Da li bi pojeo svoga psa?


Većina ljudi smatra za sebe da voli životinje. Kada bi netko zaklao svoga psa ili mačku da bi ih pojeo, njegovi bi ga susjedi osudili kao "okrutnog barbarina". Kada bi taj isti čovjek u svom vrtu držao par ovaca ili gusaka koje bi napokon zaklao, za njegove susjede bi to bila najnormalnija stvar na svijetu. Ti isti ljubitelji životinja koji bi se - s pravom - pobunili protiv koljača pasa, jedva bi imali poteškoća da sa zadovoljstvom pojedu svoga bivšeg životinjskog susjeda kao guščje ili janjeće pečenje. Kada bi ih se pitalo o njihovoj ljubavi prema životinjama i njihovom zaziranju od ubijanja pasa i mačaka, oni bi vjerojatno reagirali začuđeno ili čak ljutito: "...Pa to je napokon nešto drugo." Zar stvarno?

Jedina razlika između gusaka i ovaca, s jedne strane, i pasa i mačaka, s druge strane, sastoji se u tome da se ovi zadnji ubrajaju u vrstu domaćih životinja, dok ovce i guske, krave i svinje nisu toliko privilegirane. Jedni su naši životni partneri, drugi su naše živežne namirnice.

Prvi zaključak : Izgleda da ljubav čovjeka prema životinjama nije baš velika. On respektira život svojih su-stvorenja samo ako mu ona služe za vlastitu zabavu ili kao duševni tješitelji. U stvari on ponajprije voli samoga sebe. Sentimentalna pažnja prema ovcama i govedima na livadi ne sprječava ga da si ispuni želju za dobrim pečenjem.

Pritom s takozvanim dobrim pečenjem u stvarnosti ni u kom slučaju ne činimo sebi dobro: Kao što je u međuvremenu dokazano naše konzumiranje mesa je jedan od glavnih uzroka mnogih bolesti civilizacije, npr. dijabetesa, kostobolje, reume, alergija, smetnje metabolizma, a prije svega oboljenja srca, krvotoka i raka. Tvrdnja da je meso potrebno za zdravu ishranu u međuvremenu je znanstveno oborena. Upravo suprotno je činjenica - konzumiranje mesa čini bolesnim.

To vrijedi tim više, kad meso koje danas dolazi na tržište, najvećim dijelom potječe iz masovnog uzgoja životinja. Užasni životni uvjeti u kojima životinje tamo pate (o čemu ću još govoriti), zahtijevaju stalnu upotrebu lijekova koje mi onda konzumiranjem mesa preuzimamo - antibiotike, psiho-farmakološke lijekove, injekcije za ubrzanje rast i još mnogo toga. Što nam dolazi od industrijalizirane proizvodnje mesa, doživjeli smo upravo proteklih godina: dioksin-kokoši, svinjska kuga, kravlje ludilo. U posve normalno ludilo spada svakodnevna stočna hrana kojom se kokošima i svinjama daju otpaci iz klaonica, veterinarskih ambulanti i laboratorija za pokuse na životinjama - u obliku životinjskog brašna koje treba pojeftiniti troškove stočne hrane poljoprivrednih tvornica. Otpaci se zagrijavaju i prokuhavaju u sterilizatoru, zatim suše u sušnici s vakuumom i napokon prešaju u stočnu hranu. Čak i laboratorijski štakori, kojima su bile ubrizgavane kancerogene kemikalije, završavali su u toj vrlo eksplozivnoj proizvodnji stočne hrane.

Drugi zaključak : Konzumiranje mesa ne samo da nije zdravo, već jedenjem mi obolijevamo.

Ovo se postupno širi od usta do usta i polako se odražava u navikama ishrane.

Ali mi smo još premalo svjesni jedne daljnje posljedice svojega nezasitnog uživanja mesu: Masovni uzgoj životinja razara našu okolinu. Poplava gnojnice izbacuje se na polja koja tu naplavinu punu amonijaka više ne mogu primati. Dijelom se već zagađuje i podzemna voda. Otrovni oblaci amonijaka postaju sastavnim dijelom kisele kiše, a time i jednim od uzroka izumiranja šuma.

Još dalje : Proizvodnja mesa masovnim uzgojem životinja guta ogromne količine žitarica. Da bi se zadovoljila ta potreba, nastaju sve veće monokulture kojima se tlo iznova oštećuje ­pesticidima i herbicidima. Budući da Europljani u vlastitoj zemlji ne mogu proizvoditi ogromne količine stočne hrane, moraju ispaštati zemlje trećeg svijeta: Tamo se uzgajaju žitarice koje mi trebamo da bismo proizvodili beskrajna brda mesa. A to žito ne ostaje stanovnicima trećeg svijeta gdje svakodnevno od gladi umiru stotine tisuća ljudi - samo djece 40.000.

Treći zaključak : Naše konzumiranje mesa razara našu vlastitu okolinu i u trećem svijetu proizvodi glad i smrt.

