Kod prevoda iz kineskog naše gramatičke kategorije možemo slobodno odložiti. Osim toga, originalni tekstovi nemaju interpunkcije. Naći povezanost je na čitatelju.

Za bolje razumijevanje Dau De Đing-a neophodno je uzeti u obzir da je formuliran u vrijeme teških privrednih, socijalnih i ideoloških promjena. Sveopći tenor tekstova onog razdoblja sadrži poziv na povratak ka izvornoj naivnosti. Autori tadašnjih tekstova zasigurno su vlastitim očima vidjeli ljude koji su živjeli u „izvornoj naivnosti“, uglavnom od skupljanja plodova, lova, ribolova i ponešto poljoprivrede.

Što je dau?  Što je de?

Značenju ovih riječi u najboljem slučaju samo ćemo se približiti. Knjiga promjene (JI ĐING) navodi: Jedan jin, jedan jang - to je dau. Jin je zemlja, mjesec, ženski princip, pasivno, tamno, vlažno, hladno itd. Jang je nebo, sunce, muški princip, aktivno, svijetlo, suho, toplo itd. Dau se pojavljuje kao ujedinjenje ovih dviju suprotnosti u jednu višu jedinicu (sinteza). Kien i kun su kapija promjena. Kien je jang, kun je jin. Jin i jang ujedinjuju svoje de - svoje biće, i postaju osnova za tvrdo i mekano (elastično, popustljivo). U njima se manifestiraju sva nebeska (kien) i zemaljska (kun) događanja. Kroz njih djeluje de duhova.
U prošlosti dau je bilo naziv za žrtvu predcima (dzu-žrtva; dzu: predci) i bogovima puteva/cesta. Riječ dau može se upotrebiti kao imenica i kao glagol, ovisno o njenom položaju u rečenici. Napisan znak dau sastoji se od znaka glava i znaka hodati. Često se upotrebljava u značenju put, u stvarnom i prenesenom smislu; hodati jednim putem, slijediti jedan put, voditi jednim putem.

Kao glagol dau znači voditi, kormaniti, regulirati, vladati.
Kao imenica dau znači metoda, način, sposobnost, princip.

U klasičnoj literaturi znak glava pojavljuje se u značenju govoriti, reći, imenovati, izraziti (se), izraz lica, izraz osjećaja. Ovo značenje održalo se do danas u sporednom znaku glava/šou, u složenici dse-šou. Dse znači sam, osobno, lično. Dse-šou znači priznati krivicu ili svoju krivicu sam iznijeti/obznaniti.
Na kostima urezani znakovi, 1500-1200 p.n.e., znak za glavu predstavljaju kao životinjsku glavu ili masku. Nama poznata riječ persona, osoba, izvodi se iz latinskog, što znači maska (glumca). Maska je svom nosiocu dala novi identitet, ulogu, karakter. Glagol personare znači ozvučiti, ispuniti/prodrijeti zvukom. Maskom predstavljen identitet izražavao se pored vanjskog izgleda i riječima. Moć riječi i čarolija analogije u prošlosti je bila veća nego si to danas možemo zamisliti. Značenje riječi dau, glava, naći ćemo dakle i na području personifikacije.
(aktualno možemo ustanoviti da je moć maske danas mnogo veća nego smo to spremni prihvatiti i shvatiti, ali tko želi, može je lako zamijetiti: uniforme, liječničke, vojne, jednostavna i svečana odjeća, frizure, šminka itd., kao i naučni elaborati, zakoni, naredbe, molitve i službene molbe svjedoče da je moć maske i riječi, čarolija/magija analogije, nadalje na snazi.)
Egipćani su vjerovali da je Path stvorio svijet snagom riječi, stvari su nastale u trenutku kada ih je nazvao imenom (definicijom). Indijci su smatrali boginju govora stvoriteljicom univerzuma i njegovom životnom snagom. Brahma, stvaralački princip svijeta, sve-duša, Indijci izvode iz riječi koja je značila čarobne riječi/govor ili molitva.
U našoj Bibliji na početku je bila riječ.
Ji Đing spominje dau kao način/metodu neba.
Lao Dse: Moglo bi se nazvati pramajkom ...ja to zovem dau.

U raznim vremenskim epohama riječ dau se u Kini različito tumačila. Konfucijanci su tu riječ poistovjetili sa ispravan put (za upravljanje državom i društvom) ali i kao djelovanje ili volja neba .
Han Fe Dse u istoimenoj knjizi (Knjiga Han Fe Dse): Mudrac promatra (ono što je) tamno i prazno, koristi njegov cikličan pokret i nazove to dau. Tek tada postade moguće o tome govoriti.
Čuang Tse (300 ) u istoimenoj knjizi: dau je stvarno i pouzdano ali ne djeluje i nema oblik. Može se prenijeti ali ne učiti, primiti ali ne vidjeti. Ono izvire iz sebe i u sebi je ukorijenjeno. Tako je bilo i prije postojanja neba i zemlje jer je postojalo oduvijek. Duhovima mrtvih i duhovima predaka darovalo je čarobnu moć, a rodilo je nebo i zemlju. Dau je u posjedu stvarnosti i pouzdanosti.... Stvarnost, znak čing, ovdje znači vjerojatno stvarnost. Pouzdanost se odnosi na zakonitost svih zbivanja u prirodi i svijetu.

