HOME

ČLANCI

POEZIJA

DJEČJE PJESME

KNIGE

ARHIVA

BIBLIJSKI STIHOVI

PITANJA I ODGOVORI

KONTAKT

ARHIVA ČLANCI

KRISTOV MIR

''Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem. Dajem vam ga, ali ne kao što svijet daje. Neka se ne uznemiruje vaše srce'' ( Evanđelje po Ivanu, 14:27)

Kada god se vratim sa putovanja i mog boravka u Kanadi, puna sam svjedočanstava o Kristovoj ljubavi i milosti, ali i sve mlačnijem, pa čak i hladnijem odnosu ljudi prema Bogu. Okupirani poslom, ljudi sve manje mole. U želji za uzbuđenjima, vikendom odlaze na po stotine kilometara udaljena mjesta očekujući doživljaje i susrete koji ih najčešće razočaraju. Obitelji se provode razdvojeno, a mladež (po ugledu na starije) sve beznadnije želi ostvariti svoje želje odmah i sad. Razumljivo da se u takvom ozračju nema ''vremena'' za molitvu, razmišljanje o Bogu ili odlazak u Zajednicu ili crkvu.

Počela sam pričati o negativnostima, a zapravo sam htjela posvjedočiti o mom susretu sa Gail (Gejl), sitnoj ženi srednjih godina i majci trojice odraslih sinova. Naš susret je bio iznenadan jer nisam znala da se itko nalazi u susjednim kućama, čiji su vlasnici trebali doći tek u vrijeme vikenda.

Tog dana sam bila prilično tužna, jer sam saznala da je moj sin dobio veći posao, da će morati raditi i u nedjelju i da me neće voziti u crkvu na službu. Pješačenje je bila preporuka liječnika zbog povišenog šećera u krvi; dakle krenula sam 3 km dugim putem kroz šumu. Hodajući sam razmišljala o svojoj Zajednici u Zagrebu i privilegiji onih koji će u nedjelju moći prisustvovati Gospodnjoj večeri.

Iznenada iz pokrajnjeg puta izišla je Gail. Znala sam po prilici tko ona može biti, ali mi je ona radosno pristupila i rekla da zna da sam ja Srećkova mama. Pridružila mi se i tako smo zajedno koračale.

Razmišljala sam kako da započnem razgovor sa stranom ženom, a i engleski jezik me je malo suzdržavao da se raspričam. Ipak, vrlo brzo smo našle teme koje su nas zanimale i ja nisam mogla izdržati da ne započnem govoriti o vjeri. Gail je kratko vrijeme slušala, a onda mi je sa smiješkom rekla da je nanovo rođeno dijete Božje i da su svi u njenoj obitelji obraćeni. Bila sam radosna što sam na tom pustom putu susrela kršćanku i u zanosu sam joj pričala o mojoj Zajednici i mom vjerskom životu. Gail mi je onda sa mnogo tuge u glasu pričala o mnogim nevoljama koje je imala u zadnje vrijeme, kako je molila i vapila Gospodu, ali odgovora nije bilo. Rekla je da je izgubila volju i moliti kad ionako nije bila uslišana. Znala je da to nije ispravan stav, ali kao da više nije imala snage boriti se i postajala je sve slabijom.

Naravno da sam je tješila riječima iz Biblije i rekla da nas Bog kušnjama izgrađuje i kako je divno kada pobijedimo, jer Bog daje da se sve stvari okreću na dobro onima koji Boga ljube. Gail je to sve znala i odobravala što sam joj govorila, ali ipak je rekla da se osjeća tako slabom da ne može uzaludno moliti. Pomislila sam kako mi u našim molitvama samo pričamo i pričamo, a ne damo mjesta da On nešto kaže i da nas na svoj način utješi. I onda sam joj rekla nešto, što ni sama nisam vjerovala svojim ušima da sam rekla:

''Gail, onda nemoj moliti! Samo šuti i miruj, On sve zna.'' Pogledala me je začuđeno. Rekla sam joj da ode na mjesto gdje će biti sama. Neka zatvori oči i zamisli da je Isus uz nju (a On je obećao da će uvijek biti s nama.), neka u mislima stavi svoju glavu na Njegove grudi i neka samo miruje. Sve ostalo će učiniti Isus. Isus će joj dati mir i snagu. Dat će joj radost spasenja i njen će se pogled na stvari ovog svijeta izmijeniti. Širom otvorenih očiju me je gledala i poljubila na rastanku.

Kada smo se opet srele rekla mi je: ''Sam Bog vas je poslao da me ohrabrite i utješite!''

’’I mir Kristov neka upravlja srcima vašim - mir na koji ste pozvani u jednom tijelu! I zahvalni budite!’' (Poslanica Kološanima., 3:15)

VELIČINA SVETOG PISMA

Poznati velikan vjere, Spurgeon je rekao : ''Nikada, niti itko ne nad raste Sveto Pismo. Ta se Knjiga širi i produbljuje s našim godinama.''

Sveto se Pismo čita, ali nikada ne pročita. Ma koliko ga puta pročitali, pri novom čitanju stječemo dojam da nam govori u sasvim drugom svjetlu i to u onom koje nam je baš u ovom trenutku potrebno.

Božja riječ se nikada ne mijenja. U Evanđelju po Mateju, 24:35, sam Isus je rekao: ''Nebo i zemlja će proći, ali riječi moje neće proći.''

Riječ Božja se ne mijenja. Ona je uvijek ista, ali mi se mijenjamo i stanje, u kojem se nalazimo se mijenja. Savjet, vodstvo, utjehu ili blagoslov primamo iz tog, Bogom nadahnutog Pisma, upravo onda kada nam je potrebno. To nam je još jedan znak da je Bog, autor Pisma, živ. On vidi našu potrebu i odgovara na način koji možemo razumjeti.

''Imao bih vam još mnogo reći, ali sada ne možete nositi.'' To je Isus rekao u Evanđelju apostola Ivana 16:12.

Opetovano čitajući Sveto Pismo, naš se um sve više otvara te postajemo sposobni uočiti ono što nam je možda još u prošlom čitanju bilo doslovce ''zastrto koprenom''. Ma kako se to nevjerojatnim činilo, ta sveta knjiga ne samo da je živa po svojim porukama, ona se preobražava otkrivajući sve više i dublje spoznaje, koje su nam baš u danom trenutku potrebne, za daljnji hod u Duhu.

Za one koji ne žele razmišljati i udubiti se u Božju riječ, Biblija ili Sveto Pismo, mogu se činiti zastarjelom i dosadnom knjigom. Za one pak koji joj pristupaju moleći se s vjerom, da im Duh Sveti pomogne razumjeti, ona je neiscrpni rudnik blaga, mudrosti i otkrivenja.

Što dublje prodiremo u njene dubine, sve više nas oduševljava i privlači. Kroz nju nam se otkriva sva dubina Božje ljubavi za svakog čovjeka. U njoj možemo pročitati što nam Bog želi dati, ali isto tako i detaljne upute što trebamo učiniti da bismo to primili. Upute za život kakav Gospodin želi da živimo, kratke su, jasne i primjerima potkrijepljene. Zaista, samo je Bogu moguće biti tako temeljit, sveobuhvatan, a uz to svakom razumljiv!

To je zanimljiva knjiga koju uz ispravan pristup možemo s napetošću čitati od korica do korica, a da nam ne dosadi. Ona može zadovoljiti našu znatiželju za znanjem od postanka svijeta i prvog čovjeka na zemlji, do kraja svijeta kojeg i kakvog mi poznajemo. Uvodi nas u novo, tisućljetno, Kristovo kraljevstvo na zemlji. Na kraju, ona nas ne ostavlja bez nade, već otvara vidik u novu, obećanu i još neviđenu vječnost.

SLIJEDITI ISUSOV PRIMJER

''I neka Gospodin upravlja vaša srca prema Božjoj ljubavi i Kristovoj postojanosti'' 2. Solunjanima , 3:5.

Mnogi od onih koji uopće mole, završivši običnom hvalom za proteklo vrijeme i molbom za slijedeći dan, spokojno i zadovoljno tonu u san. U uvjerenju da su izvršili svoju kršćansku dužnost, pretpostavljaju da vide zadovoljstvo u Božjim očima.

Ipak, Božji pogled kreće od kuće Božje. On se najprije zaustavlja na onima po položaju i dužnostima najvišima: na župnicima svećenicima, pastirima, pastorima i propovjednicima, ali i svima nama.

Mislim da Njegov pogled prije svega ne gleda na duljinu njihova klečanja niti napamet naučenu molitvu, već željno traži one koji su bili spremni ljudima govoriti o Njegovoj milosti i ljubavi,,, koji su puni sažaljenja pristupili ljudima u nevolji, pružili starcu ruku, stali puni utjehe uz bolesnički krevet ili unijeli mir u razorene brakove.

Vjerujem da gleda i procjenjuje ljude po djelima koja ukazuju na primjer koji je sam Isus Krist ostavio na zemlji prije no što se vratio u slavu svog, ali i našeg, Oca nebeskog.

Nigdje u Svetom Pismu ne piše da će nas ljudi po molitvi poznati, ali zato piše da će nas poznati po ljubavi.

U Evanđelju po Ivanu, 13:34+35, Isus je rekao: ''Novu vam zapovijed dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas, ljubite i vi jedni druge. Po toj ljubavi će svi znati da ste moji učenici.''

Ne želim nikoga dovesti u zabludu da molitva nije potrebna. Naprotiv! Molitva je i te kako važna u našem kršćanskom i vjerničkom životu. Iz iskustva znadem da sam mnogu utjehu i snagu dobila upravo u molitvi.

U tihim trenutcima molitve osjećala sam blizinu Svevišnjega i postajala puna sigurnosti, nježnosti i ljubavi poput malog djeteta u naručju svog Oca.

Bezuvjetno je potrebno moliti, ali prije svega imati na umu da se ne moli samo na koljenima, već i rukama koje pomažu, kao i srcem koje tješi i ljubi, otkrivajući Božju milost. Upotrijebimo srce za ljubav, a ruke za rad. Zapravo svaki ud je u mogućnosti da sluzi Gospodinu na svoj način.

Ne dopustimo da i jedan zahiri.

