Koju knjigu smatrate najboljom knjigom svih vremena?
To je Gormenghast trilogija Mervyna Peakea. Za mene su te knjige odrednice onoga što bi književnost trebala biti; bogata, mračna i s mogućnošću da rastu uz čitatelja, tako da svaki put kada ih ponovno pročitam, otkriju mi malo više.

Zašto hrana i piće igraju glavne uloge u vašim romanima?
Mislim da su nam okus i miris prilično važni jer kao dojenčad prvo upoznamo svijet oko sebe kroz ta dva osjetila. To znači da se naš emocionalni svijet može pobuditi podsvjesno osjetilima. Ovo je također istinito i u književnosti, narodnim pričama i mitologiji, gdje su hrana i piće igrali važnu simboličnu ulogu stoljećima. U mnogo ranijoj književnosti, hrana nudi pogled na odraze različitih kultura i dalekih mjesta. Također je i vrlo koristan pokazatelj osobnost. Navike pri jelu nude nam pogled u unutrašnjost osobe, karaktera, obitelji i odgoja, kao i o osnovnom stavu o životu i drugim zajednicama. Usto, čitatelji razumiju hranu; u našem veoma raznovrsnom i višekulturnom društvu, hrana ostaje jedno od malenog broja iskustava koje svi dijelimo; užitak, udobnost i sloboda izraza.

Je li teže pisati pisati kada prošli romani (kao što je Čokolada) dožive toliki uspjeh?
Ne baš; ne mjerim uspjeh po tome što kritike kažu, ili po broju prodanih knjiga (iako sam i u tomu imala sreće), ili koliko filmskih ponuda sam dobila. Prvo i najvažnije, pišem za vlastito zadovoljstvo i mislim kako sam na dobrim temeljima ka sačuvanju životnog smisla za poštene samokritike. Moji su čitatelji također veoma odani; i mislim kako razumiju da moram nastaviti riskirati kako bih se poboljšala - inače se na to nikada ne bih odvažila.

Kako razvijate zamisli za svoju novu knjigu?
Moje priče se uglavnom zasnivaju na jednom liku, pa obično započinjem s likom ili dva. Ne pristupam svojim romanima s nikakvom posebnom točkom ili ciljem u glavi; ne vjerujem u molitve, i volim da čitatelj stvori sam svoje zaključke radije nego da mu ja predstavim svoje zamisli. S novom knjigom, ne počinjem odmah pisati; igram se sa zamisli nekoliko mjeseci (ili dulje) dok mi se ne čini kako je vrijeme da započnem. Obično radim nekoliko stvari odjednom, ovisno o mojem raspoloženju; nije neobično za mene da radim šest mjeseci na jednoj knjizi, a tada započnem nešto drugo u slijedeća četiri, prije završavanja prvotne priče. Poznata sam po tome da ostavim knjigu nedovršenu godinama prije nego što joj se vratim, iako sve one budu na kraju ipak dovršene.

Koliko se vaše priče zasnivaju na pravim ljudima i životnim situacijama?
Uglavnom moje priče imaju nešto na čemu se zasnivaju, iako mi je kao spisateljici beletristike dopušteno uzeti slobodu (što i činim). Povremeno, kao u Svetim ludama, koristit ću stvarni događaj ili povijesnu osobu kao početnu točku priče, ali uglavnom su moji zapleti isključivio moja zamisao. Ponekad kada razrađujem lik, pridodam mu neke osobine ljudi oko mene (obitelji, prijatelja, poznanika), iako nikada ne pokušavam stvoriti već živu osobu na papiru. Unatoč tomu, koristim emocionalni realizam; detalji mogu biti izmišljeni, ali ako su osjećaji pravi (bili oni mržnja, ljubav ili želja za osvetom), tada i likovi ožive, a zaplet će, iako se tako ne čini, postati uvjerljiviji čitatelju.

Poistovjećujete li se sa svojim likovima?
Da, često; smatram kako je to nemoguće izbjeći, iako se ne pokušavam poistovjetiti sa određenim likom. Osim toga, pokušavam razumjeti sve likove o kojima pišem; čak iako su teški za razumjeti, tvrdokorni, trebalo bi biti moguće otkriti zašto se tako ponašaju, i osjećati neku simpatiju prema njihovom položaju.