De je vlastiti put, osobnost, priroda, određenje svakog pojedinog
bića/stvari, ovisno o njegovoj vrsti i položaju unutar velikog klana.

U 9. poglavlju Čuang Tse piše: U ono doba (vrijeme najvišeg de) nije bilo puteva preko brda, niti su vodili brodovi ili mostovi preko voda. Sve je uspijevalo u skladu. Jednostavni su bili labavo povezani. Ljudi su živjeli zajedno sa pticama i životinjama i svi su bili dijelovi jednog klana. Jesu li tako znali za razliku između gospodara i sluge? Svi su živjeli u neznanju i njihovo de ih nije napustilo. Svi su na jednak način bili slobodni od požude, a to se može nazvati čista nepokvarenost. Dok traje čista nepokvarenost, priroda jednog naroda sačuvat će svoju izvornu osobnost. Kada su se mudraci počeli grčevito truditi o „dobroti“ i samodopadno govoriti o vrlinama, niknule su dvojbe. A kada su još promijenili glazbu (ritualnu i narodnu) i iskrivili običaje, počele su se pojavljivati prve (socijalne) razlike.
Mogu li se izraditi ritualne posude, a ne pokvariti izvorno svojstvo/način/osobnost/određenje/prirodu (materijala – drva)? Može li se rezbariti žezlo od žada, a ne pokvariti čisti žad? Može li se uvesti dobrotu i vrline, a ne odbaciti dau i de? Mogu li se po načelu mode mijenjati običaji i glazba, a ne oteti narodu svoju prirodu?
Pokvariti izvornu prirodu jednog materijala, da bi iz njega oblikovao predmete, prestup je spretnog obrtnika. Razoriti dau i de, da se iz toga napravi dobrotu i vrlinu, sigurno je krivica „mudraca“...
Kako bi narodu prikazali i upečatili moral dobrote i ispravnosti, mudraci su promijenili narodnu glazbu i običaje i time ih izobličili. Tako se, pored otuđenja čovjeka od svoje okoline, utvrdio i raspad socijalne zajednice. Žezlo od žada spominje se jer se lomio bijeli žad, simbol moralne čistoće, da bi se oblikovale insignije moći.

Ovdje je opisana predodžba pra-društva, kakva se zapadnoj kulturi uslijed crkveno-dogmatskih predrasuda dugo nije otkrila: okoliš, univerzum, životinje, sve postojeće stvari pojavljuju se s čovjekom u istom rodu. Sve pripada istom velikom plemenu/klanu.
Krivica za grijeh koji je čovjeka izopćio iz ove velike zajednice, koji je stavio gospodara iznad sluge, pripisuje se, kao u Bibliji, znanju/ prepoznavanju. (Dau De Đing 19, 20, 65, 81) Jedino ovdje krivac nije nekakav bog ili demonski zavodnik, nego sam čovjek; jedan čovjek koji se uzdiže iz mase i propovijeda svoj moral i ćudoređe nasuprot prirodnom: mudrac.
U djelima Čuang Tse-a, kao i u Dau De Đing-u, spominju se dvije kategorije mudraca. To su samovoljni, koji služe nasilju koje i utjelovljuju, te oni koji su u skladu sa svim stvarima, koji se podčine dau-u i de-u i koji dopuštaju da dau i de djeluju u njima, u ljudima i u univerzumu.
Grijeh se odvija u etapama, a počinje s gubitkom neznanja, nevinosti, neposrednosti čovjekova odnosa sa svojom okolinom. Tako se raspada veliki klan kojemu čovjek pripada zajedno sa svim stvarima. Čovjek postaje svijestan svog individualnog de i gubi prirodnu nesvjesnu sposobnost uskladiti se s dau-om. Spoznaja o svojoj individualnosti razdvaja ga od drugih bića i pobuđuje egoizam. Tada ne služi više dobru cjeline/zajednice svih stvari nego svom vlastitom, na štetu ostalih članova. Sada se od čovjeka traži dobrota i ispravnost (ispravnost, kineski znak I, zapravo znači moralna dužnost služiti svom bližnjem, osobito nadređenom i ponašati se prema njemu odgovarajuće njegovoj dobi, statusu i dostojanstvu/časti) jer se raspadom zajednice dolazi do spoznaje: ako postoji dobro, postoji i zlo. (poglavlje 2)
Slično kao što reče Ivan, krstitelj Isusa: on mora rasti, ali ja se moram smanjiti, tako govori Dau De Đing o onima koji slijede dau: tko je predan učenju, taj svakodnevno dobiva; tko je predan dau-u, taj svakodnevno gubi. (poglavlje 48)