Ali ipak možda nam se savjest probudi ako se sjetimo da goveda, ovce, svinje i kokoši, koji na kraju završavaju na našim tanjurima kao odresci, naresci i pečenja, imaju oči koje nas gledaju kad bismo govorili s njima, da se radi o živim bićima koje gladuju i žeđaju, koje mogu osjećati radost, bol i strah. Kako im je doista bilo sve dok ih nisu servirali kao pečenje?

Na primjer kao hrskavi komad prsa pilića ili pure. Taj dio mesa peradi, koji je naročito omiljen, vrijedi kao vrhunsko dostignuće modernog uzgoja životinja: Prsni mišić pilića i purana u najkraćem vremenu utovi se životinjama do maksimalne veličine, tako optimalno, da životinje pate od poremećaja ravnoteže i stalno naginjaju prema naprijed, da više nije moguće normalno razmnožavanje i da se kosti, noge i tetive lome ili pucaju, jer je težina mesa prevelika. Ili uzmimo svinjsko ili teleće pečenje. Ono potječe od životinja koje se drže u uskim torovima veličine tijela, na podovima bez stelje, s uzdužnim žljebovima koje propuštaju izmet i mokraću, ali životinjama ne omogućavaju i najmanju sigurnost hodanja. Noge životinja se iskrivljuju a zglobovi dobivaju bolnu upalu. Do jedne trećine je bolesno i umire još u štali. One ne vide dnevno svjetlo, već ih drže u mraku da bi dobile boju kože po želji potrošača. Polutama treba svinje dovesti u apatiju čija nepokretljivost dovodi brže do povećanje težine žrtava.

I još jedan primjer : Onaj tko za doručak konzumira jaja, što ih rado kupuje, iz velikih peradarnika nesilica, jedva da je svjestan iz kakvih mučilišta potječu ta jaja. Okruglo 45 milijuna nesilica u Njemačkoj žive u kavezima čiji je pod manji od lista papira formata DIN A4. Kokoši su dijelom polugole jer gube svoje perje zbog smetnji u metabolizmu ili zbog trljanja o rešetke kaveza. One si uzajamno čupaju perje jer više ne mogu izdržati mučnu skučenost. Kako bi se spriječilo da se one uzajamno kljuvaju do krvi, odrežu im ili spale kljunove. Pijetlovima amputiraju zadnji prst. Perverzija čovjeka u uskim torovima naših sustvorenja proizvodi nove perverzije: Majke ovce svojim janjcima jedu repove i papke; svinje si uzajamno grizu uši i vrhove repa. Što se čini protiv toga? Čupaju im se zubi ili odsijecaju im se repovi odmah nakon rođenja.

Da u tom paklu životinje obolijevaju psihički i fizički, nikoga neće začuditi. Odgovarajuća tome je i upotreba lijekova; kao što je već spomenuto, prije svega psiho-farmakoloških lijekova, da bi se kompenzirao stres životinja.

Naročito loše se poigrava i s kravama: Njihovo davanje mlijeka u zadnjim decenijima bilo je skoro udvostručeno, a njihov životni vijek skoro prepolovljen. Njihova se patnja sastoji prije svega u kroničnim upalama vimena.

Nakon mučenja u masovnoj štali slijedi put patnje do klaonice - diljem Europe, kamionom ili brodom. Svi smo već doživjeli slike na televiziji: Skupa zbijena goveda, ovce, konji, svinje, perad,

žedne, iscrpljene do smrti, teško ozlijeđene, na umoru ili već mrtve na kamionima ili brodovima. Mnoge od njih su danima i tjednima na putu - sve do Libanona i Egipta. Posao sa živim transportima u inozemstvo je lukrativan, budući da je dobro subvencioniran. Živa roba još će se jednom temeljito oskvrnuti: U pretijesnim vozilima, u kojima opet dolazi do borbe između drugova iste vrste, vrućinom i žeđu, hladnoćom i glađu, strahom u nenaviknutoj okolini, udarcima štapa i električnim udarima. Tko se više ne digne na noge, po potrebi će biti viljuškarom ili dizalicom bačen na palubu broda.

Mnoge životinje obolijevaju, nemalo njih umire još na putu ili na odredište dolaze sa slomljenim kostima, povrijeđenim očima ili izljevima krvi.

A onda dolazi završna muka prije klanja. Perad se živa vješa za noge s glavom prema dolje na tekuće trake i provlači kroz vodenu kupku s električnim nabojem kako bi se životinje prije klanja omamile. Kod goveda i svinja omamljivanje se obavlja električnim kliještima ili CO2. Nerijetko ono ne uspijeva i životinje se opet bude i žive bivaju zaklane i iskrvare. Izgleda da žrtve obuzima neopisiv strah kada ih kroz uske hodnike tjeraju na omamljivanje i klanje. One stalno zastaju i viču, ali nadolazeće ih guraju naprijed. Pred stanicom za omamljivanje ponavljaju se krici. Mesari nose štitnike za uši.

Tko si sve ovo predoči, njemu bi morao odrezak zapeti u grlu.




Jah


Link posta: http://messenjah.blog.hr/arhiva-2005-07.html#1610897617
Post je objavljen 21.07.2005. u 17:21 sati.