Koliko vam se život promijenio otkada ste postali toliko poznati?
Nije se zapravo uopće promijenio. Ne trudim se reagirati na to zato što nisam sigurna da postoji prikladan odgovor. Samo se trudim raditi sve, kako sam uvijek i činila, najbolje što mogu.

Imate li neki savjet za slijedeću generaciju pisaca?
Budite svoji. Ne budite preponosni primiti savjet - ali i ne bojte ga se zanemariti, također. Najvažnije od svega, uživajte u onome što radite.

Kako ste i kada počeli pisati?
Oduvijek sam pisala. Kao dijete i kao tinejdžerka počela sam kopirajući spisatelje kojima sam se najviše divila, tada sam polagano počela pronalaziti svoj stil. Potrajalo je, ali na kraju je isplivalo kada sam bila u dvadesetima, iako nije do kraja, sve do nedavno kada sam osjetila dovoljno samopouzdanja započeti i pokušati živjeti od pisanja knjiga. Sve do Čokolade , ta misao mi nikada nije pala na pamet; voljela sam svoj posao učiteljice; uživala sam pišući u slobodno vrijeme, sve dok su te dvije stvari mogle biti komplementarne. S uspjehom Čokolade, uočila sam kako su napori koje sam uložila na promociju knjige u Engleskoj i izvan nje previše za mene dok ujedno i predajem, i sa žaljenjem (ali i radoznalošću), morala sam donijeti odluku. Drago mi je što sam je donijela; ali to je bila teška odluka.

Gdje pronalazite inspiraciju za svoje zamisli?
Odasvuda; iz novinskih članaka, televizije, gledanja ljudi u vlaku, razgovora s ljudima na mojim putovanjima. Saznala sam kako ne mogu razrađivati zamisli ukoliko ostanem kod kuće; trebam pravilne promjene kako bih nastavila svoj kreativni rad. Trebam također i puno čitati, kako bih osigurala stalno otvorene prozore svijeta.

Što mislite o filmu Čokolada? Jeste li bili uznemireni zbog promjena vlastite priče?
Film mi se veoma svidio. Nije baš kao isti kao moja priča - bio je pojednostavljen i zaslađen kako bi bio prihvatljiviji gledateljima u kinima - i nisam se uvijek slagala sa svim promjenama koje su učinjene, ali svejedno mi se svidio. Bila sam zadovoljna glumačkom podstavom - uvijek bi zamislila Juliette Binoche u glavnoj ulozi - a Lasse Hallström je sjajan redatelj. I pogled na film je također bio onaj pravi, s lijepim setovima i prekrasnom fotografijom, a i glazba je bila savršena. Još uvijek mislim kako je bila pogreška promijeniti mog svećenika u gradonačelnika; znam da je do odluke došlo zbog brige da bi se katolička crkva mogla uvrijediti, ali u vrijeme kada je film došao u kina, knjiga je već dosegla toliku popularnost da su mnogi čitatelji ostali zbunjeni i razočarani s tako radikalnom promjenom. Osobno, bila sam manje zabrinuta. Moja namjera nikada nije bila podebljati Reynaudovu ulogu kao svećenika, ili omalovažavati katoličanstvo, i mislim da je većina mojih čitatelja tako shvatila. Reynaud je u osnovi čovjek koji koristi svoja uvjerenja da bi uspostavio nadzor nad ljudima, koji razumije katoličanstvo na način da ostvari svoje planove, i to se veoma jasno vidi u filmu. Kao dodatak, uloga pere Henrija, mladog svećenika (čiju je ulogu odigrao Hugh O'Conor) je bio vrlo dobar dogovor, i otvorio je vrata mnogim duhovitim dijelovima filma. Uživala sam u duhovitosti Čokolade - knjiga nikada nije trebala biti sto posto ozbiljna - iako sam svjesna da su detalji i mračni trenuci moje priče bili izgubljeni. To je, bojim se, priroda filma. Mislim da se filmovi trebaju snimati kako valja i suditi ih prema viđenom, radije nego očekivati od njih da prikažu savršeno točnu i duboku interpretaciju knjige iz koje je preuzet. Kao takva, mislim da je Čokolada prilično dobro snimljena, i drago mi je što sam bila dio svega toga.