PO VOLJI BOŽJOJ

Apostol Pavao piše poslanicu Efežanima i u 1:1+2, piše: "Pavao, apostol Isusa Krista po volji Božjoj, svetima koji su u Efezu i vjernima u Kristu Isusu. Milost vam i mir od Boga Oca našega i Gospodina Isusa Krista!"

Koliko smo puta pročitali uvod u poslanicu apostola Pavla Efežanima, i prešli preko napisanog kao uvod u nešto što je zaista važno? Tražili smo ono što će tek reći, a preskočili smo ono što je rekao, ne shvaćajući da nam je u ta dva stiha već rekao ono što je za nas važno da znamo.

Kao prvo, ma da piše svetima u Efezu, on kaže: "...vjernima u Kristu Isusu." On ne piše svetom Antunu ili svetoj Ani, ne, On piše svetima u Kristu Isusu. Uopće nije bitno jesu li ti sveti u Efezu ili ma gdje drugdje. Bitno je da su sveti u Kristu Isusu. Sada već možemo shvatiti da on misli na svu nanovo rođenu djecu Božju, čiji se život temelji na riječi Božjoj. Kada smo to shvatili, vidimo da se to odnosi i na nas koji smo vjerni u Kristu Isusu.

Obratimo pažnju da kaže: ".....po volji Božjoj..." Apostol Pavao izjavljuje da je to što jeste, po volji Božjoj. On to ne bi bio, da ga sam Bog nije postavio na to mjesto. Postavivši ga na mjesto apostola, dao mu je autoritet, znanje i priliku da uspješno izvršava ono što je volja Božja. Njegov udio je bio u tome što se je spremno odazvao i živio onako, kako je propovijedao, provodeći Božju riječ u djelo tako da ga je Gospodin mogao upotrijebiti.

On se nije neprekidno optuživao zbog grijeha učinjenih u proteklom životu, cvilio i puzao kao nemoćan crv, već je sa zahvalnošću i vjerom prihvatio oproštenje kroz Isusa Krista. Opran svetom Kristovom krvlju, odlučno se je odazvao Božjem pozivu i Bogom mu danim autoritetom, širio Radosnu vijest i učio narod životu posvećenja. Svojim primjerom je svjedočio da je moguća preobrazba grešnika u sveto, Božje oruđe. Takav rad i djelovanje u vjeri u Isusa Krista, Bog je blagoslovio.

Apostol Pavao je bio čovjek kao i mi. Sve što je bio, bio je voljom Božjom

. Vidimo li sada da smo i mi pozvani Božjom voljom? Sam Gospodin nas je svojom voljom odvojio od svijeta i grijeha u njemu. O našoj spremnosti da se odazovemo Njegovom pozivu ovisi naše daljnje posvećenje i naš rad.

Kada smo oprani Kristovom krvlju, živimo na temelju Božje riječi, vjerni u Kristu Isusu, spremno se odazovimo Njegovom pozivu. Ponizno prihvatimo snagu, znanje i autoritet od onoga koji nas je pozvao i poslao da radimo u Njegovo ime. Tada ni uspjeh ni blagoslov neće izostati.

Nikada ne zaboravimo da sve što činimo, činimo u ime Isusovo. Njemu pripada sva zahvalnost i slava. Prihvatimo kao veliku Božju milost što nas je učinio dostojnima da budemo alat u Njegovim rukama.

I DANAS SE ZBIVAJU ČUDA KAO I PRIJE

''Mnogo može žarka molitva pravednikova.'' ( Jakovljeva poslanica, 5:16)

Da, i danas se događaju čuda -no neki ne vjeruju! Postoje mnogi svjedoci čudesnih iscjeljenja, zaštite i pomoći, kada su sva ljudska znanja zakazala, a ipak, neki kažu da je to slučaj ili čak igra prirode.

NEMA SLUČAJA! Razmislimo, tko je stvorio prirodu i odredio joj zakone i tko ih onda može promijeniti, pa makar i za jedan jedini puta, za jednog jedinog čovjeka? Bog! Iskušajte ga! On će sam sebe posvjedočiti!

ALI, KAKO DOPRIJETI DO BOGA? Primjerom možemo uočiti što valja poduzeti. U nekim poslovnim prostorijama smješteni su telefoni, koji su zbog zloporabe zaključani., no postoji ključ kojim ih možete otključati i slobodno telefonirati.

MOLITVA JE KLJUČ NEBESKOG TELEFONA! Ipak, da biste mogli telefonirati, morate znati broj, onoga do koga želite doprijeti. Ispustite li samo jedan broj, dobiti ćete krivi spoj. Zapravo, ima samo jedna molitva koju Bog uvijek čuje,a to je molitva pokajanja. Kada ga molite za oproštaj, On vam ga daje i pomaže da više ne griješite.

DJELOTVORNA MOLITVA Pokušajmo opet primjerom pokazati uvjete za djelotvornu molitvu. Predočimo si opet telefonski broj od jedan do nule, pri čemu nula nije bezvrijedna već svemu daje deset puta veći značaj.

PRVO: VJERA Vjera nas uči da je jedan Bog, a da su tri Božanske osobe: Bog Otac, Bog Sin i Bog Duh Sveti; da je Isus naš Spasitelj, koji je, da bi otkupio naše grijehe, umro na križu, treći dan uskrsnuo od mrtvih, potom uzašao na nebesa, gdje sjedi zdesna Bogu Ocu. Dakle, Isus je živ! Osim toga Biblija kaže: “Bez vjere nemoguće mu je ugoditi, jer onaj koji želi pristupiti Bogu mora vjerovati da Bog postoji i da nagrađuje one koji ga traže. (Hebrejima 11:6)

DRUGO: PRIZNANJE GRIJEHA “Ako tvrdimo da grijeha nemamo, sami sebe varamo, i u nama nema istine. Ako priznajemo svoje grijehe, vjeran je On i pravedan: oprostit će nam grijehe i očistiti od svake nepravednosti,” 1.Ivanova 1:8+9)

TREĆE: OPRAŠTANJE Bog je nama oprostio grijehe zbog kojih bismo morali ispaštati čitavu vječnost. Oprostimo i mi onima koji su nas povrijedili i nanijeli nam zlo. Kada nam se to čini nemogućim, zamolimo Isusa da nam u tome pomogne. Ne moramo ići s njima pod ruku, no ne smijemo ih mrziti, ako želimo moliti '' OČ ENAŠ'': ”..:.oprosti nam duge naše kako i mi opraštamo dužnicima našim!''

ČETVRTO: MOLITI ŽARKO Mlaku molitvu jedva sami osjetite Kada je potreba velika, molite iz sveg srca. Jakovljeva poslanica 5:16 kaže:… ''.Mnogo može molitva pravednika ako je žarka.'' Mi nismo pravednici sami po sebi, već zato jer nas je Isus opravdao!

PETO: MOLITI SA POVJERENJEM Kada molimo, imajmo povjerenje u Boga, da će On učiniti što je najbolje za nas. On vidi unaprijed a nekada nam naša želja za danas, može štetiti u budućnosti. Dio stiha u Lukinom Evanđelju 11:11 kaže: ”A tko bi od vas, koji je otac, ako bi ga sin zamolio kruha, pružio mu kamen? Dakle, ako mi svojoj djeci dajemo dobro, zar neće Bog nama dati bolje?

ŠESTO: MOLITI PO BOŽJOJ VOLJI Bog nikada neće uslišati molitvu koju molimo na štetu drugih. Trebamo prihvatit da bude, ne naša, već Božja volja. ( ''Molite, ali ne dobivate, jer se molite s grešnom nakanom: da to potrošite u svojim požudama'' Jakovljeva poslanica, 4:3)

SEDMO: MOLITI ZA ODREĐENU STVAR Nemojmo moliti naučene molitve koje su možda drugi napisali za svoje potrebe. Mi molimo OCA našeg ono što nama treba.

OSMO: ZAHVALJIVATI Zahvalimo Bogu za sve što nam je do sada učinio ali i za sve što će još učiniti. Sve što imamo dar nam je od Boga.

DEVETO: MOLITI USTRAJNO Ako nas odmah ne usliša, molimo ustrajno. Bogu nećemo dodijati! Božja milost je beskrajna!

DESETO: MOLITI U IME ISUSOVO Jedino je Isus uskrsnuo te nas živ zastupa kod Oca Nebeskog. Samo On ima tu mogućnost i pravo, jer je za nas umro na križu! Hvala mu za to! “Spasenja nema ni po jednom drugom jer je to jedino ime dano ljudima po kojem nam se treba spasiti.(Djela 4:12)

Razmislimo sasvim ozbiljno i odlučimo živjeti po Božjoj riječi, pa ćemo vidjeti da se čuda i danas događaju.

MARAN ATHA!

MARAN ATHA!(aramejski = ''O, dođi, Gospodine!'' ) Mnogi vjernici oslanjajući se na Isusovo obećanje, čekaju Njegov dolazak po svoju Crkvu da je sačuva od ''velike nevolje''. Dok se to bude događalo na zemlji, Njegova Crkva, koja je i Njegova Zaručnica, će prisustvovati Janjetovoj svadbi. Mnogi prorokuju kraj svijeta, ali njega još zadugo neće biti.

Najprije dolazi uzdignuće Crkve, onda Velika nevolja, pa Tisućgodišnje kraljevstvo nebesko; tek onda kraj nama poznatog svijeta i nastanak novog neba i nove zemlje.

Čitajući ili slušajući vijesti, čini nam se da spikeri ili reporteri, nabrajaju u Bibliji navedena zla koja će u posljednje vrijeme ( prije tisućljetne Kristove vladavine), zadesiti zemlju. Iz dana u dan množe se nevolje, nesreće i katastrofe po učestalosti kao i po intenzitetu. Kada to slušamo, a mnogi to i doživljavaju, zastane nam dah. Pomislimo: možda će sada doći? Možda je upravo ovo trenutak Njegovog dolaska po svoju Crkvu? Možda je upravo sada početak ''Velike nevolje'', koja će se sručiti na ovu zemlju? Možda......

