Poskočice i doskočice
(Jigs & Reels, 2004.)

Svaki put kada Steeleye Span izda novi album, tamo je često pjesma negdje pri kraju koja se zove Jigs and Reels (što je i naziv engleskog izdanja Poskočica i doskočica). To je obično skupina pjesama bez naziva, nedovoljno važnih da budu naslovljene, veseli dodatak glavnom činu. To je kako ljudi vide pripovijetke; kao vrstu književnog dodatka na sendvič, kao i što ih mnogo ljudi i ne čita. To je žalosno, zato što kratke priče mogu biti više od izazova, povezanije, intenzivnije, pogodnije za pamćenje od bilo kojeg romana. (Pokušajte zaboraviti Osmijeh Raya Bradburyja, ili Sretnog kraljevića Oscara Wildea,... Hajde, samo pokušajte!) A s današnjih stilom života postaju sve ubrzanije, i s više i više ljudi koji nemaju vremena i snage čitati romane, čini se kao da je veća potreba za kratkim pričama sada nego što je ikada prije bila. Koji je bolji način upotpuniti vrijeme od petnaest minuta prije spavanja, ili pola sata u kadi, ili desetominutnu vožnju podzemnom željeznicom?

Moje se priče u toliko mnogo toga razlikuju od mojih romana. Za početak, pišem u drugačijim okolnostima - većina ovih priča su započele u hotelima ili na mojih bezbrojnim malim bilježnicama za pisanje - a možda je to i zbog toga što je mnogo njih u tako mračnom tonu. Roman treba dulje planirati, smještati; kao hrana koja treba odstajati kako bi pustila mirise. Pripovijetka je kratki pogodak, brzi popravak, nešto što je uzeti u žurbi. Puno njih mi se javljaju kada putujem; u zrakoplovima, u vlakovima, na zračnim lukama. Volim ta mjesta, i nikad mi nije dosadno, sve dok su tamo ljudi koje bih mogla promatrati. Ljudi u Poskočicama i doskočicama su često neobični, smiješni, čak i čudni; ali sve sam ih upoznala na različitim mjestima, i svi imaju dvije stvari zajedničke.

Prvo, svi oni o sebi misle kako su u potpunosti normalni, znači njihov neuobičajeni način života. Moje predgradske vještice odabiru Bellu Pastu za svoje ponovno okupljanje od srednje škole i agoniziraju zbog svoje težine; moja žena-delfin zaljubi se u čovjeka koji nije dobar za nju, kao i svaka žena; i moja Zla Sestra, nakon tri stotine godina kako je bila zao lik u pričama, još uvijek želi svoga kraljevića... Drugo, svi moji likovi su odabrani da plivaju protiv trenutačnog na neki način, kako bi izrazili sebe kao pojedince radije nego otplovili s ostalima. Ovo ponekad vodi prema katastrofalnim posljedicama, ali čini ih razumljivima; čini ih ljudima, čak i kada to nisu.

Napisala sam Poskočice i doskočice kako bih izrazila one stvari koje se ne mogu izraziti preko romana; misli koje vam dođu kada ležite budni u tri sata ujutro u nekoj stranoj vremenskoj zoni; tračci tračanja prečuti u autobusu; kratka vijest u mjesnim novinama, preneobična da dospije u državne novine; kratak pogled nekoga tko zna gdje, zatočenog u svom malom svijetu.

Male riječi. Postoji li takvo nešto? Sve je pitanje pogleda na svijet. Odabrala sam pisati većinu svojih priča u prvom licu, a to je zato što sam pokušala ući u svijet svojih likova, osjetiti ono što oni osjećaju; čak iako je krivo, ili strašno, ili tužno, ili neobično. Što više putujem, više shvaćam kako ništa više nije normalno; svijet je pun svakakvih mogućnosti, života, pa čak i u najobičnijim okolnostima, postoje stvari koje bi nas ispod površine iznenadile samo kad bismo znali. U ovoj zbirci priča, pokušala sam ogreati površinu.

 

Kupite knjigu!

 

 

 

 

 

Stranice izradio:
Boris Dundović

Sva prava pridržana.
2008 © Joanne Harris