Moj haiku

iz grotla noći
regeće proljeće -
puna bara žaba

*

spretno vijuga
kroz uporni lavež psa
pjesma slavuja



promukla glasa
pijetao uporno petlja
s najavom jutra

*

na seoskom putu
u sivom oblačku
praši se vrapčić

*

srebro mjesečine
treperi u krošnji
stare masline

*

curi proljeće
ljeto i jesen iz cijevi
rakijskog kotla

*

stojeć na zvoniku
plovi vrana nebom punim
žurnih oblaka

*

duboka jesen
drveće bez lišća nudi
prazna gnijezda

Kaj haiku

Dječak Stjepan Rožić rođen je u velikoj obitelji na Lonji, 
u Ivanić Gradu. Blaž, Stjepanov djed, doselio je u Ivanić 
Grad iz Hrvatskog zagorja s osmero djece nakon Prvog 
svjetskog rata. Brojna djeca izrodila su također brojnu 
mu unučad, među kojom je i Stjepan, rastući u sigurnosti 
brojne šire obitelji, provodio sretno djetinstvo. Obitelj 
je govorila kajkavskim narječjem, zadržala običaje i način 
života stečen u Zagorju, a i u okolici se koristio dijalekt.
Mnoge su se obitelji u to vrijeme doselile iz Hrvatskog 
zagorja u ivanićki kraj.

 
Na rijeci Lonji pralo se rublje, ispirao se lan, a djeca, 
tada sela Lonje, a danas jednog gradskog kvarta, i te kako 
pamte popularnu 'Rožićevu jamu', gdje su se pecale najveće 
štuke i šarani, učilo se plivati i igralo se od jutra do mraka.  


Na stari peči
v zamusanom loncu
bažulek diši.


Svojim haiku pjesmama na kajkavskom narječju Stjepan Rožić 
donosi nam boje i zvukove sela, bregova, potočića, vinograda 
i šljivika. On promatra, doživljava i pamti način na koji se 
živjelo i na koji se živi i danas u zakucima našeg vremena;  
on nam pomaže da se sjetimo, da ono što je duboko spremljeno 
u naša sjećanja i osjećaje izvučemo na vidjelo ponovnog 
doživljavanja: slike svoga djetinstva, način života naših 
djedova i baka koji, tek se samo čini, zamire. U siromašnoj 
obitelji s puno djece, u sitnoj kućici krcatoj smijehom i 
igrom, bogatstvo je imati lonac pun graha, čekati da se skuha 
i da brojna družina sjedne k stolu i podijeli radost 
zajedničkog obroka.


Kraj cuckarne pes spi.
Z rajngle vrapčji repi
v zrak štrčiju.


Zamislite psa kako drijema pored svoje kućice, a iz stare posude, 
koja ima svoju dugu priču i koja je bila i na šparhetu i na 
stolu tisućama puta, iz koje se grabilo mirisno, vruće jelo, 
a iz nje eto sada ručaju vrapci. S nožicama na rubu rajngle, 
glavica uronjenih u dubinu, oni kradu ručak psu koji se 
pravi da spava, a iz stare rajngle vire samo repići vrabaca. 
Kako idilična, a opet, kako česta slika iz dvorišta. Treba je 
samo ugledati, doživjeti u tom posebnom trenutku koji zovemo haiku.
					

		


Crna oprava
beli rubec i motika
kopaju zemlu.

*

Nad žutom vrbom
v jarku kraj potoka
visiju bregi.

*

V sredi dvorišča
na galgah, veter zible
opažmano prase.

*

Roji se čelec.
Japa motiku luple
kaj nebu vušel.

*

Vrbopuc zvlači
zvrndavi roj, bumo meli
jenu košku više.

*

Čez lišće brajde
med belim grojzdjem cerkva
na bregu štrči.

*

Žuti micek v
snegu sedi drščeći
mišeka čaka.

*

Pred hižom sedi
dedek, črlen od sunca
ispraća letni dan.

*

Na livadi japa
z motkuj zigrava
kipca - krteka čaka.