Toliko pitanja, toliko tih ''možda'', a ipak nitko ništa ne zna! Pojavljivali su se i još se pojavljuju takozvani proroci, najavljujući ovaj ili onaj datum, no nijedno takvo proroštvo nije se ispunilo, jer je bilo lažno. Nitko od ljudi ne zna, ali ima Jedan koji to zna, a to je naš Otac nebeski. On zna! Opet možemo pomisliti, da kada On sve znade, zašto onda šuti? Oni koji čitaju Sveto pismo, znaju da On itekako govori. Otvorite svoju Bibliju i pročitajte peto poglavlje Poslanice Solunjanima, posebno od 1-3, pa ćete vidjeti da On ne šuti ili, pročitajte što Evanđelist Marko kaže u 13:32, a to isto kaže i Evanđelist Matej u 24:36:

''Što se tiče onog dana i časa, o tome nitko ništa ne zna; ni anđeli nebeski, ni Sin, već jedino Otac.'' U Lukinom Evanđelju jasno piše u 21. poglavlju od 34 –36, a naročito nas upozorava u 36. stihu: ''Bdijte i molite svaki čas, da biste mogli umaći svemu onomu što se ima dogoditi i održati se pred Sinom čovječjim.'' O tome piše i u Djelima apostolskim 2:20, ali i na mnogim drugim mjestima izravno ili neizravno.

Za one koji sumnjaju i možda misle da se to već tako dugo propovijeda, a ništa se ne događa, preporučam da neizostavno pročitaju u 2. Petrovoj poslanici 3:8 + 9, gdje će im sam apostol Petar objasniti ono što im je nepoznato.

''Jedno vam, ljubljeni, ne smije biti nepoznato: da je u očima Gospodnjim jedan dan kao tisuću godina, a tisuću godina kao jedan dan. Ne odustaje Gospodin od izvršenja obećanja, kako to neki misle, nego vas strpljivo podnosi jer neće da se itko izgubi, nego da svi pristupe obraćenju.''

Evo nam jasnog objašnjenja! Taj isti Bog, koji je svog jedinorođenog Sina žrtvovao, da nitko, tko u Njega vjeruje, ne pogine, već da ima Život vječni, još uvijek milosrdno čeka i daje priliku da se mnogi spase. Oni koji se ogluše na Njegov poziv, sami su sebe osudili, jer nisu vjerovali. Bog se daje naći onima koji ga traže, no i sama želja da ga se nađe, djelo je Duha Svetoga. Nije slučajno što upravo sada čitate ovaj članak, jer vas njegov sadržaj može ohrabriti i učvrstiti nadu da čistim i svetim životom, ustrajno i strpljivo čekate na dolazak našeg ljubljenog Gospodina, Isusa Krista.

Onima koji još nisu predali svoj život Isusu i prihvatili ga za svog osobnog Spasitelja, ovo je još jedna prilika da razmisle, ali neka dugo ne razmišljaju, jer ono što je danas mogućnost, sutra već može biti prekasno. Oklijevanjem se može izgubiti Život vječni, a to je prevelika cijena koju plaćamo za život, koji i onako nema vrijednosti bez Isusa Krista.

Čega se odričemo, kada slijedimo Isusa Krista? Odričemo se tame, a dobivamo svjetlost; odričemo se tuge, a dobivamo radost; odričemo se beznađa, a dobivamo neumrlu nadu; odričemo se mržnje, a ispunjava nas ljubav; odričemo se grijeha, a dobivamo oproštenje; odričemo se propasti a primamo spasenje. Tko može, nakon što razmisli, odbiti Božju milost?

Svi mi imamo dovoljno razloga za duboku zahvalnost našem ljubljenom Emanuelu, koji je zaista s nama. Svi imamo mogućnost da napravimo bilancu i zbrojimo sve učinjeno, ali i propušteno u svom životu, da donesemo nove i neopozive odluke za daljnji život. Ovo je vrijeme u kome moramo širom otvoriti svoje 'oči' nad propustima i izgubljenim vremenom. Jednom uzaludno izgubljeno vrijeme se nikada više ne može nadoknaditi, a priznajmo da vremena ima sve manje. Događaji u svijetu potvrđuju biblijska proročanstva. (Lk.5:2+3)

''Ta i sami dobro znate da Dan Gospodnji dolazi baš kao kradljivac u noći. Dok još budu govorili: "Mir i sigurnost", zadesit će ih iznenadna propast kao trudovi trudnicu i neće umaći.''

Kada trudnica treba roditi, trudovi iz minute u minutu postaju sve jači i češći. Zar se to ne događa i danas u svijetu? Sve su veće i češće katastrofe, potresi, poplave, bune i ratovi. Tko može ignorirati događaje i ne svrstati ih u 'posljednje vrijeme'? Oni koji čekaju dolazak Gospodina Isusa Krista po svoju nevjestu, znaju da je vrijeme blizu. Njima je jedina, stvarna briga, da ostanu čisti i neporočni do Njegovog dolaska. Ostale mu brige i potrebe, s vjerom predaju znajući da: ''Bog moj ispunit će svaku vašu potrebu po bogatstvu svome, veličanstveno, u Kristu Isusu. Bogu pak, Ocu našemu, slava u vijeke vjekova! Amen.'' (Fil.4:19+20)

Sve nas, koji smo već predali svoje živote Isusu Kristu, želim ohrabriti u nadi da će naš Gospod uskoro doći po svoju Crkvu, da bismo zauvijek bili s Njim! Oni koji to još nisu, neka ne oklijevaju, jer: ''...Sad je pravo vrijeme, sad je dan spasenja!'' (2. Korinčanima, 6:2) Maran atha! O, dođi Isuse!

BIBLIJA – ŽIVA KNJIGA

Ploveći čamcem sredinom rijeke Severn (u Kanadi- Ontario), puna oduševljenja promatram njezine obale i šume koje se prostiru do samih stijena i kamena koji okružuju rijeku. Ogromne stijene i kamene gromade na suncu se prelijevaju i cakle u svim duginim bojama.

Tlo uokolo je sam kamen na kome je polegao tanki zemljani pokrivač. Malo dalje je sloj zemlje na kamenu nešto deblji, pa može rasti i gusta šuma, ali to drveće ne dosiže neku znatnu visinu ni obujam, pa se zato ne koristi u većoj mjeri u privredi niti za izvoz.

Šuma je gusta i prorasla niskim raslinjem skrivajući svoju divljinu. Upravo je uočljivo kako se pojedino drveće bori za svoj opstanak, probijajući svoju krošnju kroz lišće i granje drugog drveća. Krošnje nekih stabala nadvisuju krošnje drugih, pa vrh šume nikada nije ravan.

Ono drveće, čije se korijenje kroz sloj zemlje uspjelo probiti u pukotine stijenja i tako učvrstiti, zadržalo se je, ojačalo i nad raslo ono koje se je zadovoljilo samo tankim slojem zemlje.

Ploveći tako, ugledam drvo, skoro vodoravno savijeno nad rijekom. Vidi se ogoljelo korijenje koje se čvrsto upilo u pukotine stijene. Jedva mogu i vidjeti nešto zemlje, ali korijenje je čvrsto i uporno se drži i ne da iščupati. Nevrijeme ga bije, snijeg i led pritišću k zemlji, odnosno prema vodi. Grane mu pucaju, a neke se i polome, ali ono raste i zahvaljujući stijeni koju je čvrsto obuhvatilo, ono se održalo. Gledajući, misli mi odlutaju pa zamišljam kako je to drvo slično čovjeku. U životu prolazi kroz bure i oluje, leđa mu se povijaju, ali ako je svoje korijenje, a to je vjera, čvrsto ukopao u Stijenu (Isusa), može se održati.

Bure i oluje dolaze i prolaze. One ostavljaju neizbrisive tragove, ali se vračaju sunčani dani. Ma da pognutih leđa i s mnogom ranom u srcu, vjernik postaje svjestan milosti koju je doživio. U najtežim trenucima nije bio sam.

Bila je to snaga vjere kojom se je čvrsto pripio uz Isusa, koji je naša Stijena, a ta Stijena nije dopustila da ga nemoć shrva. Milost našeg Gospodina, snaga je naša i utjeha.

Ploveći tako niz rijeku, mnogim slikama u prirodi, misli mi se vraćaju na Bibliju. Od slike do slike, od događaja do događaja, kao da listam Bibliju, kao da čitam stihove. Kako je dobro znati što u Bibliji piše i kako je divno prepoznati u prirodi i životu, tamo opisane pojedinosti .

Uvijek sam vjerovala da je Biblija živa knjiga, a Bogu sam zahvalna što mogu prepoznati da nije živa samo u riječima već i u stvarnom životu.

SVATKO NA SVOJU STRANU

U mnogim obiteljima nedjeljno jutro ne donosi radost zajedništva u davanju hvale i primanju Božjeg blagoslova. Razdvaja ih upravo ono, što bi ih trebalo zbližiti: tradicija ili religija.

Žena odijeva svečano ruho i odlazi u crkvu kojoj tradicionalno pripada, dok suprug ostaje sa novinama u ruci kod kuće, ili odlazi u neku drugu crkvu, kojoj on pripada, po tradiciji svojih predaka.

Djecu, koja još nisu odrasla da bi mogla ići na svoju stranu, a koja je obično ulica, kafić ili disco, pokušavaju odvući na svoju stranu, pa prevladava često puta ona strana koja je na bilo koji način jača: fizički ili verbalno. Djeca pak ''umiru'' od dosade i zamrze obje strane. Tako se događa da ih razdvaja, ono što bi im trebalo donijeti blagoslove i voditi ih u jedan složan, miran život, pun ljubavi, a to je vjera.

Pokušamo li razmisliti, vidjet ćemo da se i ne radi o vjeri, već samo o religiji. To su samo odlasci u zgrade, koje se zovu crkve, zbog održavanja tradicije, a sama se vjera ograničava na nekoliko povijesnih činjenica. U crkvi gledaju oko sebe, ponavljaju ono što drugi rade, (oni koji često odlaze u crkvu), dignu se, kleknu, sjednu.

Čitanje Evanđelja jedva čuju, a još manje razumiju i jedva dočekaju: amen, što znači da je kraj. Na ovaj način ispunili su svoju tradicionalnu dužnost. Žive dalje, tvrdeći da su vjernici i jedno drugom pričaju da je u njihovoj crkvi bilo ljepše, jer njihova crkva je ili veća i raskošnija, ili su odore svećenika bogatije, a slike i kipovi sjaje zlatom i td.

Isus, Sin Božji, ostao je skromno visjeti na križu, u ledenoj, kamenoj ili mramornoj crkvenoj zgradi. I nije tako tužno što je ostao, jer bi se onaj Isus koji je uskrsnuo, zgrozio nad tim što se ljudi klanjaju pred beživotnim likom na križu, kojeg još niti nakon dvije tisuće godina nisu skinuli s križa, ma da je opće poznato da je uskrsnuo, i kojeg nose obješena kao nakit o svom vratu, a zapravo kao ruglo Njegovoj presvetoj smrti na križu.

