Gospoda i igrači
(Gentlemen & Players, 2005.)

Svaki puta kada izdajem novu knjigu, primijetila sam kako se uvijek ponavlja ista zbirka međusobno spornih reakcija iz nekih dijelova tiska. Jedna se strana neizbježno žali kako je nova knjiga toliko drugačija od prijašnje (kao zamjerku na moj bijeg od Sizifovog posla kotrljanja iste knjige ispočetka kroz cijelu vječnost), dok se druga strana zalaže dokazati kako su sve moje knjige upravo iste. Neki kritičari su toliko sigurni u svoja predviđanja čime idem dalje da se uopće ne trude previše niti pogledati knjigu, sa jednostavno sramotnim rezultatima (jedan je novinar nazvao Otimače plaže “još jednom Harrisičinom povijesnom pričom“, ili onaj koji je cijeli svoj intervju sastavio u sklopu samo jedne priče iz Poskočica i doskočica i napisao kako “još jednom, hrana i Francuska igraju glavnu ulogu u ovoj dobroosjećajnoj priči.“)

Vjerojatno već znate kako ne volim čekanja. Također ste možda i shvatili kako se osjećam biti pritiskivana, tiskana, obilježavana, označivana, pisana, otpisivana i poredana.

To je razlog izdavanja Poskočica i doskočica; kako bih izbjegla skupinu; kako bih proučila neproučena područja; kako bih dokazala kako putovi ne vode obavezno u Francusku, ili k hrani, ili k čaroliji, ili k vezama između majki i kćeri. Iz mnoštva pisama i zaključaka koje sam već primila, čini se kako je iznenađujući broj ljudi spreman pratiti me kroz ove male uličice.

Ovo je još jedna od njih.

Priča.

Mjesto radnje je Sveti Oswald, stara i dugovječna engleska škola za dječake u sjevernoj Engleskoj. Nova školska godina je započela, i za osoblje i za učenike škole, vjetar neočekivane promjene počeo je puhati. Odjela, papirologija i tehnologija vladaju svijetom; i Roy Stratley, učitelj latinskog, ekscentričnjak i veteran Svetog Oswalda, napokon - iako nevoljko - razmišlja o mirovini. Ali iznad malih nedoumica, nevažnih dogovora i svakodnevnih kriza škole, širi se mračniji osjećaj. I gorki okus, sakriven i pažljivo čuvan trinaest godina, će izaći na vidjelo.

Tko je Krtica, tajanstvena osoba, čiji trikovi polagano nadilaze nasilje - i, možda, ubojstvo? I kako može stari i poluzaboravljeni skandal postati kamen koji savjest vuče prema dnu?

Pozadina.

Htjela sam napisati školsku priču još otkako sam prestala predavati. U prijašnjem životu bila sam profesorica; volim misliti kako sam bila dobra u svom poslu. Zapravo sam uživala u njemu; kao kćer nadstojnika nastavnika suvremenih jezika i zamjenice ravnateljice, odgojena sam uz školske priče iz stvarnog života još u mojim najranijim danima, i zakoračila sam u to zanimanje s neobičnom prepoznatljivošću prema politici igrališta i osoblja. Započela sam svoju karijeru u osnovnoj školi i za dječake i za djevojčice, a zatim mi je ponuđen posao u Osnovnoj školi za dječake u Leedsu, gdje sam provela slijedećih dvanaest godina.

Imam drage uspomene iz te škole; u osnovi ekscentrične; razmnožavajuća gamad (moja soba u Zvoniku bila je zatrovana miševima i opsjednuta golubovima); čudni običaji; dječaci i osoblje. Bilo je malo ženskih profesora; politična ravnopravnost bila je na najmanjoj razini; mlađe osoblje bilo bi izgrđeno ukoliko bi sjelo na krivo mjesto; sveučilišna svečana odjeća bila je nošena za vrijeme sastanaka i za službenih dužnosti; latinski jezik bio je obavezan. Voljela sam tu školu; otišla bi od Grange Hilla do Gormenghasta u jednom potezu, a bila sam spremna tamo ostati zauvijek.

