Prvi stih odbacuje mogućnost u rascijepljenom carstvu Đou- dinastije nasilno svladati nered putem vojno-političkog prisvajanja. 48. poglavlje navodi: „Stvarnu vladavinu nad carstvom uspostavit će oni koji ništa ne čine. Oni koji vrše velika djela, možda će uspjeti privremeno ujediniti carstvo, ali oni to neće moći sačuvati.“ Rani dauisti odbacili su rat kao sredstvo političkog nasilja (31. poglavlje). Samo obrambeni, izvana nametnuti rat smatrali su prihvatljivim (poglavlja 30, 68, 69). Usporedba sa žrtvenom posudom vjerojatno se ne temelji samo na asocijaciji s ritualnom tronožnom žrtvenom posudom, koja simbolizira moć kraljevske kuće. Onaj koji ništa ne čini, mudrac koji bi trebao dospjeti na vlast, slika je s magičnom snagom nadarenog svećenika-poglavice starijih vremena.
Četiri reda drugog stiha, koji slijede uvodnom takve su stvari, neke hodaju, druge slijede; neke pušu, druge pušu protiv (kineski znak čue, često se upotrebljava za puhanje vjetra), naznačuju da subjektivno egoistično djelovanje, usmjereno na jedan određen cilj i silom postignutim rezultatom, često postiže efekt suprotan od željenog.
Ve Yüan (Lao Dse Ben-I) vjeruje da se prvi od spomenutih četiri redaka odnosi na ponašanje mudraca: mudrac hoda bez želje da ga drugi slijede. Ali oni ga slijede jer on ne čini ništa za sebe – djeluje nesebično.
Zadnji stih logično slijedi prethodni: svaki čin koji nadmašuje što je nužno i neophodno, koji je suvišan/prekomjeran poništava sam sebe. (Usporedi zadnji stih 30. poglavlja, te poglavlja 64 i 76)