Optimizam glede djelotvornosti i buduće pobjede dauizma, ovdje se preokreće u pesimizam. Podučavanje bez riječi, koje se na koncu bez riječi ne može ostvariti, koje uči da dnevno dobiva onaj, tko je predan učenju, da je bez imena (ono) što je stvarno bitno – dau, samo je onima razumljivo, koji su sami slobodni od požude i kojima tajna stvari postaje vidljiva – dakle samo mudracima. Škola Mo Dse-a (Knjiga Mo Dse, 43. poglavlje) je ovu slabost daustičkog nauka već rano prepoznala i prikazala: „Tko tvrdi da ljudi ne znaju da je učenje bezvrijedno i to obznani, postavlja jednu tezu. Podučavanje o bezvrijednosti učenja je podučavanje...“ Djelovati po nauku koji pokušava zaustaviti kulturni napredak, koji, štoviše, želi odvesti čovječanstvo u prethistorijsko stanje, čini se samo onom moguće koji je bez želja/požude i koji se drži velikog neoblikovanog (35. poglavlje; usporedi i komentar 80. poglavlja).

Očevidno razočaranje da na svijetu nikoga nema tko njegove riječi razumije, ili čak u skladu s njima djeluje, dauistički mudrac prebrodit će slijedećim razmišljanjem. Njegove riječi sežu, preko uobičajenog jezičnog izraza riječima, u svakodnevnoj uporabi obezvrijeđenih, poniženih, oslabjelih, svedenih na imena, do njihovog samog smisla, čiju magičnu snagu ljudi više ne razumiju. Suma svih stvari u njihovoj stvarnoj biti je dau – porijeklo svih stvari (4. poglavlje) i pramajka bezbroj stvari (1. poglavlje). Neprepoznavanje mudraca tako samo otkriva neznanje ljudi o načinu djelovanja mudraca, djelovanja koje skriveno služi njihovom dobru. Unatoč oskudne eremitske vanjštine, on se vidi neusporedivo više stojeći nego najviši u svijetu imena. Oni nose raskošne odore ali u srcu ne kriju ništa što bi se moglo usporediti sa spoznajom o djelovanju dau-a.