Već samo to je dovoljno da posvjedoči totalno nepoznavanje Božje, svete riječi. Kada bi poznavali sadržaj knjige koja se zove Sveto pismo ili Biblija, skinuli bi Isusa s križa i sa svojeg vrata i pozvali ga da uđe u njihov život. Pozvali bi ga da živ uđe u njihova srca i živjeli bi uz Njegovu pomoć, po Božjoj riječi.

I jedna i druga, i svaka religija koja se naziva kršćanskom poziva se na Bibliju, ali se teorija i praksa bitno razlikuju. Čitajući i upoznavajući Božju riječ, a kroz nju i Božju volju, vidjeli bismo da se mnogi tradicionalni običaji protive Božjoj volji, te da je za njih odredio strogu kaznu.

Kada bismo znali što je Božja volja, koliko velika je Njegova ljubav za nas i da je dao svog ljubljenog, jedinorođenog Sina da umre na križu, za naše spasenje, hitro bismo našu religiju zamijenili za vjeru. Zamijenili bismo je za iskrenu vjeru koja nije samo na usnama, već u našem srcu, ali i umu, tako da je možemo živjeti; za živu vjeru, jer je i Isus živi Bog!

Kada to sve znamo, moramo uvidjeti da sama religija ne znači ništa. Jedino što vrijedi je vjera u Isusa Krista, jer samo po Njemu možemo doći Bogu Ocu i samo po Njemu primiti oproštenje naših grijeha.

Isus Krist sam gradi svoju crkvu i Pismo kaže, da je vrata paklena neće nadvladati. To je Kristova crkva koja se sastoji od vjernika, a ne od zidina i svi smo pozvani da se ugradimo u nju.

U želji da služimo živom Bogu, a ne kipovima, slikama i tradiciji, može cijela obitelj, ma kojoj religiji tradicionalno njezini preci pripadali, ići u jednu crkvu, gdje se čita i propovijeda čista i cjelovita Božja riječ. Gdje se hvali i slavi jedan, Biblijski Bog; Bog koji je sve stvorio i koji svime upravlja. Bog koji je Otac Isusa Krista i Bog koji svoje slave nikome ne da, a najmanje rukom načinjenim kipovima i sličicama, koji niti sami ustati ne mogu kada padnu, a kamoli pomoći i uslišati neku molitvu.

Mnogi se ne mogu odlijepiti od svoje tradicije koju odmah povezuju svojom narodnošću. Kako je to velika zabluda i laž! Kako često se čuje: ''Ako su moji preci i djed i otac tako vjerovali, znači da je bilo dobro i ja neću prekinuti tu tradiciju ''

Tvrdeći tako i ne pomišljamo da se ne oslanjamo s pravom na vjernost naših predaka, jer da su oni bili bez razmišljanja vezani za svoju tradiciju, mi bismo još i danas bili pogani. Još i danas bi palili vatre na uzvišicama, žrtvovali svoju djecu poganskim bogovima, čarali, vračali i bacali uroke na naše bližnje i svakog tko nije naš istomišljenik.

Kada je našim precima donesena Božja riječ, oni su je s vjerom prihvatili i odrekli se poganstva, ne oslanjajući se na tradiciju. Mora da su naši daleki preci bili mnogo samostalniji i čvršći u donošenju svojih odluka i nisu strepili od onoga što će netko drugi o njima misliti i reći. To je bila Božja riječ, a tek s vremenom su je ljudi iskrivili dodajući joj svoja mišljenja, svoje odluke i pravila.

Mi, ljudi dvadeset i prvog vijeka, morali bismo se vratiti daleko unazad, sve do vremena u kojem je živio i djelovao Isus Krist, Sin Božji. On nam je pokazao kako živjeti. On nam je pokazao kako ljubiti i pomagati bližnjemu. On nam je pokazao tko je naš bližnji. Napokon, svojom smrću na križu, On nas je otkupio i oprostio grijehe svima koji pokajnički dođu k Njemu.

Isus nije došao za jednog čovjeka ili za jedan narod. On je došao za sve ljude: crne i žute, crvene i bijele; za sve koji ga žele prihvatiti. Zato dopustimo našem umu da shvati da je samo jedan Bog, a k Njemu je moguće doći samo vjerom u Isusa Krista.

Dakle, samo je jedna vjera! Samo je jedna crkva, a ta su crkva oni koji vjeruju u Božju riječ i žive po njoj. Ne građevina, već ljudi vjere, u čijim srcima živi Isus Krist! Pribavite si Bibliju, učite, saznajte što je Božja volja. U nedjelju idite u onu crkvu koja propovijeda cjelovitu Božju riječ i ne dijeli ljude na religije, već ih spaja u vjeri.

Idite tamo na Službu Božju gdje ćete moći slaviti Boga sa istomišljenicima koji ne dijele ljude po boji, rasi, narodnosti ili imovnom stanju, a želja im je samo da se proslavi ime Isusovo i dobije sila Duha Svetog za daljnji život.

Bog želi da smo jedno, i to jedno u Kristu Isusu! Ako to želimo, Duh Sveti će nam pomoći u tome. Bog se uvijek odaziva onima koji ga traže iskrenog i skrušenog srca. On nije tradicija od nekog vremena, već prije svakog vremena i trajat će u svu vječnost, a tu ćemo vječnost mi dijelit s Njim, jer nam je obećao Život vječni.

Onom tko je donio odluku da učini prvi korak, Bog će pomoći pri svakom drugom koraku. Zamoli Isusa da ti oprosti sve dosadašnje grijehe i da ti pomogne da ne griješiš više. On će to učiniti i vodit će te dalje u jedan novi i blagoslovljeni život

DRAGOCJENI BISER

ISUS JE REKAO: ''KRALJEVSTVO JE NEBESKO KAO KAD TRGOVAC TRAGA ZA LIJEPIM BISERJEM: PRONAĐE JEDAN DRAGOCJENI BISER, ODE, RASPRODA SVE ŠTO IMA I KUPI GA.'' ( Evanđelje po Mateju 13:45+46 )

Razmišljam na što nas je Isus ovim riječima htio upozoriti? U svojim mislima uspoređujem trgovca s čovjekom koji uporno traži vrijednost koja će dodati veći i snažniji smisao njegovom životu.

U ovom slučaju, čovjek ni ne zna što je zapravo pravi smisao njegovog života. Taj čovjek zna da njegovo traganje nije prazna tlapnja i da je na tragu pravog odgovora, ali koji ne može dobiti, jer ne zna postaviti pravo pitanje. On traži, pa čak i kada odustaje od traganja, duboko u sebi zna da postoji nešto veće i mnogo više od onoga što on može dokučiti. Čovjek opipava tminu sluteći da će zasjati divna svjetlost kada se samo približi ili dotakne onog koji skriva sve odgovore.

Ljudi ni ne slute da im onaj koji ih zove, uopće ne skriva, već na sve moguće načine pokazuje i usporedbama nastoji objasniti tajnu koja zapravo i nije tajna, ali je neprepoznatljiva onima koji lutaju u tami, do onog trenutka kada im božje svjetlo bljesne u tami. U tom trenutku sve se mijenja. Umjesto tame – svjetlo, umjesto nemira – mir, umjesto izgubljenosti – utočište. Još ni sada čovjek ne razumije novo nastalu stvarnost. On osjeća samo želju da se još više približi tom svjetlu. Ta svjetlost pruža toplinu, opraštanje i sigurnost. Ona nije više imaginarna.

Ona postaje stvarnost, a njeno čudesno ime je Isus. Što mu se čovjek više približava, to jačom postaje želja da ide dalje, sve bliže i više. On želi da se više nikada ne odvoji od toliko žuđenog utočišta. Svaka čestica njegovog bića teži za tim da se s Isusom sve više sjedini i da trajno osigura to stanje duhovnog blaženstva, jer u tom stanju po prvi puta nema grižnju savjesti, jer mu je Isus oprostio sve grijehe, donio mir i sigurnost.

On zna, jer vjeruje, da može s povjerenjem Isusu predati sav svoj teret koji ga tišti, sve svoje boli i bolesti. Ma što se dogodilo, takav čovjek osjeća istinitost riječi iz Svetog pisma: ''Mi smo narod dobitka.'' Iz svake nevolje s Isusom izlazimo kao pobjednici. Život uz Isusa je za čovjeka najveće blago!

Sada se mogu sasvim jasno razumjeti Isusove riječi kada kaže: ''....ode da proda sve što ima i kupi ga.''

U tom stanju se više ne pitamo: ''Čega se još trebam odreći? Što više ne smijem?'' Sada se pitamo, što bi smo mogli još učiniti da bi smo osigurali Isusovu prisutnost? Što bi smo mogli promijeniti u svom životu, kako bi nam On bio bliže?

Tada ništa ne činimo, jer moramo, već iz čiste ljubavi gledamo u Isusa koji nam je postao Gospodar i radosno se podvrgavamo Njegovoj volji.

Čudno zvuči kada Isus kaže 'trgovac', jer na mnogo mjesta u Svetom pismu piše: ''...badava ste dobili...''

Da, bez novca, ali kada usporedimo s trgovinom, onda i te kako jasno vidimo da je ono što Isus od nas traži, nije novac, već ljubav, a ta ljubav u potpunosti uključuje potpunu predaju našeg cijelog bića i savršen život po Njegovoj riječi. Tek tada možemo razumjeti kada kaže: ''..dragocjeni biser..'', jer taj dragocjeni biser je sam Isus Krist! ''....ode da proda SVE što ima i kupi ga.''

Isus je naše spasenje otkupio svojim životom, plativši najveću cijenu smrću na križu Golgote. Bog nam je darovao vjeru, a ona nam omogućava izvršavati ono što je cijena koju Isus Krist, koji je naš najsjajniji biser, traži od nas.

U Evanđelju po Mateju, 13:1+2 piše: ''Onog dana iziđe Isus iz kuće i sjede kraj mora. I slegnu se k njemu silan narod.......''

