Čokolada
(Chocolat, 1999.)

O knjizi.

Čokolada započinje dolaskom Vianne Rocher, samohrane majke s malom kćeri, u maleno francusko selo na Pokladni utorak. Kako stanovnici Lansquenet-sous-Tannesa čiste ostatke karnevala i tako ulaze u razdoblje Korizme, Vianne se useljava sa svojom kćeri u napuštenu pekarnicu s pogledom na crkvu, gdje Francis Reynaud, mlad i samouvjeren curé naroda, promatra njen dolazak s neodobravanjem i sumnjom.

Kada shvati kako Vianne namjerava otvoriti trgovinu čokoladnih slastica na mjestu stare pekarnice, odmah pokraj crkve mameći vjernike na grijeh, Reynaudovo neodobravanje poraste. Kako postaje sve jasnije da stanovnici Lansqueneta podliježu čarolijama Vianneinih jednostavnih rješenja i neuobičajenih misli, iako na štetu svoga ugleda, ubrzo na nju počne gledati kao na opasnost. Pod Vianneinim utjecajem stara žena prigrli novi život, zlostavljana žena pronalazi hrabrost ostaviti svog supruga, djeca se počinju buniti protiv podređenosti, progonjeni i zalutali su dobrodošli..., a Reynaudovom čvrstom i dobro organiziranom društvu prijeti opasnost propadanja. Kako se Uskrs bliži, obje strane se predaju pripremama; Vianne za Festival čokolade koji namjerava održati na Uskrsnu nedjelju, Reynaud se očajnički trudi opet osvojiti svoje odbjeglo stado. Obje strane imaju velike uloge; mjesto je gorko podijeljeno, a kako se veliki dan bliži, njihovi napori postaju više od sukoba između Crkve i čokolade – sve postaje egzorcizam prošlosti, potvrda nezavisnosti, isticanje vjerskih vrijednosti i razumijevanja, zadovoljstva i poricanja samoga sebe.

Pozadina.

Moja kćer je imala tri godine kada sam napisala Čokoladu. Ona je jedan od glavnih likova u priči, kao što je i njen izmišljeni zec, Pantoufle. Volim vjerovati kako je to ono što je sve pokrenulo; po prvi puta sam se osjećala spremna pisati kao majka, pokušati barem otprilike izaziti što je to za mene značilo. Počela sam razmišljati o svojoj majci i članovima svoje obitelji, u Francuskoj i dalje, i to je razlog zašto ih je toliko predočeno u ovoj knjizi. Pogotovo moja prabaka,, kojoj je ova knjiga posvećena, velik je utjecaj na mene; u isto vrijeme bila je veličanstvena kuharica, snažan majčinski lik kao i (kako je se najbolje sjećam) životna, ekscentrična i velikodušna mémée . Kako se priča, usudila se upisati svoga sina u drugu školu, radije negoli u katoličku školu s pristojbom, i tako je postala predložak i za Vianne i za Armande, a njena slika je na poleđini knjige, točno onakva kakve se sjećam, u svom vrtu s vrčem mlijeka u jednoj ruci. Armandina crvena podsuknja je njena, kao i način njene smrti, njezino odbijanje da se prilagodi i njezin životni polet. Vianneino vjerovanje u čarolije joj također pripada, kao i mnogo njenih recepata.

Fotografirala: Debi Treloar

Najprije sam izmislila priču tijekom uskršnjih praznika, pa mi se učinilo prigodno smjestiti ju u to razdoblje. Uskrs za mene predstavlja pregršt sjećanja i asocijacija, svih zaredom francuskih; blistavi karnevali, potraga za pisanicama u prabakinom vrtu, priča o letećim zvonima, odlični izlošci u prozorima confiseriea i pâtisseriea. Katolička je crkva, naravno, još uvijek utjecajna u francuskim zajednicama. I čokolada. Čini mi se veoma neobično da bi Uskrs trebao biti tako usko povezan s odricanjem i poricanjem. Ispočetka je Uskrs bio vrijeme zabave i slavlja te ponovnog rođenja Proljeća. Poganski običaji koji još uvijek postoje to dokazuju. I također je ironično to što smo zatvorili krug. Trgovine nikada nisu pune napasti kao za Uskrs. Htjela sam napisati knjigu o sukobu između popuštanja i krivnje, s čokoladom kao glavnom metaforom.

Također sam htjela pisati o ljudima, i o tome kako dolazak pojedinca može utjecati na unutrašnje uređenje zajednice. Moje se knjige često usredotočuju na male zajednice i na utjecaje među stanovnicima. Što je manja skupina, to su dramatičnije posljedice kada netko uvede promjene.

Fotografirala: Debi Treloar

Lansquenet nije stvarno mjesto, iako je veoma slično malom gradu za kojeg znam i kojeg sam pokušala prikazati što sličnijim. Može biti bilo gdje. Neprijateljstva i ljubomore ljudi su prilično svugdje gdje krenete.