Tada, godinu poslije otišla sam zauvijek, školske zgrade bile su prodane Leedskom sveučilištu, i cijela škola - kamenje, topovi i slava - preseljeni su na zadivljujuće mjesto na drugoj strani grada. To je bila veličanstvena prilika za dječake i osoblje. Ali ipak nije bilo isto. Nove sobe su bile svijetle i ravne; nije bilo miševa ili golubova na vidiku; grijalo se na centralno grijanje; kićaste stare ploče s odlikama su bile zamijenjene uredno uokvirenim slikama. Za mene, nešto je otišlo. Na neki način sam i zahvalna. Da nije bilo toga, možda nikada ne bih ja bila otišla.

Nedostaje li vam?

Ponekad i da. Nedostaje mi navala adrenalina, politika zbornice i znanje koje sam, barem nekim dječacima, izmijenila svojim radom. Najviše od svega, nedostaje mi sapunica uživo koja sačinjava svakodnevni život ogromne srednje škole i "priče" koje sam donosila doma (kao što su i moji roditelji iz svojih škola). Škole su, kao i sve male zajednice, prepune priča. Neke od njih su smiješne, neke tragične; ali stalni izazov i tok ljudi iz godine u godinu znače da, što god se dogodilo, pričâ neće nedostajati. Za pisca, to je savršena okolina. Okrepljujuća je; intenzivno društvena; prosijana neočekivanim. Bilo je neizbježno da ću se jednom usuditi koraknuti u bogato vrelo mogućnosti koje je takva okolina nudila. Od tada sam proradila na vlastitoj hrabrosti.

Koliko se "Gospoda i igrači" temelje na činjenicama?

Moji vjerni čitatelji su možda uočili kako često pišem o nestalim mjestima. Otok Le Devin u Otimačima plaže nosi više od prolazne sličnosti Noirmoutiera mojeg djetinjstva; u Čokoladi, selo Lansquenet se čini izgubljenim u vremenu. Pog Hill u Kupinovom vinu; Les Laveuses u Pet četvrtina naranče; sve su to mjesta koja postoje samo u pričama. Neizbježno, Sveti Osvald ima mnogo zemljopisnih podataka zajedničkih sa Leedskom osnovnom školom. Zvonik - pogotovo kabinet 59, Stratleyeva soba, koja je bila i moja soba; Središnji hodnik; Tiha soba; prostor za vratara; paviljon igara; Kapelica. Nije to točna prezentacija; ipak, nije sve u potpunosti uzeto iz istog izvora. Ako je Sveti Oswald djelomično Leedska osnovna škola, tada je to i bilo koja od ovih - ili sve - Fakultet svete Katarine, Cambridge; Wakefieldska ženska srednja škola; Srednja škola u Barnsleyu; Osnovna škola Holgate, također u Barnsleyu; The Oaks, Worsborough Dale; Lycée de Garçons u Vitréu - i puno više.

Što je s likovima? Jeli koji temeljen na stvarnom životu?

Ponekad se i događa da likove temeljim na ljudima koje znam. Koliko znam to svi pisci rade; iako to nikad nije više od zapamćene osobine ili posuđenih sklonosti tu i tamo. Stvaranje novog lika nije kao slikanje portreta. To je više kao biranje glumaca za slabo plaćeni film. Tražite tip osobe koja bi bila savršena za tu ulogu, znajući kako osoba koju birate može imati prilično drugačiju osobnost od lika kojeg glumi.

Ali iako izgleda da moji likovi slijede prepoznatljive tipove osoba, svatko tko je ikada predavao zna kako ti tipovi osobnosti postoje u svim osobljima diljem zemlje. Ponekad sam čak i napisala njihov popis, kao šalu - mala ilustrirana knjižica (veoma inspirirana Molesworthom) zvana Grubi vodič za zbornicu - koja opisuje tipičnu faunu prostorije školskog osoblja; Vrijednoga; Odijelo; Jaknu Od Tvida; Radilicu, Zmaja i Niskokalorični Debeli Jogurt. Skoro svaki učitelj kojeg poznam se prepoznao negdje na popisu.