On nije otišao u kraljevski dvorac i govorio okrunjenim glavama, niti bogatašku palaču i govorio imućnicima, niti u veleučilištima učenim glavama. Ne! On je govorio svemu puku: bogatima kao i siromašnima: učenjacima, carinicima i ribarima. On bi i danas govorio na trgovima pozivajući sve i svakoga tko bi htio slušati. Sve koji bi bili spremni prodati sve u zamjenu za najvrednije blago: jedinstveni, sjajni biser!

On danas ne govori na trgovima, ali zato Sveto pismo piše na svim jezicima i svim ljudima, da ne brinemo tjeskobno, jer kada smo s Isusom imamo Kraljevstvo božje, sada i u vječnosti. U Evanđelju po Mateju, 6:31-34, Isus pokazuje da zna sve strahove ljudi, ali i dobrotu Očevu koji brine za svoju djecu; zato kaže:

"Nemojte dakle zabrinuto govoriti: 'Što ćemo jesti?' ili: 'Što ćemo piti?' ili: 'U što ćemo se obući?' Ta sve to pogani ištu. Zna Otac vaš nebeski da vam je sve to potrebno. Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati. Ne budite dakle zabrinuti za sutra. Sutra će se samo brinuti za se. Dosta je svakom danu zla njegova."

Za čovjeka je najveća vrijednost zadobiti Kraljevstvo božje, jer ono je vječno, a dobiti ga možemo jedino kroz Isusa Krista. Između svih dragocjenosti, On je naše najveće blago.

On je dragocjeni biser zbog kojega se je vrijedno svega odreći, jer Njegovim dobitkom mi dobivamo, ne samo život vječni, koji počinje nakon obraćenja, već i prema Božjem obećanju i sve ostalo što nam je potrebno. Mnogi misle da imaju vremena misliti na vječni život kada dođe starost i nastavljaju se sami boriti za goli opstanak ili bogatstvo i obilje koje mogu imati na ovom svijetu, a nisu niti svjesni da ne mogu pobijediti kada su sami u toj borbi.

Nekog malog dječaka su na ulici napali i ugrozili mnogo veći dječaci. Dječak nije zapao u bespomoćnu paniku. On se sjetio svog mnogo starijeg brata i zaprijetio: ''Odlazite, ili ću pozvati svog brata!'' Napadači su se sa strahom pogledali i bezglavo odjurili. Vidjeli su da dječak nije sam i da ima moćnu zaštitu. Zar ćemo mi odustati od zaštite našeg najstarijeg brata, Isusa Krista? Isus je Sin Božji, Kralj, naš Spasitelj, ali je djeci božjoj i ljubljeni brat.

Isus je naš dragocjeni biser. Ne nosimo ga u džepu, niti spremamo u trezoru već ga nosimo u svom srcu. Ne trebamo rasprodati imanje, jer ga ne možemo platiti, niti kupiti novcem. Isus je naše spasenje, a ono je dar od Boga. Ono što trebamo učiniti je samo odreći se zla i grijeha i slijediti Njegovu riječ.

''

DOĐITE K MENI! ''

Evanđelje po Mateju, 11:28 ''Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni i ja ću vas okrijepiti!''

Ove tako jednostavne riječi, a ipak od bezvremene vrijednosti, izgovorio je Isus, prije oko 2015 godina. Taj poziv je uputio svim ljudima, ali ne samo onog vremena, već svima koji će doći dok god traje vrijeme milosti. Nitko ne zna kada će se ispuniti broj spašenih i zatvoriti ''Vrata milosti'', kroz koja smo pozvani da uđemo.

Većina ljudi u kršćanskim zemljama je čula ovaj stih koji je apostol Matej zapisao, ali su ga čuli ne shvaćajući njegovo značenje niti kome je upućen. Oni jednostavno nisu razumjeli, ma da su ga čuli na svom materinjem jeziku. Kako bismo inače mogli razumjeti njihovu hladnokrvnost kojom odbijaju da se odazovu?

Nemojte mi reći da nikada niste bili umorni od nevolja i nedaća tokom svog života; da niste mislili da ne znate i ne možete dalje, jer su problemi izgledali nerješivi?

Isto tako mi nemojte reći, ma koliko mislili da ste moralna osoba, da niste opteretili svoju savjest mišlju ili djelom koje nikako ne biste željeli da drugi saznaju, i znali da su uvreda Bogu i Njegovi zapovijedima. Barem sebi samima priznajte da niste bez grijeha, a prema tome da je taj poziv i vama upućen. On nije upućen samo velikim grešnicima niti onima koji misle da su mali grešnici ili da uopće nisu grešnici, jer takovih niti nema. Poziv je upućen svima i kada razmotrimo sve događaje našega života, ne možemo zatvoriti oči i reći: ''To nije za mene! Ja to ne trebam!''

Isusove riječi svjedoče o silnoj Božjoj ljubavi za svakog čovjeka. U Svetom pismu piše da Bog ljubi čovjeka, ali mrzi grijeh. U tom kontekstu možemo shvatiti biblijski stih koji je apostol Ivan napisao u 3. poglavlju, u 16. stihu:

''Jer, Bog je toliko ljubio svijet da je dao svoga Sina jedinca da ne umre nitko tko u njega vjeruje, nego da ima vječni život.''

Zbog te božanske ljubavi Isus je bio spreman žrtvovati svoj život, da bi čovjeku donio oproštenje grijeha i spasenje, a time i vječni život. I sama sam iskusila olakšanje i neopisivu radost spasenja, kada sam se odazvala tom pozivu, žaleći zbog svakog djela kojim sam uvrijedila Gospodina i donijela odluku da ću živjeti novim životom u kojem će moj Spasitelj biti na prvom mjestu. U stihovima 29++30, koji slijede odmah poslije Isusovog poziva, Isus kaže:

''Uzmite moj jaram na sebe i učite od mene, jer ja sam krotka i ponizna srca i naći ćete pokoj svojim dušama. Jer, jaram koji vam dajem lak je i teret koji je od mene lagan je za nositi.«

Uvjerila sam se da su to istinske riječi, jer Isus nas ne opterećuje i ne traži da se odreknemo bilo čega što je za nas dobro i korisno; naprotiv, od nas traži samo da odbacimo ono što je štetno za naše tijelo, duh i dušu. Zato je Njegov jaram lak i donosi veliku radost.

Isusova prisutnost u našem životu čini nas boljim i plemenitijim ljudima. Ona nam daje mudrost i snagu da nadvladamo teškoće na tjelesno i duhovnom polju. Veliki broj ljudi može posvjedočiti božanska iscijeljena. Svaki iskreni vjernik može potvrditi da je u Isusu naša nada, i utjeha, naša snaga, radost i zdravlje. Da nam je Isus sve u svemu. Kako onda objasniti da se netko ogluši na Njegov poziv?

Ja sam se odazvala, a nadam se da je i vama Isus jednako potreban i da već sada u mislima kažete: ''Isuse, evo me!'' Ima i onih koji sumnjaju u istinitost Svetog pisma. Jasno je da uvijek postoje ljudi koji sumnjaju u sve i svašta, ali ako smo sigurni da imamo bar malo zdravog razuma, razmislimo o onome što potvrđuje istinitost, kao i o ome što opovrgava istinitost Svetog pisma.

Opovrgava je jedino naša nevjera, a potvrđuju bezbrojne stvari. Razmislimo, koja knjiga na cijelom svijetu ne gubi svoju vrijednost? Koja knjiga ne samo da ne pada u zaborav, već se kroz sva stoljeća sve više objavljuje, prevodi, tumači, uči i po njenom nauku nastoji živjeti? Ako znadete za takvu knjigu recite, jer bih je i ja voljela upoznati.

Znadem da postoje mnogi stari spisi za koje većina ljudi i ne zna, a živjeti po njihovom nauku bi bilo besmisleno, jer ne bi donijelo nikakvu korist. Naprotiv, Sveto pismo je danas aktualno jednako kao i u doba kada je napisano. Ono ima odgovor i upućuje na pomoć za svaki problem. Sveto pismo je kao ''recept'' za život. Ono je kao ''vrata'' kroz koja se dolazi do odgovora na sva pitanja.

Ključ koji nam je potreban da bismo otključali ta vrata, zove se VJERA. Vjerom ulazimo i saznajemo da je ime tih vrata ISUS. On je vrata kroz koja ulazimo u vječni život.

Mnogi misle da vječni život nastupa tek poslije smrti. To je samo dio istine. Onog trena kada povjerujemo i prihvatimo Isusa za našeg Spasitelja, kada odlučimo živjeti po Božjoj riječi i započnemo novi život, tada smo i krenuli u vječni život. Poslije tjelesne smrti, mi samo nastavljamo živjeti život koji smo počeli već na ovom svijetu.

Zar se može išta usporediti s ovom nadom? Ima li veće radosti od radosti spasenja? Kada sve to znadete, imate li hrabrosti okrenuti leđa Isusovom pozivu?

Možda ste toliko tvrdoglavi i odbijate razmisliti, ali onda to činite na vlastitu odgovornost. Isus daje, On ne uzima! Isus nudi spasenje, a za uzvrat prima naše grijehe, nevolje i bolesti. Zar to nije vrijedna zamjena?

Kada shvatim toliku Božju ljubav, kako da je ne uzvratim? A vi? Imate li ključ da prođete kroz ''Vrata?'', jer Isus još uvijek zove: ''Dođite k meni!''

Sam Isus kaže:u Evanđelju po Ivanu, 10:9 ''Ja sam vrata. Kroza me tko uđe, spasit će se:...........''

''NEĆU TE PUSTITI DOK ME NE BLAGOSLOVIŠ!''

Postanak: 32:27: ''NEĆU TE PUSTITI DOK ME NE BLAGOSLOVIŠ!''

Ovaj stih ima značajnu ulogu u mom životu. Kada se dogodi da nakon molitve i dugog čekanja nema odgovora, sjetim se patrijarha Jakova, koji se je cijelu noć hrvao sa anđelom i nije odustao, već je bio uporan i ustrajan u svom traženju Božjeg blagoslova.

Nije odustao niti onda kada mu je anđeo, vidjevši da ga ne može nadvladati, pred samu zoru uganuo bedro tako da se Jakovu iščašio kuk Onako ranjen i umoran od cijelo noćnog hrvanja, Jakov je ponavljao: ''Neću te pustiti dok me ne blagosloviš!'' Jakov je dobio svoj blagoslov, ali je i nama u tim stihovima ostao divan, Božjem narodu toliko potreban primjer. .

