PORUKA

Ni ne znam na koji,
ali na jedan od načina
nedostajala si mi.
Ovo «Nešto»
u ovom svijetu bez boje i oblika
gdje nas dvoje smo se sreli
Ovdje bez naših lica,
bez naših glasova
bez naših ptica
samo sa slovima
i notama što šetaju preko gitarskih žica,
ipak je doseglo neku vrijednost,
neku nijansu neke izgubljene boje.

GLINENI ČOVJEK

U rastrganim danima koji prolaze bez tebe
Pokušavam sastaviti potrgane djelove sebe
I kad krhka figurica najzad osnovni oblik dobi
Padne iz drhtavih ruku mojih i ponovo se zdrobi

ČEKANJE

Mrzim sve ove trenutke nijeme
Kad ne znam gdje si i nepratim ti sjene
Kad sekunda u svom životu kratkom
Moj život hoće da pretekne

A ipak čekam to neko vrijeme
Kad doći ćeš u snove mi gluhe, slijepe
Da zajedno čitamo si misli, riječi
Da čekamo mene i čekamo tebe

****

Ne mogu ni misliti o tome
Ni tren jedan da pomislim
Vratit će me daleko
U doba vatre i mira

Ne smijem govoriti o tome
Ni jednom riječju spomenuti
Nestat će i onda
Ponovo čekanje godinama

Ne želim gledati u to
Ni pogled jedan uputiti
Promjenit će svoj lik
I ja ću prestrašen pobjeći

Neću ni slušati zvukove te
Ni jednu notu pjesme čuti neću
Zaplesat ću i opet ću
Ostati bez nje

U SNOVIMA

U prekrasnoj modroj slobodi
Zanesen mirisom tamjana i vina
Poslala je vjetar da brod mi vodi
Dok ja spavam da k njoj on plovi

I dok sanjam da čim otvorim oči
Njen čut' ću glas, ugledat lice
Istu takvu istinu već mi toči
U čašu od sunca i vina, sviće

Na gitari mojoj nijeme žice
Neki davni, drhtav napada strah            
Budim se, pjevaju već ptice          

Nasukan brod, ne otvaram oči
Htio bih da glas i lice joj znam
Da san se taj vjerni u istinu pretoči

U MISLIMA

Ispucalih usana i zapetljane kose
Putujem svjetom i zamišljam te
Između trenutaka što život mi nose
Bojama riječi tvojih slikam te
Još uvijek čekam dok ludim
Za riječima koje bih ti poklonio
Neobjašnjivo me vodiš dok slutim
Jutro u kojem sam te poljubio

Između vremena negdje u mislima
Slike kradom prelaze svjetove
Uvlačeći mi se u sječanja poput mirisa
Čijeg nestigoh omirisat cvjetove
Mješaju se slike stvarnih događaja
Slike mašte nastale bez boje i oblika
Zvukovi razni što prizivaju sjećanja
Na dane kad vrijeme nije postojalo

(Ispucalih usnana i zapetljane kose
Između trenutaka što život mi nose
Živiš zarobljena u sjećanju na taj dan
Došla si mi pred jutro u rastrgan san

Hladno ti bijaše tijelo,
Noge, trbuh i vrat
Usne su ti gorile nijemo
Sjećam se, bilo te je strah)

SAMOĆA

sjećam se mirisa svijeće
od prošle noći, gorila je
zbog tuge, zbog samoće jer
nisi došla, vino sam pio tvoje

sjećam se stropa
po njem' razigrane sjene
lovile su trenutke bola
i skrivale ih od mene

onda se ne sjećam ničeg, dugo,
tek cvrkuta zarobljene ptice
u krletci spram slobode

kad jutro je naišlo, ljutito
tjerajući me da odem
daleko spram slobode

NEMA TE

Nema te, ne dolaziš
Ne znam gdje si
Ne znam ni s kim' si
Ne znam gdje pripadam

Tisuću puta pozvonio sam
Na tvoja vrata i pobjegao
strčao dolje u panici za slučaj
Ako si tu da me ne vidiš

