O dvostrukom poimanju znanja ranih dauista, o diferen- cirajućem i integrirajućem (spoznaja dau-a kao jedno) znanju, pogledaj komentar 65. poglavlja. Rani dauisti bili su svjesni da jedan ljudski vijek nije dostatan diferencirajućim znanjem ni samo približno obuhvatiti bezbroj stvari – beskrajno mnoštvo pojava. Naizgled ravnodušno ali ipak s prikrivenim žaljenjem Đuang Dse konstatira u svom 3. poglavlju: „Naš život je ograničen ali diferencirajuće znanje je neograničeno. S našim ograničenim životom goniti neograničeno, opasno je. Tko je to prepoznao a ipak žudi za znanjem, upućuje se u još veće opasnosti.“ Te u 17. poglavlju: „Većina ljudi zadovolji se znanjem koje je u stanju dostići. Oni nisu svjesni da sve što jedan čovjek može znati nije ništa u usporedbi s onim što ne zna.“
Uspoređeno s apsolutnim (s neograničenim mogućnostima spoznaje) suma sveg ljudskog znanja je samo učeno neznanje ili docta ignorantia, kako je to nazvao Nicolaus Cusanus (Nikolaus Cryfftz [rak], 1401, Kues/Mosel - 11.8.64, Todi/Umbria, teolog, filozof, prirodoslovac, biskup u Brixen-u i kardinal; zauzimao se za ujedinjenje grčke i rimske crkve, shvaćao je svijet mnogih konačnih stvari dolazeći iz istog zajedničkog izvora, gdje su sve suprotnosti izjednačene; bog kao coincidentia oppositorum; jedan od najznačajnijih mislioca prijelaza srednjeg vijeka u novu dob).
Alternativa analizirajućem, diferencirajućem znanju je integrirajuće, intuitivno znanje. Ono nadilazi znanje koje u potpunosti nikada ne prepozna svu raznolikost pojava i vjeruje da mističnim pogledom prema unutra prodire u sferu, u kojoj se sve razlike izjednače u jedinstvu suprotnosti, u coincidentia oppositorum. Takav način razmišljanja svojstven je mnogim mistici tendirajućim filozofima. Unatoč vremenskih, prostornih, kulturnih i terminoloških razlika njihova razmišljanja manifestirala su se u istim ili vrlo sličnim izjavama, utemeljenim na zajedničkoj, više ili manje jasnoj predodžbi o velikom klanu. Tako, na primjer, piše Jakob Böhme (1575-16.11.1624, filozof, mističar; bog prvo stvara sebe iz nediferenciranog pra-dna koje obuhvaća dobro i zlo, a tada tek svijet; zlo je preduvjet za stvaranje dobrog, a čovjek se mora vlastitom odlukom sam „osloboditi prema svjetlu“): „...da se volja uzdigne nad čulnostima i prikazima i čovjek se udubi u vječnu volju pra-dna, iz kojeg je početno nastao, dok ne želi ništa više nego što bog kroz njega želi – tako je u najdubljem dnu jedinstva.“

Filozofi svih vremena i zemalja opetovano se žale na ograničenost ljudskog znanja. Da je „stvar kao takva“ („Ding an sich“) ljudskim čulima nedostupna i nerazumljiva je samo jedan faktor. Neograničene mogućnosti/polje znanja, kratak ljudski vijek, mogućnosti osporavanja njegove metode spoznaje te pouzdanost ljudskih čula može ražalostiti svakog filozofa i mislioca i bolno mu pokazati njegove uske granice. Goethe je to izrazio riječima iz Faustovih usta: „I vidi da ništa ne možemo znati / to će mi zamalo spaliti srce.“ U Razgovorima Konfucija (Lun-Yü, II,17) isto nalazimo spomena vrijednu, jače sročenu izreku na tu temu. „Majstor reče: Dse-Lu, da te naučim što je znanje? Smatraj znanjem, što znaš, a što ne znaš, ne deklariraj kao znanje. To je znanje“