Na socijalnoj razini pod prvobitnom i nepokvarenom razumije se stanje pra-dubokog jedinstva, o kojem govori 56. poglavlje.

U 9. poglavlju svog djela Đuang Dse razlaže ovu zamisao (uvod): Oblikujući predmete, obrtnik kvari izvornu osobnost, prirodu materijala. Tako mudrac nosi krivicu za propast izvornog jedinstva i zajedništva jer je podučavao ljude o dobroti i vrlini koja razlikuje i dijeli rodbinu od stranca (Dau De Đing 56), isključuje (dezintegrira) iz društva i uspostavlja odnos sluga-gospodar.

Regresivan stav dauista prema kulturnom i tehničkom napretku, uzrokovan njihovim idealom o strujanju natrag u prvobitno, rasvjetljuje nam jedan odlomak 12. poglavlja knjige Đuang Dse: „Dse Gung (đak Kung Fu Tsea) putovao je na jug u Ču. Vraćajući se natrag u Đin, prolazio je kroz jedno mjesto južno od rijeke Han. Tamo je ugledao nekog čovjeka kako radi u vrtu. Kroz zemlju je iskopao kanale, silazio s vrčem u bunar i penjao se opet van da izlije vodu. Rezultat iscrpljujućeg, teškog posla bio je naravno oskudan. „Postoji jedna sprava,“ reče mu Dse Gung, „koja može natopiti 100 oranica dnevno. Tako se s malo snage može mnogo postići. Ne bi li to htjeli upotrebiti?“ Vrtlar uzdiže pogled i upita: „No, što je to?“ „Režeš jednu spravu iz drva, straga je teška, a naprijed je lagana. Njom dižeš vodu tako brzo da samo žubori. To se zove đeram.“ Ovdje se vrtlar nasmije: „Tko posjeduje mudro izmišljene sprave, čuo sam majstora govoriti, nužno je mudar u svim svojim činovima. Tko mudro čini, nužno posjeduje srce koje mudro traži prednost. Ali tko posjeduje srce koje mudro traži prednost, izgubio je jednostavnost i njegov duh postaje nemiran. U nemirnom srcu dau ne nalazi dom. Ja dobro poznajem vašu spravu ali bi se sramio upotrebiti je.“
Strujanje nazad u izvorno ne sadrži samo odstupanje od svih socijalnih razlikovanja nego i od približno svih kulturoloških postignuća, ako bi ona ugrožavala jednakost i zajedništvo društva. I ako dau nađe dom u srcima ljudi, raspirile bi se sve društvene kontradikcije, a država kao instrument tih proturječnosti prestala bi postojati. Tada bi čak i povratak u veliki klan postao moguć. (poglavlje 80)
Ovu pripovijest ne treba shvatiti doslovno. Ona ocrtava pesimizam Đuang Dse-a u pogledu na blagodat kulturnih dostignuća, a zaoštrava detalje da podigne literarnu dramaturgiju. Dauisti su, izgleda, samo zbog društvenih konzekvenca bili neprijatelji kulture. Ni oni ni kasniji humanistički mislioci nikada nisu uspjeli riješiti kontradikciju da tehnički napredak olakšava ljudima rad i život, ali uzrokuje socijalnu nejednakost i nepravdu načinom podjele nastale vrijednosti u produkciji.