Niti je knjiga postavljena u određeno vrijeme. Namjerno sam joj podarila staromodnost, kako bi ukazala na to da se radi o mjestu gdje se ništa godinama nije promijenilo, dok sam zadržala neke odlike suvremenog života. Još uvijek postoje mnoge seoske zajednice u Francuskoj - pogotovo na jugu - gdje je ovo vjeran opis, ali Čokolada nikada nije trebala biti precizan prikaz današnje Francuske. To je Francuska viđena kroz odabran, veoma osoban objektiv koji je povezan s nostalgijom koliko i sa stvarnošću današnjeg života.

Napokon, htjela sam pisati o čaroliji. Ne o poznatom pogledu na nju, već o čaroliji svakodnevnih stvari te načinu na koji nešto prilično obično, pod pravim okolnostima, može prevladati osobitim svojstvom. Vianneino vjerovanje u nadnaravno čini se opasno, čak zloslutno, za Reynauda. A ovdje su i njene veoma ljudske odlike - njeno razumijevanje i ljubaznost prema ostalima - što je čini onakvom kakva jest. Ne čini ništa što se ne bi moglo smatrati čistim uobičajenim dobrim namjerama. Njena čarolija, koja djeluje kroz jednostavne užitke, pristupačna je svima. Ako je vještica, kako Reynaud vjeruje, tada je to i svaka osoba sa sličnim vrijednostima. Živimo u svijetu koji postaje sve zamršeniji; a bombardirani smo izmiješanim porukama i nemogućim ciljevima kroz medije; kao Reynaud, naučili smo demonizirati užitak i biti preplašeni svojih osjećaja. Čokolada je bila moja reakcija protiv toga; molba za toleranciju drugih, ali i nas samih, podsjetnik kako je biti grešnik prirodno i dopušteno, kako samopopuštanje nije uvijek loše; kako ispitivanje ljudi pomoću uništenja nije način da se učine boljim ljudima.

Ne postoje pravi junaci i zli likovi u Čokoladi. Čak i Reynaud, sa svojom nepomirljivošću i svojom mračnom prošlosti, više je žrtva nego tlačitelj. Njegova duboka nesigurnost i njegova želja paralelno odbijaju Vianneinu osobnu potrebu za pripadnošću i njen strah od odbijanja. Niti je Katolička crkva zao lik u priči; Reynaud koristi vlastiti prikaz Katolicizma kako bi ojačao svoj vlastiti dnevni red samokontrole i odricanja. Vianne to isto čini na blaži način, ali i ona ima zaključke i predrasude, kao i Reynaud, ona je žrtva vlastite prošlosti. Vidim Vianne i Reynauda kao dvije strane iste kovanice; bliži su u pogledima svoje podloge, svojih strahova i svojim naporima od bilo koga drugoga u priči. Za mene je prava razlika između njih ta što je Vianne majka, a Renaud otac samo po nazivu.

Za Čokoladu je ljubav, a ne vjera, ta koja drži ključ izbavljenja. Reynaud se boji ljubavi, (i užitka kojeg izjednačava s grijehom), dok je Vianne može prigrliti i potiče njenu slobodu postojanja. Zbog svoje ljubavi prema kćeri Vianne mora pokušati otjerati prošlost; Reynaud je osuđen preživjeti ju u potpunoj odsutnosti. Ali nitko u ovoj priči ne stoji iza iskupljivanja; Vianne i Reynaud su oboje natjerani na kraju prilagoditi unutarnje demone, i volim misliti kako u tom tijeku oboje nauče nešto o sebi, i kako su oboje naposljetku sposobni ponovno pristupiti čovječanstvu.

O filmu.

Film Čokolada (Miramax, 2001. godina, scenarist Robert Nelson) Lassea Hallströma na mnogo je načina vjeran originalu. Bio je zaslađen do neke mjere, i pojednostavljen kako bi izašao ususret potrebama gledatelja u kinima, ali mislim kako je adaptacija poštena i kako ostaje blizu duhu priče, iako ne u detalje prema knjizi. Što je najvažnije, neizmjeran je užitak - ako ova knjiga ima pouku, to je upravo ona koja govori o užitku - iako bi čitatelji mogli pomisliti kako film izlizuje rubove, ja mislim da to također popravlja jednostavnim šarmom. Izbor glumačke postave je predivan; sa Juliette Binoche kao vedre Vianne; Judi Dench kao nedodirljive Armande sa zločestim smijehom; Alfred Molina kao grub, osjećajan, ali i neupitno ranjiv Reynaud. Gledati je zapanjujuće - gotovo da možete namirisati čokoladu - i dodavanje bajke plemena Maya koja veoma dobro pristaje uz francusku nostalgiju pedesetih godina. Kako je adaptacija napredovala, ovo mi se činilo kao osjećajnija priča puna vjere; očito ne tako mračna kao knjiga - ali, također volim i mliječnu čokoladu!

 

Kupite knjigu!

 

 

 

 

 

Stranice izradio:
Boris Dundović

Sva prava pridržana.
2008 © Joanne Harris