Hoće li biti još filmova u budućnosti?
Razne filmske kompanije razmatraju Kupinovo vino i Otimači plaže za ekranizaciju, iako ne stižu konačne vijesti o bilo kojem od njih. Za više informacija o tome kako filmovi napreduju, pogledajte rubriku Novosti.

Kako radite? Imate li posebne rituale koje trebate izvršiti pije negoli započnete?
Cijelu godinu moram predstavljati svoje knjige, pa tako rijetko imam priliku razviti neku radnu rutinu. Umjesto toga, pišem kada stignem; uglavnom kada sam kod kuće, iako sam znala pisati i u hotelskim sobama, na zračnim lukama i u vlakovima. Koristim prijenosno računalo koje mogu koristiti u svako slobodno vrijeme, nosim bilježnice sa sobom kako bih zabilježila misli i zamisli. Obično radim bolje ujutro, i kada sam kod kuće pokušavam tada pisati, iako ne mogu uvijek biti izbirljiva, pogotovo kada se moram suočiti s rokovima (koje mrzim). Volim raditi po svom, osim kada trebam (a pogotovo kada sam u Zoni), mogu pisati i u vlaku, u igraćoj sobi svoje kćeri ili u učionici punoj učenika. Moji glavni uvjeti za pisanje su: prazna kuća, pospremljen stol, neprestana zaliha čaja i čajnih kolačića, dobro vrijeme (ne pišem tako dobro zimi, kada sam u depresiji, ili po noći), i bez rokova. Ne trebam niti reći kako se ovo rijetko, ako ikada, događa...

Koliko dugo vam treba da napišete knjigu? Koliko puta trebate napisati isto da bi vam se svidjelo?
U prosjeku treba mi jedna godina, i između tri ili četiri kopije istoga. Ovisi; neke knjige se dulje pišu i mnogo su teže za pisati. Pišem nepravilno, s malim stankama između mahnitih izlijeva radišnosti. Uvijek zapnem negdje na tri četvrtine puta kroz knjigu, i brinem se kako ju neću biti sposobna završiti, ali obično se u tjedan ili dva taj problem riješi sam od sebe.

Planirate li svoje knjige prije negoli započnete, ili puštate priču da se razvija kroz pisanje?
Ponekad mislim kako bih trebala planirati pažljivije, ali obično počinjem sa sirovom zamisli koju razradim kako pišem. Ponekad znam kraj, ali nemam ideju kako doći do tamo. Trebam imati pripovjedačev glas prije negoli počnem, u suprotnom ne planiram - zabavnije je na ovaj način!

Temeljite li neke od likova na stvarnim osobama?
Ponekad; moja kćer Anouchka se pojavljivala u nekoliko mojih knjiga, kao i neki članovi moje obitelji - a čak i neki bivši poznanici! Većino vremena, ipak, ne pokušavam točno predočiti određenu osobu; koristim samo detalje i djeliće ponašanja koje sam možda primijetila, ali ne bih mi bilo drago opisivati živuću osobu u detalje.

Imate li kakve veze s tim kakve će biti naslovnice vaših knjiga?
Da; Stuart Haygarth, koji kreira naslovne i stražnje strane mojih engleskih izdanja, pita me i uvijek mu pošaljem sliku člana svoje obitelji koju će staviti na stražnju stranu. Ta osoba je osoba kojoj je knjiga posvećena; moja prabaka na Čokoladi, moj engleski djed na Kupinovom vinu, moj francuski djed na Pet četvrtina naranče i moja majka na Otimačima plaže. Moji strani izdavači ne koriste uvijek isti omot, iako ponekad ne saznam kakva će biti naslovna stranica sve do datuma izlaska.

Od svih knjiga koje ste napisali, koja vam je najdraža?
Mislim kako je to Pet četvrtina naranče, najviše zbog Framboise, glavnog lika. Bilo je zabavno pisati o njoj, i uživala sam u njenom glasu; taj njen hrapavi učinit ću to na svoj način ili nikako način razmišljanja. Voljela sam pisati kao starija osoba, također, jer je tako malo njih u književnosti, i zato što oni nedvojbeno imaju zanimljive uloge koje igraju. Htjela sam izazvati osjećaj da stariji ljudi ne osjećaju strast, da stariji ljudi se ne mogu zaljubiti, da su stariji ljudi strpljivi, mudri i prepušteni sami svojoj sudbini. Framboise je sve osim toga; nije s njom uvijek lako, veoma je teška i iako je iskusila neke užasne stvari, uvijek je ostala dosljedna sebi. Dobila sam priliku pisati o njoj kao o djetetu, također; ali ona je staro, divlje dijete puno sebe, u mnogočemu različito od opisa djece u književnosti. Volim opisivati nesavršene likove jer ih smatram zanimljivijima; Framboise ima mnogo mana, i svjesna ih je, ali svejedno ju volim, i drago mi je što ima sretan završetak u koji mogu vjerovati.