Veliki broj vjernika koji oduševljeno pjeva i kliče radosno slaveći Boga kada mu je dobro, i kada se sve odvija po želji, onda kada nastanu nevolje, bolesti ili neimaština, nakon nekog vremena molitve, brzo odustaje tvrdeći da nema uslišenja i odgovora na njihove molitve. Mnogi vjernik odustaje baš u trenutku kada je odgovor na njegove molitve upravo pred vratima. Vrlo često okreću glavu od Boga, bez nade i utjehe, a da su još samo malo ustrajali doživjeli bi milost Božju, uslišenje molitve, utjehu i nadu.

Kroz cijelu se Bibliju proteže nit nade i potrebe za ustrajnošću. Zar nam Jakov nije očiti primjer kako ne smijemo odustati? Nema gore koju nećemo pomaknuti, niti mora koje nećemo prijeći, ako ustrajemo u vjeri u Gospodina Isusa Krista i Njegovu Riječ. Ma kako visoka i široka bila planina, ne dajmo se smesti! Ima Jedan koji je veći od najveće planine, čija je moć veća od najveće nevolje! Ima Jedan koji može nadvladati sve ono što mi ne možemo!

Kako da dobijemo pomoć kada ne možemo ustrajati? Kada ne tražimo i to ne tražimo uporno i s vjerom da ćemo to i primiti? Zašto narod Božji odustaje i predaje se tuzi, brizi i očaju, a ne kaže kao što je Jakov rekao:

''Neću Te pustiti dok me ne blagosloviš! Neću Te pustiti i ako me raniš, pa morao i do kraja svog života nositi tu ranu, ali Tvoj mi je blagoslov iznad svega! Neću Te pustiti pa makar me ubio, jer Ti si moj Bog!'

'Zar ne bi svatko od nas, ma kako velika bila nevolja, ma kako smrt raširila svoja krila, morao uzviknuti kao Job u 19. poglavlju, u stihovima 25 do 27: ''Ja znadem dobro: moj Izbavitelj živi i posljednji će nad zemljom ustati! A kad se probudim, k sebi će me dići: iz svoje ću puti tad vidjeti Boga. Njega ja ću kao svojeg gledati, i očima mojim neće biti stranac: za njime mi čezne srce u grudima.''

Silno Jobovo pouzdanje i njegova upornost urodili su plodom i Božjim blagoslovom. ''Neću Te pustiti dok me ne blagosloviš!'' To nisu prazne riječi, jer ako ih pretvorimo u djelo, čudotvorno otvaraju vrata neba i vode izravno do prijestolja Božjeg.

Vjera i upornost; ne zamijenimo ih sa tvrdoglavošću! Tvrdoglavost je bez nade. To je ustrajanje na nečemu što znamo da nije ispravno ili je samovoljno nametanje svoje volje tvrdoglavo ne prihvaćajući očite činjenice. Upornost je naprotiv činjenica koja nam pomaže da ne odustanemo niti u naizgled beznadnim prilikama.

Jednom sam čula priču o Buldogu, malom, upornom psiću. Mali Buldog, još sasvim mladi pas, bio je nasilno odveden od svog gospodara. Volio je svog gospodara i žarko se želio vratiti kući, ali kada se nakon dugog lutanja već približio željenom cilju, povratak mu je spriječio veliki, snažni susjedov pas. Mali Buldog je neustrašivo prilazio, ali ga je veliki pas napao. Nastala je borba i mali pas je sa svom upornošću i mladenačkom okretnošću pružao snažan otpor velikom psu. Nakon nekog vremena neravnopravne borbe, sav izudaran i izgrižen, mali je Buldog uvidio da se mora povući.

Zavukao se na osamljeno mjesto, cvilio od boli i lizao svoje rane. Bio je prestrašen, ali ne i obeshrabren. Sutradan, mali je Buldog ponovno ustao, skupio svoju hrabrost i krenuo prema kući svog gospodara. Veliki pas je režao, lajao i žestoko navalio na njega, ali on se hrabro suprotstavio tom za njega ogromnom psu, koji mu je priječio povratak gospodaru kojeg je toliko volio da je bio voljan sve pretrpjeti.

Vidjevši da veliki pas kesi svoje zube na njega, i on je zarežao, najjače što je mogao i iskesio svoje zube. Veliki je pas iznenađeno zastao, ali je ponovno borba bila žestoka i neravnopravna.

Kada je mali pas vidio da su mu snage malaksale, nije tvrdoglavo ustrajao u borbi, već se je povukao, ali nije odustao od namjere da se vrati svom gospodaru. Volio je svog gospodara i ta ljubav mu je omogućila da ustraje i ne odustane od borbe i ako je znao za boli koje mora pretrpjeti. Naravno da se je bojao i da je njegovo malo pseće srce drhtalo od straha, ali je ljubav bila jača od straha i ona ga je vodila.

Uporno je kroz deset dana dolazio i suprotstavljao se nadmoćnom neprijatelju. Deset je dana dolazio i borio se, cvilio i lizao svoje rane, ali nije odustajao. Jedanaestog dana, kada ga je veliki pas, koji je u međuvremenu također zadobivao rane, ugledao, podvio je svoj rep, pobjegao je cvileći i bestraga nestao.

Mali se pas vratio svom gospodaru. Pun ljubavi legao je do njegovih nogu, zadovoljan što nije odustao i tako je postao pobjednik u toj neravnopravnoj borbi. Taj mali pas nije dozvolio da ga velika i opasna prepreka spriječi da dođe k svom gospodaru. Bio je dovoljno uporan da ga ta njegova ustrajnost dovede do željenog cilja. A čovjek? Čovjek kao što smo ti i ja, čovjek koji ima obećanje živog Boga, koji ima svjedočanstvo Kristovo u toliko primjera kroz život, on odustaje!

Taj isti čovjek tvrdi da je razumno biće, a okreće leđa jedinome koji mu hoće i može pomoći. Zašto je to tako? To je jedna od zagonetki koju ja ne mogu odgonetnuti. To se protivi svakom razumu!

Ljudi! Braćo, sestre, zar životinja umom i duhom niža od čovjeka može učiniti nešto za što čovjeku manjka ustrajnost? To nije vjera! Molimo Gospoda da ojača našu vjeru.

Nekoć sam molila Gospoda: ''Znam da moram proći kroz mnoga iskušenja, ali daj mi vjeru i ojačaj me kao Joba, da mogu ustrajati.''

Tako sam molila nekoć, ali tako molim još i danas, jer mi svakog dana treba nova snaga, jača vjera i ustrajnost. Braćo, sestre, ispravimo svoja klonula leđa, pokažimo zube neprijatelju i oduprimo se!

Mali pas je pokazao zube velikom psu i on je pobjegao. Istina ne odmah, ali je pobjegao. Niti jedna planina nije tako visoka, a da je ne bismo mogli priječi. Niti jedan ponor tako dubok, a da ga ne bismo mogli premostiti. istina ne sami, ali sa Isusom nam je sve moguće! Možda ne odmah – zato molimo ustrajno.

Možda ćemo kao Jakov biti ranjeni, možda ćemo se morati boriti cijelu noć, ali ćemo dobiti blagoslov! Brate, sestro, zar ćeš odustati? Ja neću! Uz Božju pomoć, ja ću ustrajati, jer mi je taj blagoslov potreban i važniji od svega.

KUĆA NA KAMENU

Svjedočanstvo mog doživljaja u Kanadi, Ontario, Coldwater

Meteorološke su stanice sa najvećom ozbiljnošću najavile jako olujno vrijeme tokom naredne noći. Vec tu večer čula se potmula grmljavina i vidjelo po koji bljesak munje. Ušla sam u svoju sobu i nakon molitve udobno smjestila svoju glavu na jastuk. Namjestila sam se još bolje i smjestila svoj obraz na prohladnu jastučnicu.

Osjećala sam se kao dijete koje se može mirno predati snu, jer je sigurno pod brižnim nadzorom svog Oca. Upravo sam osjetila kako mi se licem prelijeva djetinji, blaženi osmijeh sigurnosti.

Nedugo za tim, kroz prozor sam čula glasnu tutnjavu grmljavine, a kroz prozor moje sobe na mahove je ulazila svjetlost, kao da je netko osvjetljava snažnim reflektorima. Grmljavina je postajala sve jača, pa je ne samo tutnjalo kao da netko bombardira grad, već se je cijela zgrada potresala.

Iz dnevne sobe sam čula kako psi uznemireno trče amo tamo. Grebli su i na moja vrata i makar sam znala da se boje, nisam im otvarala, jer je psima bilo zabranjeno ulaziti u spavaće sobe. To su dobri psi i neophodni su kada se živi izvan grada u šumi, gdje može neopazice doći i opasna zvijer, kao na primjer medvjed. Oni već iz daleka najave približavanje čovjeka, zvijeri ili automobila. U takvoj prirodi psi su doslovce najbolji i najpotrebniji prijatelji.

Nisam izlazila iz sobe, jer sam znala da moj sin brine o psima, a i čula sam njegove korake. Grmjelo je kao da netko puca iz topova! Sada je već bilo osvijetljeno cijelo nebo. Podsjetilo me to na vrijeme Drugog svjetskog rata, kada su saveznici nad Düsseldorfom raširili takozvani ''Bombentepih''. Na taj su nacin osvijetlili grad da bi ga zatim, tako rekuć, sravnili sa zemljom.

Niti ta grozna uspomena nije poremetila moj mir. Istina, od te silne buke više nisam mogla spavati, ali sam samo povremeno otvarala oči, znajući da je sve pod kontrolom mog svemogućeg Oca.

Sjetila sam se kako sam upravo tog poslijepodneva, gledajući ogromnu stijenu, zapravo kameno brdo, na kojem je sagrađena kuća mog sina,razmišljala o biblijskim stihovima iz Evandelja po Mateju, 7:24+25 ''Svatko tko sluša ove moje riječi i izvršava ih, može se usporediti s mudrim čovjekom koji svoju kuću sagradi na litici. Udari pljusak, navališe potoci , dunuše vjetrovi i jurnuše na kuću, ali se ona ne sruši, jer je sagrađena na litici.''