Kakva je vaša uloga u "Gospodi i igračima" kao autorice?

Zato što toliko pišem u prvom licu, prirodno je pretpostaviti kako sam čvrsto povezana sa svojim glavnim likovima. Do neke mjere, ovo je točno (iako mi je teško vjerovati da sam u istoj količini i Reynaud i Vianne, i LeMerle i Juliette). Moram se pronaći; za dobro priče i za moj vlastiti interes u nju. Tako imam veoma mnogo zajedničkoga s pripovjedačima "Gospode i igrača". Mogu se vidjeti u Royu Stratleyu, grubom starom romantičaru sa svojim Brodie Boysima i stalnom borbom protiv utemeljenja. Mogu se također vidjeti i u Krtici, uljezu, koji se zabavlja tajnama, smišlja osvetu s preciznom hladnoćom koja ga opsjeda.

Ipak, postoji svijet razlika glumca i uloge. Uzoran glumac unosi nešto sebe u svoju ulogu. Volim misliti kako to isto rade i pisci.

A zaplet? Je li temeljen na stvarnim događajima?

Što mogu reći? Ja sam spisateljica. Izmišljam stvari. A opet, odmičem se od svakoga tko izmisli nešto što se slaže s nepoznatim i hororom stvarnog života. U godinama svoga predavanja, vidjela sam stvari koje se ne bih usudila staviti u knjigu - ne, zato što mi vjerojatno nitko ne bi vjerovao. I tako je ova priča u potpunosti izmišljena - na isti način kao što je i zaplet Pet četvrtina naranče u potpunosti izmišljen - iako je mrak koji leži pri dnu svega jedini stvaran.

Nikada nisam bila u školi koja nije imala barem par zaboravljenih tajni. Čini se da ljude sve to privlači, a svaka od tajni ima svoju količinu nasilja, zlostavljanja mlađih, prosvjeda protiv učitelja, samoubojstava, poremećaja u prehrani, kriminala ujedno i neznatnog i ozbiljnog, nagle smrti, obiteljskih kriza, droge i spolne nezrelosti. Ovo je djelomično zbog velike količine skretanja s puta škole svake godine. To je također i zato što je školska godina vrijeme velikog intenziteta i nemira; vrijeme bijesnih hormona, zurenja, društvene nesigurnosti, znatiželje oko ispita, divljeg entuzijazma, užasne nedoumice. Tko bi ikada više htio biti trinaestogodišnjak? I tko bi uopće htio biti u tom vremenu, dan više-manje?

Pa, ne. Nije svatko stvoren za predavanje. Ali za one koji jesu, postoji jedinstveno zadovoljstvo u tome što su učitelji. Za početak, sve što kažete ili učinite pred svojim učenicima može im oblikovati budućnost. Mladi umovi su prilagodljivi, nabolje ili na lošije; a vaša je odgovornost da na njih utječete bolje. Godinama kasnije, vaše bi riječi mogle biti zapamćene - s učinkovitošću ili s mržnjom. Sarkastičan komentar ili riječ pohvale može posaditi neočekivano sjeme. Sve što trebate učiniti jest ponovno sakupiti prijatelje kako biste spoznali koliko nas školski dani vežu. Naša najbliža prijateljstva započela su u školi. Naša najstarija sjećanja vraćaju se u ta vremena. I ponekad, nešto se dogodi što nas progoni zauvijek, što nas prati u život odrasle osobe i izbije na površinu godinama poslije, neočekivano nasilno.

Ovo nije istinita priča.

Ali je mogla biti.

 

Kupite knjigu!

 

 

 

 

 

Stranice izradio:
Boris Dundović

Sva prava pridržana.
2008 © Joanne Harris