Citat Đuang Dse-a iz prethodnog poglavlja pruža važno uporište i za bolje razumijevanje ovog poglavlja. Tamo se navodi: „...od bezbrojnog mnoštva stvari svaka će naći put natrag ka korijenu, a ipak neće ništa o tome znati... ali ako stvari to doznaju, izgubit će prirodno jedinstvo."
Rani dauisti nisu namjeravali oštriti čula naroda nego su čak otvoreno govorili o svom naumu zaglupiti ga. Razlog tome leži u dvostrukom smislu i paradoksalnoj uporabi riječi znanje. U uvodu, u 56. poglavlju i na drugim mjestima već se spomenulo da dauisti razlikuju dvije vrste znanja: jedno diferencirajuće, koje prepoznavanjem dobrog i korisnog ljude zavodi činiti zlo i suvišno te znanje o jednom, o jedinstvu velikog klana u dau-u. Znanje o jednom, o jedinstvu velikog klana u dau-u trebalo bi filozofski i socijalno voditi izbjegavanju sveg suvišnog raspršivanjem dobrog i zla u izvornost ili nepokvarenost pra-dubokog jedinstva. Razlikujući dvije vrste znanja, razlikovali su i u procijeni neznanja/gluposti. U 45. poglavlju Dau De Đinga čitamo da najspretnije liči glupom. Ovdje također imamo preokretanje i izjednačavanje vrijednosti, koje suprotstavljaju prividno zaglupljivanje (povratak natrag ka korijenu) stvarnoj gluposti (ovisnost o svijetu imena i predanost suvišnom), kao i uzdizanje čovjeka od nerazumnog i prosječnog u istinski mudrog.
U 2. poglavlju svog djela Đuang Dse potkrjepljuje dauistički „nauk o zaglupljivanju“ nastojeći dokazati relativnost svake tvrdnje. Svi pogledi, mišljenja i tvrdnje međusobno su uvjetovani egocentričnim, dakle ograničenim mogućnostima prepoznavanja. Oni se temelje na predrasudama koje izgledaju objektivno utemeljene samo s ograničenog gledišta sebe svjesnog individua ili grupe individua kao interesnog kompleksa (konfucianci ili škola Mo Dse-a). Čak život i smrt ne mogu se ni pozitivno ni negativno procijeniti. Oni se međusobno uvjetuju ali istodobno i pobijaju jer od odumrlog života nastaje novi i obrnuto. Zauzimanje čvrste određene pozicije u vječnom strujanju toka pojava može samo voditi izdvajanju predmeta/procesa kako se prividi jednom „ja“ (individuu) ili jednoj grupi. Ali vrijednost ili smisao jednog predmeta/procesa može se procijeniti samo s pogledom na cjelinu. S obzirom da je individuum samo jedan dio cjeline, mudrac si ne dozvoljava nikakvu procjenu i osvjetljuje sve svjetlom neba (prirode). Tako je Đuang Dse stupio na „srednji put“ budističkog filozofa Nagarjuna (125). U svom „Četverostrukom načinu dokazivanja“ Nagarjuna je ni jedno, ni drugo proglasio najvišim oblikom istine. Unatoč hladnom razumnom pristupu dauistički filozofi pretežno su osjećali povezanost s velikim klanom, sigurnost u seljačkom ritmu godine i naklonost logičnoj apstrakciji. Sva njihova nastojanja svodila su se na potragu za logično utemeljenim dokazima protiv kulturnog napredka i nerazumnog svijeta imena suprotstavljenim njihovom vlastitom ritmički-cikličnom životnom osjećaju. Nastojali su u racionaliziranoj formi obraniti svoj životni osjećaj i svjetonazor kao dau neba protiv dau-a ljudi ( 77. poglavlje). Nad svakim ni jedno, ni drugo sije svjetlo neba, u kojem čovjek mjeri sebe i univerzum i slijedi svoji hsüan de, da postane opet jedno s onim jednim. Stoga je potrebno integrirajuće, a ne diferencirajuće znanje.