Bilo je zanimljivo doslovce proživljavati ove stihove. Ja kao vjernik koji sluša i slijedi Krista, gradim svoj život i svoju vjeru na Stijeni koja je Krist, ali i kuća u kojoj sam bila, sagrađena je na stijeni i oluja je nije mogla srušiti. Radovala me ta usporedba koju sada nisam samo slušala sa propovjedaonice, već sam je u živo doživljavala.

Sada u ovoj oluji, kada je izgledalo kao da je došao smak svijeta, niti za trenutak se nisam pobojala i pomislila: ''Što će se dogoditi?'' Znala sam da dijete Božje može biti mirno, jer sve što treba učiniti, učinit će moj Otac nebeski.

Čula sam buku, trčanje mnogih nogu, pse, grmljavinu i vidjela mnoga sijevanja munja koje su doslovce prekrivale cijelo nebo. Najednom sam čula gromki glas mog sina: ''Mama! Jesi li ti o. k?'' ''Da, zašto?'', odgovorila sam. ''Pa grom je udario u susjedovo stablo i gorilo je kao baklja. Sada smo ugasili požar. Bili su i vatrogasci, a ti kod svega toga možeš spavati! Dobro, spavaj dalje.''

Moj se sin pobojao da sam se ja uplašila te strašne nepogode i kako je znao da sam slabog srca, kada me nije čuo ni vidio, pomislio je na najgore.

Ujutro sam saznala tek cijelu sliku. Tresak groma je doslovce izbacio susjeda iz kreveta, a taj susjed je cijela ljudina. Veliko je uzbudenje vladalo u cijeloj okolici, a mene je moj Spasitelj sačuvao od svakog straha i dao mi mir koji samo On može dati. Da sam se prestrašila i izišla, ništa ne bih mogla pomoći, već bih samo povečala zbrku i bila na smetnju. Opasnost od zapaljenog stabla bila je ogromna u tako gustoj šumi, poslije mnogo mjeseci jake suše. Mogla se zapaliti ne samo šuma, već i sve okolne kuće duž rijeke i nastradati mnogi ljudi.

Istina da je kuća mog sina sagrađena na stijeni, ali je kuća moje vjere sagradena na Stijeni koja se zove Isus! Mogu iz svega srca uzviknuti, kao što je David napisao u 18 Psalmu, 2. i 3. stihu:

''Ljubim te, Jahve, kreposti moja! Jahve, hridino moja, utvrdo moja, spase moj; Bože moj, pećino moja kojoj se utjećem, štite moj, snago spasenja moga, tvrdavo moja!''

NA VRHU PLANINE

Ovdje ne mislim na samu Božju riječ, vec na rijec koja označava neki pojam. Vrlo često se čuje kako, već sasvim uobičajeno, ljudi ovaj svijet nazivaju suznom dolinom. Pri tome misle na sveukupan svijet i sve boli koje susrećemo živeći na tom svijetu, odnosno toj suznoj dolini.

Pišem ovo s toga, jer postajem tužna zbog tolikog ponižavanja Božjeg djela. Pomišljam da Gospodin ne može biti zadovoljan kada vidi nezahvalnost onih, zbog kojih je stvorio tolike ljepote i dobra, da bi ih uživali.

Ne samo što ljudi ne cijene Njegovo djelo, već ga i na svakom koraku uništavaju. Mnogi ne cijene ni svoj niti tudi život, a ipak je život dar od Boga.

Netko će reći da u Svetom pismu sam Isus kaže da trebamo prezreti svoj život, ako hoćemo Njega slijediti. Cini mi se da se je riječ ''grešni'' ispred riječi život zametnula; ako je pak stavimo tamo kamo pripada, tada ćemo bolje razumjeti što je Isus mislio, kada je to rekao.

Zaista je nemoguće slijediti Isusa živeći grešnim i ispraznim životom. Nije moguće Njega slijediti na Uskom putu, a svoje vrijeme, znanje i osjećaje posvetiti bogačenju, bludu ili osveti. Uvjerena sam da je Isus to želio reći, jer zašto bi onda na toliko mjesta i toliko puta rekao: ''Radujte se!''

Spašeno dijete Božje dobilo je uz spasenje i radost, radost spasenja! Radujemo se kada sunce sja, a radujemo se i kada kiša pada. Radost je uvijek u nama, jer znamo da je Isus uz nas. On je živ i vodi nas, da bi smo i mi živjeli život u punini. Ne u materijalnom bogatstvu, već u punini duha.

Isus u Evandelju po Luki, 14:26, kaže: ''Ako tko dođe k meni, a više voli svoga oca, majku, ženu, djecu, braću i sestre pa čak i sam svoj život, ne može biti moj učenik.''

Zar nije uočljivo da kaže: ''Više od mene''? Razumljivo je da nije ispravno više ljubiti dar, od onoga tko nam ga je darovao. Nije mi teško razumjeti da ljubiti Isusa uključuje, ljubiti Istinu, Pravdu i samu Ljubav, jer to je Isus.

Da bih mogla ljubiti, moram biti živa; da bih mogla Isusa ljubiti i slijediti, moram biti živa. Kako onda mogu ne cijeniti svoj život koji je ne samo dar od Boga, već i u kojemu mi je sve to omogućeno? Tko je ikada pomislio da, kada ne bi imao ovozemaljski život, ne bi mogao niti dobiti vječni život? Kako jednostavno! Moramo se roditi, da bismo mogli vječno živjeti!

Vratimo se nazad, na suznu dolinu. jeste li se ikada zapitali što označava rijec: ''dolina''?

Možemo li se sjetiti da smo već čuli da netko kaže da je išao preko brda i dolina? Izgleda da nam je nešto bljesnulo. Uistinu, ne može biti dolina bez brda i brijega. Kada ne bi bilo brda, zvalo bi se ravnica, ali mi sada govorimo o ''dolini suza''. U slobodnom prijevodu bi se suprotno od ''doline suza'', moglo reci: ''brdo radosti''.

Kako to, da se govori da život na ovoj zemlji odvija samo u dolini suza? Zašto zaboravljamo mnoga brda radosti? Zar bi nam apostol Pavao na više mjesta rekao: ''Radujte se! Radujte se u Gospodinu!''

Naravno, u Gospodinu! Ne možemo se radovati grcajući u grijehu, niti opijeni alkoholom u lažnom veselju. Iskrena radost je samo u Gospodinu. Iskreno se radovati životu i blagoslovima u njemu, možemo samo u Gospodinu. Sada se pitam, kako se mogu radovati, ako stalno plačem i ne vidim ništa drugo do li suznu dolinu?

Zašto ne uzdignemo pogled i ne gledamo brda, to jest u sva dobra, sve ljepote i blagoslove, kada znamo da sve dolazi od Boga? Zašto ne uzdignemo svoje ruke i slavimo Gospodina i odamo mu priznanje što je nas i svijet tako divno stvorio?

Naravno da nisu sve ''brda'', ali nije uvijek i svuda suzna dolina! Kada ne bismo prolazili kroz razne kušnje, ne bismo ni bili svjesni da Isus korača uz nas. Zar bih znala koliko me ljubi, kada mi Njegova prisutnost ne bi davala utjehu i vjeru da ću moći sve prebroditi, jer je On uz mene? Apostol kaže da se radujemo i onda kada prolazimo kroz nevolje. Da, radujem se, jer mi tada najočitije pokazuje koliko me ljubi, da je uz mene i da ne moram sama nositi teret.

Često puta smo i sami krivi što mukotrpno i dugo, suzama zastrtih očiju koračamo dolinom suza, a ne skrećemo pogled na brda radosti, koja nas okružuju. Ne podižemo pogled tražeći Božje lice s kojeg bi tračak milosti otro naše suze i stavio nam smiješak na lice.

Da, postoji suzna dolina koju su oblikovali naši grijesi, ali postoje brda i silne planine radosti, sazdani od Božje milosti. Popnimo se na vrh najviše planine, još više uzdignimo naše ruke slaveći Gospodina za divnu milost i za život koj nam daje!

SVJEDOCANSTVO OCEVE LJUBAVI

Duboko sam se zamislila kada mi je netko rekao da sam previše kristocentrična, a da je zapravo Bog – Otac, taj kome pripada sva slava. Nikada nisam pomislila da oduzimam Nebeskom Ocu slavu, dajući hvalu Spasitelju Isusu Kristu. Zar ne piše u Svetom pismu da nam je upravo Otac poslao svog ljubljenog Sina?

Malo tko ne zna stih iz Ivanovog Evandelja, 3:16, gdje piše: ''Da, Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorodenog Sina da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima život vjecni''

Poznavanjem ovog stiha, nemoguće je ne ljubiti i ne biti zahvalan Ocu nebeskom. U silnom strahopoštovanju pred tako moćnim, svesilnim Bogom, teško nam je i usta otvoriti i osobno se Njemu obratiti, ma da nam je On sam, dao za to dozvolu, davši nam pravo da se nazovemo Njegovom djecom.

U isto vrijeme nas Sveto pismo ući da je Isus Krist jedino ime po kojem možemo doći do Oca. (Ivan 14:6: ''Ja sam put, istina i život – reće mu Isus. – Nitko ne dolazi k Ocu osim po meni.'')

U svojoj 1. poslanici, 2:1,apostol Ivan piše: ''Djecice moja, ovo vam pišem da ne počinite grijeha. Ali ako tko i počini grijeh, imamo zagovornika kod Oca: Isusa Krista, pravednika....''

Na temelju Svetog pisma vidim da je Isus Krist ne samo Put, Istina i Život, da bez Njega ne mogu doći do Oca, već da je naš Spasitelj i Zagovornik, ali i Posrednik, kako piše u 1. poslanici Timoteju 2:5: ''Jedan je Bog, jedan je i posrednik izmedu Boga i ljudi: čovjek Krist Isus...................''

Kako je divno znati obećanje Isusovo, koje je apostol Ivan napisao u svom Evandelju 14:13+14: ''I što god zamolite u moje ime, učinit ću, da se proslavi Otac u Sinu. Ma što me zamolili u moje ime, ja ću to učiniti.'' Sam Isus kaže: ''Da se proslavi Otac u Sinu.''

Nikada nisam imala problema s davanjem slave, jer za mene postoji samo jedan Bog, koji se manifestira u tri božanske Osobe. Moleći se Isusu, u Njemu vidim Oca; ta i Isus je rekao da je On jedno s Ocem; tko vidi Njega, vidi Oca.

