Već je u komentaru 30. poglavlja navedeno da su rani dauisti dosljedno principu nesvađanja proklinjali rat, ali u vremenima čestih ratova i borbi u zamislima i nauku nisu isključivali pravedan, obrambeni rat. U željenom idealnom društvenom poretku namjeravali su iskorijeniti rat za sva vremena.
(80. poglavlje)
U 6. poglavlju Knjige Đuang Dse spominju se osobnosti „pravog čovjeka“ i njegovo ponašanje u prisilnom slučaju rata. „Istinski ljudi starih vremena nisu poznavali radost prema životu, niti odbojnost prema umiranju. Nisu se grčevito držali za postojanje i nisu se opirali ulasku u smrt. Bili su bezbrižni u dolaženju i odlaženju. Nisu zaboravili u čemu je njihovo porijeklo (u dau-u) i nisu tražili zadnji smisao/cilj života. Primili su svoj život, radovali se, zaboravili ga i vratili se natrag (korijenu dau-a). To se naziva: Ne suziti dau požudom (orig.: srcem); ne pomagati nebu (prirodi) ljudskim dodavanjem. I tko je od takve vrste nazvan je istinskim čovjekom... On je hladne strogoće kao jesen i blage topline kao proljeće. Svojom radošću i svojim bijesom on stoji u izmjeničnom odnosu s godišnjim dobima (orig.: prodire godišnja doba). On djeluje za unapređenje stvari (za njihovo uspijevanje), a njegovo djelovanje je tako opsežno da to nitko ne može procijeniti ( 59. poglavlje, 10.-13. red). Stoga mudrac (istinski čovjek) ne gubi naklonost ljudi čiju je zemlju pokorio. Njegov blagoslovljen utjecaj djeluje na bezbroj (orig.: 10 000) generacija ali mudrac ne djeluje iz ljubavi prema ljudima...“
Pored materijala za bolje razumijevanje mudraca (ne samo dauističkog tipa), ovim jako skraćenim odlomkom dobivamo uvid u predodžbu ranih dauista o djelovanju mudraca u slučaju rata. Ovaj, koji ne pozna radost prema životu, niti osjeća odbojnost prema umiranju, čiji blagoslovljen utjecaj ne djeluje iz ljubavi prema čovjeku, ipak je sposoban za radost i bijes i čak je u stanju upotrebiti oružje. Obilježje njegovog djelovanja je da ne sužava dau osobnim motivima i ne pokušava pomoći prirodi ljudskim dodavanjem. Njegovi afekti samo su naizgled ljudski. Oni se vide potaknuti/uzrokovani godišnjim dobima, uzajamno uvjetovanim odnosima (korelacijom) između ponašanja istinskog čovjeka i prirode. Znamo da su kneževi i kraljevi, od starine do formalnog kraja zadnje kineske carske dinastije, točno utvrđenim ritualom „regulirali" godišnji ciklus. To znači, morali su putem analogne čarolije ( uvod) predstavljati godišnja doba oponašajući ih. Za rane dauiste takva predodžba bila je uobičajena. Samo njihova opozicija prema knezu i vladaru tjerala ih je i u opoziciju prema ritualu – u opoziciju koja je sankcionirala svijet imena. Predodžba o magičnom utjecaju kneza i vladara na prirodu pomoću zamrznutog rituala, polako se izmijenila u predodžbu o blagoslovljenom (blagoslov donosećem) utjecaju istinskog čovjeka, mudraca, kao ljudskog predstavnika dau-a. Ali ta filozofski racionalizirana predodžba je još uvijek nadahnuta magijom i mistikom.
Kada bi se mudrac primio oružja, vidio bi se kao agens (pogonska, pokretačka snaga, djelujući čimbenik) dau-a – subjekt i objekt kozmičkih pokreta. To živahno podsjeća na jednu priču iz Bhagavadgite: Bog Krišna, preobučen u vozača bojnih kola, vozi s herojem Arđunom (Arjuna) u boj. U neprijateljskim redovima Arđuna na svoje zaprepaštenje svugdje ugleda svoju rodbinu. Tada mu Krišna saopći da on samo djeluje po nalogu više volje, a odluka o životu i smrti pripada mu samo naizgled.
Što se u Bhagavadgiti predstavlja kao ispunjenje božanskog plana, u predodžbama stare Kine pripisuje se nepersonificiranoj snazi. Vojskovođa je hladan i strog kao jesen, a njegov bijes korespondira s godišnjim dobima. To vrijedi i za dauističkog mudraca ali samo u prisilnom slučaju - i čak ni tada on ne gubi naklonost poraženih.

U 68. poglavlju nastavlja se motiv iz 30.:
Dobro je pobijediti – i s time dosta. Ne usudi se nametnuti strahovladu.
Pravo na vodstvo potkrijepljeno je ratničkom vrlinom nesvađanja i sposobnošću spustiti i poniziti se. ( poglavlja 61 i 67)
Čak kada se rat uključi u djelokrug mudraca, ovo poglavlje vodi k pomisli da će se opet probiti ona mudrost iz prastarih vremena i tako moći izbjeći ratove u novoj pra-dubokoj zajednici.

Ideal de-a, ideal nesvađanja dauista, do nedavno je duboko nadahnuo i usmjerio pjesničko djelovanje kineske literature.

Tako je pisao veliki humanistički pjesnik Du Fu (712-770):

Kad se borite protiv razbojnika, iz bande
prvo ulovite poglavicu da ne trpe drugi.
Nisu li i krvoproliću postavljene granice
kakve su u svakoj zemlji na snazi?

Samo kad je carstvo ugroženo od neprijateljskih horda,
kada nas ubijajući preplave ratom,
tada se primite mača i napnite čvrsto lukove,
ali nikad iz poriva za ubijanjem!

Pjesnik Li Tai-bai (701-762) u svojoj najpoznatijoj pjesmi citira dva reda iz 31. poglavlja Dau De Đing-a:

Proklet bio rat, prokleto djelo oružja!
S tim ludostima mudrac nema posla.
Oružjem će samo u krajnoj nuždi mahati,
da kroz smrt svijeta iznudi život.