Dau je bilo sveopće poznato, možda čak istrošen pojam svakodnevnog govora. Rani dauisti dali su mu dublji i opsežniji smisao nego što ga je do tada imao u dnevnoj uporabi. Za njih je dau nadrastalo dimenzije i mogućnost određivanja. U 6. poglavlju Knjige Đuang Dse jedan odlomak obrađuje vremensku i prostornu neograničenost savršenog čovjeka ujedinjenog s dau-om. „Ako se sakrije jedan čamac u provaliji brda, a brdo dodatno u močvaru, to se može smatrati dobro skrivenim. Ipak, usred noći može netko doći s divovskom snagom i sve odnijeti, a neznajući spavač neće ništa primijetiti. Zasigurno se malo može u velikom sakriti, no uvijek postoji opasnost da utekne. Ali ako se sakrije univerzum u univerzumu, nikako ne može uteći.“ Već smo u 14. i 41. poglavlju čitali da je dau nevidljivo, nečujno, neuhvatljivo, a divovski oblik neoblikovan. Đuang Dse-ovo povećanje od malog (čamca) na veliko (brdo), pa tada na neizmjerno, slikovito prikazuje nastojanje dauista uzdići se iznad opipljivog (stvarnog, materijalnog). Iz sfere, pročišćene svih atributa, iz sfere jednog, željeli su svojim usavršenim de zračiti u zbunjen svijet imena. Ovdje su isprepletene filozofske apstrakcije i magično mističko razmišljanje. Povlačenjem svog dau-a (sebe samih, jer su se poistovjetili sa svojim dau-om) iz svijeta imena, nastojali su uzdići se nad ograničenjima atributa i ostaviti ih bijedno malene za sobom. San o neslomljenom jedinstvu velikog klana za sebe su ostvarili ukidanjem atributa i tradicionalnih vrijednosnih procjena. Suočeni sa stvarnošću društvenog života ipak su bili prisiljeni okružiti se atributima koji su ovdje: suosjećanje, štedljivost (skromnost) i strah istaknuti se.
Teoretski, mudrac stoji iznad svih osjećaja – tako i patnje ili suosjećanja. Mudraci ne poznaju dobrotu, za njih su svi ljudi kao slamnati žrtveni psi (5. poglavlje). U 5. poglavlju Knjige Đuang Dse čitamo: „Čemu mudracu treba ljudsko, s obzirom da ga nebo hrani! Posjeduje lik čovjeka ali je lišen ljudskih osjećaja. Pošto ima ljudski lik, živi u ljudskom društvu. Ali s obzirom da nema ljudske osjećaje, ne dotiču ga razlike između ispravnog i neispravnog (pravde i nepravde)...“ Filozof Hue Dse (Hue-Ših) na to uzvraća: „Kako se može nekog bez osjećaja još smatrati čovjekom?“ A Đuang Dse odgovara: „Razlikovati između ispravnog i neispravnog je ono što nazivam osjećaj. Što mislim pod „ne posjedovati osjećaje“, to je da se zbog naklonosti ili odbojnosti ne ošteti svoj ja.“
Gdje ne postoji naklonost ili odbojnost niti razlika između ispravnog i neispravnog, suosjećanje se više ne može shvatiti kao moralna kategorija. Riječ suosjećanje izgubila je svoje tradicionalno značenje, a dobila je novo. Riječ tsi – suosjećanje – sada je povezana sa stavom čovjeka koji se ni s kim ne svađa, ne djeluje protiv prirode, koji će svijetu vratiti pravu mjeru negirajući dobrotu, pravdu i nepravdu, koji je spreman čekati dok se nasilni sam ne uništi. Tako je dakle predstavljen krajnje nedosljedan stav jednog naizgled ravnodušnog čovjeka koji ne posjeduje ljudske osjećaje ali je iz prirodne humanosti ipak prisiljen obznaniti svoju naklonost prema miru i odbojnost prema ratu (31. poglavlje). Unatoč svih pokušaja uzdići se nad vladajućom etikom, suosjećanje, štedljivost (skromnost) i strah istaknuti se vodi sve dauiste natrag u ljudsko društvo. U strahu istaknuti se sigurno leži i strah od nasilnih koji se neće dati podučiti bez riječi (42. poglavlje).