Dau De Đing osuđuje rat, no ovdje ipak vidi područje aktivnosti za nekog tko služi dau-u. Očigledno je autor razlikovao „pravedan“ od „nepravednog“ rata. Škola Mo Dse-a zastupala je slične zamisli. U vremenima kada je rat predstavljao neizbježno zlo (kao danas), nijedan mislilac nije mogao mimoići tako sudbonosnu pojavu. Principijelno Dau De Đing odbacuje rat, a prihvaća ga samo s ogradom kao obrambeni. Slijedeći redovi prikazuju nesreću koju uzrokuje ratni obrt.

Zadnji stih se generalno osvrće pitanju političke i vojne moći. Nagomilavanje moći vodi k „pre-moći“, porivu, svoju moć nametnuti drugima. Ovo suvišno (premoć) nametnuti prirodnom toku događaja, kao sve prezrelo, u sebi nosi klicu samorazaranja/ propadanja.
Treći red značajno utvrđuje neizbježne posljedice svakog nasilnog djelovanja. Sila izaziva protusilu. Gubitnik razmišlja o osveti i ostaje unatoč svoje slabosti uvijek latentna opasnost. Tako ni jedna pobjeda nije ni trajna ni konačna. Pobjeda u redovima pobjednika uzrokuje obijest, precjenjivanje, oholost i lakoumnost i to je odmah uvod u slijedeću fazu unutarnjeg propadanja. Opijeni pobjedom rijetko nalaze sluh za upozorenje dobro je pobijediti – i tada dosta. Nastupajući kao ponosni prepotentni pobjednici već koračaju na putu u propast. Slijedi još jedno upozorenje: biti pobjednik silom prilike / ne da siliš – ali tko je, osim mudraca, sposoban za takav stav!