A onda dolje, skoro plakao
Za hrabrošću koja me napustila,
Iznevjerila kad sam ju trebao

Skrivamo svoja lica
Sada, plaši me ta igra
Odlučnosti i planiranja

PROŠLOST, BUDUČNOST, VRIJEME I NEVRIJEME

«Jednom davno» kako dolikuje početku bajke
Tada otprilike, vidio sam jednom, srest' ćemo se!
Pričat ćemo dugo dok ne zaboravimo na vrijeme
Usne nam bijahu vječnost vruća, nijeme
A po livadi trčat će divlje i sretne naše sjene.
Smjenjivat će se redom, jutra noći dani i zore
Pili smo vino i jeli kruh, prelazili rijeke i gore
Nabujale od proljeća naših sjećanja, naše rijeke
Iz kojih smo se rodili tek razbite ljuske nose
U prestrašenim, tek rođenim očima, sviće
Promatrat ćemo dugo vrijeme kako odmiče
Dolazi i prolazi, spoznaja kratka, kao da klati se
Na velikoj nekoj rastezljivoj gumi, gore dolje
Malo nas ima pa nas ponovo nema, tražimo se
I gubimo u prozirnoj bajci koja nije počela
A traje, poput čarobnog vira što zove nas u vrtlog
Gdje zajedno prošlost i budučnost žive
I vrijeme samo zbog nas već stoti put gine.

SUMRAK MOJE VATRE
(Euridike nema već peti dan)

Sijećam se mora
Mirisa smole, bora
Bijesnog neba
Trave i kamena

Pjesme cvrčka
Grdelina i frzelina
Mirisa tvoga
Što još u meni tinja

Tog tihog ognja
Ljubavi žeravice
Vječnosti trenutka

Peti dan bez tebe
Sjećanje me stišće
Puknut ću od bola

Bila si tamo i ja sam bio
Gledali smo jedno drugo
Kratko, nijemo
Nešto sam te pitao,
Rekla si: «Možda!»
Cijelo tijelo me boli od toga
I sutra i stalno od misli
I čekanja sljedeće prilike
Da vidim te bar kratko
Da kažeš mi makar i možda.

Od ljepote tvoje ostao sam nijem
Mada puno toga htio sam ti reći
Ostadih napušten od misli i od riječi
Od malo čas lovca postao sam plijen

ZA POGINULE VATROGASCE

Vatra bješe prvi dar,
Bogova naših, nama ljudima.
Uze ona jedino što možemo dati
Njima, živote naše, bogovima.

Vječna im slava!

Sto-ti put

Nadao sam se!
Po sto-ti put se danas mijenjam
sam sa sobom za svijet u kome živim
I još se tuđim imenom zovem
a mislim odavno da sebi sudbinu krojim.

*****

Svi prostori u vremenu
Spoznaje i vjerovanja
Nagovoriti me ne mogu
Da pomislim kako nestaješ

Ponekad se pretvaram,
Mislim kako ne postojiš.
Izbor riječi koje izgovaram
Za opravdanje kad odlaziš

A onda ponovo osluškujem
Pitam se dal' prepoznajem
U mraku osjećaja tvoje korake

Žuriš se, Slušam. Zastajkuješ,
Siguran da si me prozrela
šutim sada i ti osluškuješ

Crni cvijet   

U gradu kroz koji vječna Una vremenu prkosi
A topao vjetar kao šal od svile miris kose tvoje donosi
U tom gradu baš na raskrižju svjetova
Sakupljam latice sjećanja tvojih cvjetova

Ukradenim tek jučer i prosutih bez nade
U odbrojavanju vremena koje neće da stane
I gle!! Sa oka ti pobjegla latica vjetrom leti
Mirisna crna tik pred mene sleti

Da ju uzmem za se'
Il da ju pustim dalje
Da u viru svome se igra

Da ju čekam
Da se vratim
Očekujem te iza ugla

Ne sjećam se!
Dal' bila si dio vjetra ili mora?
Ne sjećam se
al' sjećam se, bila je zora
Oproštaj od ljepljive noći
prekrasno plave poput bluesa
Uskoro morat ću poći
brod se ljulja na potoku jutra

Zadnji pogled
na zvijezde što se gase
Na auru svjetla
što niče iza brda
Muk ptica što čekaju
te tople zrake
Tjeraju me da smislim
kuda ću dalje...

