Zlo sjeme
(The Evil Seed, 1989.)

ili, kako ju moja majka zove:
Ta užasna knjiga

Kada se Alice Farrell nađe na Grantchesterskom crkvenom dvorištu i pročita neobičan natpis na kamenu groba Rosemary Virginije Ashley, osjeti neobičnu uznemirenost.

I kada se njezin bivši dečko Joe vrati u Cambridge sa svojom novom djevojkom Ginny, Alice odbija njena zanosna ljepota i oči boje lavendera - i pogotovo njena zloba.

Tada Alice pronalazi stari dnevnik u Ginnyjinoj sobi i pročita priču Daniela Holmesa, koji je živio u Cambridgeu prije četrdeset godina i koji se zaljubio u Rosemary Ashley. Kako se dvije priče isprepliću, Alice je sve sumnjičavija zbog Ginnyjinog uzdizanja - sve dok se prošlost ne susretne sa sadašnjošću u zapanjujućem preokretu.

Odbijena skica Grahama Ovendena za novu naslovnicu.

Pozadina.

Ovo je bio moj prvi roman i, kako ima isto nejasno djelovanje na mene kao i moj prvi dečko, ne očekujem kako će svi ostali dijeliti moje osjećaje. Uglavnom, nisam se usuđivala pogledati knjigu otprilike deset godina. Unatoč tomu, ljudi ustraju u ispitivanju o toj knjizi, a ja ih radije puštam da ju pročitaju nepripremljeni; zaista osjećam kako bih im trebala ponuditi nekakvo objašnjenje.

Prije svega, priznanje: to je vampirski roman. Drugo, pokušaj s nadom: vjerojatno nije toliko loš koliko moja majka misli da jest. Treće, upozoravam vas: rekla sam "vjerojatno".

Ovo Kako bolje objasnila; odrasla sam u kući punoj knjiga. Imali smo knjige mnogo prije nego što smo imali namještaj, što je bilo mnogo prije našeg prvog televizora. Čitala sam gutajući ih, na francuskom i na engleskom, od trenutka kada sam bila sposobna okretati stranice - sa samo dvije iznimke. Još uvijek ne znam zašto moja majka nije voljela te žanrove toliko, ali sve što je uključivalo horor i znanstvenu fantastiku bilo je u potpunosti zabranjeno u kući. Čak i klasici poput Lovecrafta, Wilkie Collins i Edgara Allana Poea - ako su i prošli "ispit žanrova", bili su postavljeni na vrhove polica, daleko od dosega. Očito, smatrala sam ovo izazovom. Tko ne bi? Čim sam mogla, čitala sam horora i znanstvene fantastike što je više moguće, i bilo je neizbježno da moj prvi roman postane Ta Užasna Knjiga, djelo sastavljeno od svih spisatelja koji su mi bili zabranjeni zamotanih u veliku bodljikavu loptu.

Unatoč svemu, naziv "horor" je veoma nepošten i neprikladan. Postoje neki veoma dobri spisatelji koji su bili marginalizirani i preskočeni zbog teme o kojoj su pisali - pogledajte samo Christophera Fowlera, Raya Bradburyja i Christophera Priesta - a koji su pisali u prozi podsjećajući na bilo kojega ostalog spisatelja. Ne pretvaram se kako se nalazim među njima, ali htjela sam napisati suvremen gotički roman koji će biti dovoljno prihvaćen u književnom društvu (i koji će zaista preplašiti moju majku). Moralna poruka te priče je: ukoliko ćete propasti, propadnite junački.

Mislim da je glavni problem bio taj što nitko nije znao o čemu zapravo pišem. Čitatelji koji bi i uživali u njoj, nisu je nikada kupili zato što nikada ne bi priznali kako čitaju tu vrstu romana. Entuzijasti horora sigurno je smatraju veoma neobičnom, polaganom.

Ideju sam dobila od natpisa na kamenu groba u Gratchesterskom crkvenom dvorištu, kojim sam često kružila dok sam studirala na Cambridgeu. Knjiga je namjerno pisana u baroknom stilu, kroz dva vremenska razdoblja; veoma je samopopustljiva (i da sam ja urednica, vjerojatno bih izbacila najmanje 200 stranica); veoma je nasilna, prljava i zbunjujuća, i iako sam se dobro zabavila pišući je, pitam se što su (ako su išta mogli) čitatelji vidjeli u njoj u to vrijeme.

Moram reći da me pisanje Zlog sjemena naučilo neke važne stvari. Prvo, kako tipkati; naučilo me puno o postupku izdavanja knjige (uključujući i taj kako se ne smije odustati), kako biti nemilosrdna sa svojim vlastitim djelom, i iskustvo s pisanjem dalo mi je bolju ideju kako napisati priču. Što je još važnije, probilo je led za moju slijedeću priču Spavaj, blijeda sestro , koja je bila bolja u mnogo pogleda, i ne sramoti me niti upola manje. Nisam ništa zaradila ni na kojoj od njih, naravno (shvatila sam da, ukoliko zbrojim sve sate koje sam provela pišući, uređujući i ispravljajući, ispada kako sam zaradila dva penija po satu), ali ništa drugo ne može nadmašiti osjećaj koji me prožeo kada sam vidjela svoju prvu knjigu u prodaji (osim, naravno, kada sam gledala premijeru svog prvog filma).

 

 

 

 

 

Stranice izradio:
Boris Dundović

Sva prava pridržana.
2008 © Joanne Harris