Gdje mogu nabaviti vaše prve dvije knjige?
Spavaj, blijeda sestro je ponovno objavljena 2004. godine i trebala bi biti dobavljiva u svakoj knjižari stranim knjigama. Zlo sjeme, naprotiv, već dugo nije u tisku, pa osim ako vam se da obilaziti knjižare rabljenih knjiga, predlažem da pitate svoju mjesnu knjižnicu.* Upozoravam vas; u mnogočemu su drugačije od onoga što danas pišem (pretpostavljam kako sam odrasla), pa nemojte očekivati više od istoga autora.
* Ponovno izdanje Zlog sjemena zakazano je za jesen 2008.

Hoće li biti još knjiga o Vianne Rocher i Anouk?
Ne znam zapravo, iako sumnjam u to. Možda ću jednoga dana pisati o Anouk kada ona odraste, ali zasada nemam predodžbu toga što se bilo kojoj od njih dvije dogodilo.

Kako su vaše knjige prihvaćene u Francuskoj?
Dosta dobro, iako su se Francuzi dvoumili treba li ih objaviti u početku. Mislim kako je bilo nekog nepovjerenja u mene i zato što imam englesko ime, a ja sam se drznula pisati o njihovoj zemlji. Moja prva ponuda, od velike francuske knjižare, bila je uz uvijet da pišem pod svojim francuskim imenom; odbila sam, i otišla kod mnogo manjeg izdavača, Table Ronde, koja se bavi najviše akademskim djelima. Sretna sam što moje knjige izlaze tamo; to barem znači da moja obitelj u Francuskoj koja ne govori engleski može čitati moje knjige.

Kako istražujete za svoje knjige?
Ne istražujem previše, i trudim se to izbjeći ukoliko mogu. Koristim druge knjige kao pomoć pri tomu i internet kada trebam neke određene detalje o nečemu, ali uglavnom pišem o temama o kojima već otprije nešto znam, ili o onima kod kojih mogu pitati nekoga za više podataka.

Kako se opuštate?
Ne spavam dobro. Mislim kako nisam nimalo dobra u odmaranju. Volim čitati; gledam video kasete (pogotovo vesterne i japansku znanstvenu fantastiku); slušam glazbu; kuham; radim u vrtu; volim kazalište i balet, iako vrlo rijetko poželim otići van navečer. Umjesto toga, svoje slobodno vrijeme provodim čitajući priče svojoj kćeri, gledajući UK Gold i pijući previše crvenoga vina. Nekontrolirano kupujem cipele i smiješno dugo ležim u kadi. Uživam biti sama većinu vremena. Zvukove smatram stresnima. Izbjegavam telefone. Sjedim na rubu svoga vrta, slušajući zvukove drveća.

Koje pisce volite, i koji su na vas utjecali?
Različiti ljudi na različite načine. Među ostalima i: Ray Bradbury, Mervyn Peake, Vladimir Nabokov, Jules Verne, Christopher Fowler, Angela Carter, Rosemary Sutcliff, Charles de Lint, Edgar Allan Poe, Stephen King, Thomas Lovecraft, Roger Zelazny, Oscar Wilde, H. Rider Haggard, Edgar Rice Burroughs, Arthur Rimbaud, Louis Pergaud, Jules Renard, Jacques Prévert, Ogden Nash, Jerome Bixby, Walter Tevis, H. G. Wells, Guy de Maupassant, Gustave Flaubert, J. R. R. Tolkien, Wilkie Collins, Cormac McCarthy, William Golding, Anthony Burgess, Aldous Huxley.
Nije baš ženski popis, zar ne?
Znam. Žalim, cure!

 

 

 

 

 

Stranice izradio:
Boris Dundović

Sva prava pridržana.
2008 © Joanne Harris