Putovanje

Miriši put
na trulež šume
na livade i cvijeće njeno
na lišće što šušti

Miriši iz davnine
sjetno,
ko kapljica meda,
dok prolazim tuda
uz zujanje pčela

Kapi vremena našeg
blistaju mi na dlanu
Sakriti bih trebao ih
od sebe
Pa da vječno traju

ČUDNA VREMENA

Ponekad želim
Pretvorit se u starca
Pa da miran promatram jutra

Ponekad žalim
za likom dječaka
da trčim od jutra do sutra

Kupio sam novi miris....
Miris samoće
noći, jeseni i vina

Da lik dječakov zamisliti mogu
A život starca
Živiti kad hoću

LEDENI SVIJET

Poput rose što pala je na cvijet
i zarobljena postala je jutros led
pokrivajući latice od ruba do ruba
osvajajući moj začuđeni svijet

Bila si tako rosa mog jutra
kristalić oblika jednog svijeta
sve dok ne poželjeh upoznati te
i latice tvoje ledene prstima taknuti

al tek što misao mi tamo skoči
i led, cijeli taj ledeni cvijet
u trenutku se otopi

Tek sjećanje na trenutak taj
kad mašta mi sva se pretoči u ćud
čuvat ću toliko dugo koliko sam lud

POLJA

Putujući poljima poželjeh te uz sebe
Da cvijeće ne uvene dok stigne do tebe
Da riječi moje ne putuju toliko dugo
I miran da mogu reći: «Zbogom moja tugo!»

U hladovini uz pjesmu ptica prije no zaspim
Da ne zamišljam o tvojim pričama krasnim
Već da radostan pjevam o nama u njima
Maštao sam!
Da ponosim se nama pred svima

Sad već odavno ostavih iza sebe naša polja
Uvjeren da takva je bila volja tvoja i moja
Da stići će nas odluka neka nova

A ipak više gledam što prošao sam
Nego kuda idem
I više želim što propustio sam
Nego da me bilo nije

STARI PAS

Tek poludjeh od sreće na taj dan
u mašti ostarjeli mi ostvario se san
od ludila zanesen slijep i glup
zaboravio sam svu bol i pređen put

Sad napušten i sam kao pas
tražim toplinu doma, tražim spas
al ne molim iako u dubini bića žudim
za tvojim pogledom, iako tuđim

Kojeg nikako da sustignu mi oči,
I kojeg nikako da upozna mi lice

Dugo sam na sigurnom ovom mjestu,
zalit ću vatru, prikriti svoj trag
krenuti dalje kroz tvoj izgubljeni grad

I opet... I opet

I opet ja maštam o tebi
o tome kako maštati trebao ne bih
o svim riječima tvojim i mojim
o bjelini u kojoj i sam prečesto stojim

I opet brodom po pučini plovim
i sjećanja ne doživljena mrežama lovim
i šutim svima da negdje postojiš
i šutit ću tako sve dok me se bojiš

ZAGRLJAJ PRED JUTRO 
 

Pred jutro, prije nego poželjeh da svane
misli mi se snene vratiše u tvoj zagrljaj
Zagrljaj, što trenutak je molio da još traje
nesmotrenosti mojoj što značio je oproštaj
I mirisom natopljno sjećanje sad mi cvate
poput stabla koje sretno njiše lišće, grane
I oko njega sada misli moje slobodne lete
poput ptica kruže, traže gdje da slete

SNENE OČI 

Jutros ti snene poželjeh gledati oči
I pogledom tvojim započeti dan
I divit se ljepoti koju usnuti
se ne usudi više ni jedan moj san....