Ma da je to tajna koja se riječima ne može objasniti, Duh Sveti govori našem duhu istinu koju s vjerom prihvaćamo, a opet riječima ne možemo opisati. Ono što sa sigurnošću mogu posvjedočiti je to, da me je Duh Sveti doveo k Isusu, a da me je Isus Krist približio mom Ocu nebeskom. Slikovito zamišljam da je Isus raširio svoje ruke i jednom je rukom uhvatio moju ruku, a drugom Očevu. Vjerujem da će jednog dana spojiti obje svoje ruke i staviti moju ruku u ruku Očevu. Bit će to vrhunac ispunjenja moje vjere, a vjerujem i vjere one, nanovo rođene djece Božje, koja kroz Isusa Krista, žele doći u dom svog Oca nebeskog.

O Bogu – Ocu sam tako malo znala, dok nisam doživjela Isusa. Apostol Ivan u Evandelju 14: 9-11 piše:

''Toliko sam vremena s vama – odgovori mu Isus – i ti me Filipe, nisi upoznao? Tko je vidio mene, vidio je Oca. Pa kako veliš: 'Pokaži nam Oca!'? Zar ne vjeruješ da sam ja u Ocu i da je Otac u meni? Ja ne govorim sam od sebe riječi koje vam kažem: Otac koji boravi u meni čini svoja djela. Vjerujte mi: ja sam u Ocu i Otac je u meni! Ako ne inaće, vjerujte zbog samih djela.''

Ima mnogo mjesta u Svetom pismu koja nam tako očito govore, no mi najčešće preletimo neprimjetno preko njih, jer zamišljamo kako sve to već 'napamet znamo'. Tek kada nas nešto ili netko, ispravno ili pogrešno upozori, poćnemo dublje razmišljati i tražiti dokaze koji će to potvrditi ili poreci.

Hvala Bogu, Sveto pismo je puno 'dokaza', a Duh Sveti je uvijek spreman, kad ga iskreno zamolimo, da nam pomogne shvatiti i ucvrstiti našu vjeru. Duh Sveti je treca božanska Osoba, a da me On nije zvao i uvjerio u moju grešnost, ne bih se pokajala i dobila spasenje kroz Isusa Krista; ne bih doživjela živog Boga, tako duboko, iskreno i vjerno. Slava Bogu!

ISUS KRIST:

''Ako me tko ljubi, držat će moju riječ, i moj će ga Otac ljubiti; k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti.''

Kako jednostavne riječi, a ipak tako bremenite obećanjem! Čini se da su uključena dva obećanja: ljubav nebeskog Oca i prisutnost Oca i Sina, ali to obećanje uključuje brojna druga dobra. Stalna Božja prisutnost nudi: spasenje, oslobođenje, zaštitu, vodstvo, pomoć, mir, neizrecivu Božju ljubav i još mnoga, čovjeku toliko potrebna dobra.

Isus nudi, On obećava, ali nigdje ne prijeti. On ne kaže: ''Ako se bojite pakla, dođite k meni!'' On jednostavno, kako piše u Svetom Pismu, u Evanđelju po Ivanu, 14:23, kaže: ''Ako me ljubite...''

Onima koji kroz Pismo, propovijedi ili osobna svjedočanstva osoba koje su već doživjele Krista, počnu upoznavati lik, život i djelo Isusovo, počinje srce gorjeti od ljubavi za Njega.

Tko osjeti dodir Isusove ljubavi, i sam se ispuni ljubavlju. Ta ljubav je kao pjesma koja odjekuje, širi se, dijeli se, u želji da obuhvati svijet i dovede ga k Isusu.

Ta ljubav je ne mjerljivo bogatstvo najplemenitijih čuvstava. To je božanska ljubav, neusporediva s bilo čime. Tko osjeti tu ljubav, nastoji se što više približiti njenom izvoru. Želi što više uroniti u dubinu, umu nedostupnog otkrivenja.

Takva ljubav traži svaku mogućnost kojom bi mogla obradovati ili bar zadovoljiti srce Isusa, kojeg toliko ljubi. Ona želi slijediti trag stopa koje je Isus ostavio, dok je boravio na zemlji. Ne doslovce trag u pijesku, već trag nauke, djela plemenitosti i ljubavi.

Vjernici zahvaćeni takvom i tolikom ljubavlju, gore u svom srcu. Za njih se ne postavlja pitanje hoće li ili neće, držati riječ Isusovu. Oni je vrše s ljubavlju, a ne iz straha od posljedica, ako odstupe od Riječi Božje.

Isus nije rekao: ''Ako držite moju Riječ, onda ćete me ljubiti.'', ne, On je rekao da će oni koji Njega ljube, držati Njegovu riječ. Velika je razlika kada netko zbog straha drži Božju riječ ili kad to čini iz ljubavi.

U Otkrivenju 3:15-16, Isus kaže apostolu Ivanu da napiše crkvi u Laodiceji: ''Poznam tvoja djela: niti si studen niti vruć! Oh kad bi bio studen ili vruć! Ali jer si mlak – ni vruć ni studen – izbacit ću te iz svojih usta.''

Kako može netko tko je došao k Isusu iz straha od pakla, a nije ispunjen ljubavlju koja stvara oganj u srcu, biti vruć? Dobro, razumljivo je da su hladni (studeni), oni koji su odbili obraćenje i ljubav Kristovu. To nije najgore stanje, jer još uvijek postoji nada da će se obratiti, ali oni koji su krenuli iz straha od pakla, ne slijedeći Njegovu riječ, moraju biti spremni da će ih Gospodin odbaciti.

Oni su iz straha krenuli, ali nemaju ljubavi koja bi im omogućila da izvršavaju riječ Božju. Onima koji ljube Krista, neshvatljivo je da se može znati samo umom o Njegovoj ljubavi i žrtvi, a srcem ne prihvatiti ljubav i spasenje, i ostati mlak.

Kako su inspirativni stihovi napisani u 1. Poslanici apostola Ivana, 3.18-19: ''U ljubavi nema straha; naprotiv, savršena ljubav isključuje strah, jer strah pretpostavlja kaznu. A tko se boji, nije savršen u ljubavi. Što se nas tiče, mi ljubimo, jer je on nas ljubio prije.''

Ljubiti Isusa Krista znači izvršavati riječ Božju. Oni koji uz Božju pomoć ne uspijevaju biti poslušni Riječi, trpe od nedostatka ljubavi, što će pak reći da njihova ljubav nije savršena, pa tako ostaju mlaki.

Kada znamo da ima nade i za one koji su potpuno hladni, ne možemo odbaciti mogućnost da i oni mlaki mogu otvoriti svoje srce i dopustiti da ih preplavi Kristova ljubav. Tada će se dogoditi da im srce usplamti i neće im biti teško slijediti s ljubavlju svaku Božju zapovijed. Bit će tužni kada se dogodi da nehotično pogriješe, ali i tu imamo nadu da nas naš ljubljeni Gospodin zagovara i brani kod svog Oca nebeskog.

U svojoj prvoj Poslanici 2:1-2, apostol Ivan piše: Dječice moja, ovo vam pišem da ne počinite grijeha. Ali ako tko i počini grijeh, imamo zagovornika kod Oca: Isusa Krista, pravednika. On je žrtva pomirnica za naše grijehe; ne samo za naše nego za grijehe svega svijeta.'' Apostol dalje piše u istom poglavlju od 3.-6. stiha: ''Ako vršimo njegove zapovijedi, po tome znamo da ga poznajemo. Tko tvrdi: 'Poznajem ga', a ne vrši njegovih zapovijedi, lažac je, i u njemu nema istine. Ali tko god vrši njegovu riječ, uistinu, u tome je do savršenstva došla ljubav Božja. Po tome znamo da smo u Njemu. Tko tvrdi da ostaje u Njemu, taj mora tako živjeti kako je On živio.''

Dobar je strah, ali strah od grijeha koji nas može odvojiti od blizine Kristove, no s ljubavlju se postiže mnogo više! Postiže se ono stanje koje Gospodin od nas očekuje: da odbacimo studen i mlakost, a da se zaogrnemo u oganj ljubavi i da se pri tome ne bojimo da ćemo izgorjeti.

Evanđelje je Radosna Vijest. Isus Krist je donio radosnu vijest. Pojam pakla je postojao mnogo prije Njegovog dolaska na zemlju, žrtve, smrti na križu i slavnog uskrisenja. Tada je postojao silan strah, jer je čovjek znao da sam ne može savladati grijeh i ovisnost o njemu. Isus nam je pružio mogućnost oproštenja grijeha. On nam je svojim primjerom pokazao put i strah pretvorio u ljubav.

Neopisiva ljubav

Ove pjesme (recitacije)i članci, govore o praznini i gladi za ispunjenjem. One govore o stanju ljudi koji još nisu našli svoje ispunjenje u Bogu. U isto vrijeme one su živo svjedočanstvo duše koja je tragala za uvjerenjem u postojanje živog Boga, a onda, kada joj se On, sebi svojstvenim čudom dao naći, prigrlila vjeru i spasenje. Ove su pjesme svjedočanstvo hoda s Isusom, koji je uvijek prisutan odgovarao na molitve i vodio Duhom Svetim, ne dajući mjesta sumnjama u svoje postojanje.

Hod uz Isusa i u najtežim životnim iskušenjima daje sigurnost, nepokolebljivu nadu i utjehu. Radost spasenja i kada nema osmjeha na licu, daje daje toplinu unutrašnjem biću. To je tiha i mirna, ali sigurna radost koju može uzdrmati jedino skretanje s Božjeg puta, a tada se objavljuje Božji strah.

Zajedništvo s trojedinim Bogom otvara put neopisivoj ljubavi. Ljubavi koju je sam Sin Božji, kroz krv svoju, prolivenu na Golgoti, izlio na nas i u nas. To obilje ljubavi nas ispunjava kao posude iz kojih se prelijeva na sve oko nas. Ta ljubav obuhvaća svako Božje djelo kojem se divimo, a zahvaljujemo Stvoritelju, za to obilje darova i radosti.

U najtamnijem vremenu mog života bez Boga, žudila sam za jednim ramenom na kojem bih se mogla isplakati, ali ga nisam mogla naći. Sada kada sam se obratila i upoznala ljubav Kristovu, našla sam i to 'rame za plakanje', ali više ne moram tako očajnički plakati.

Sada samo, pomalo nestrpljivo čekam Njegov obećani dolazak po svoju nevjestu, po svoju crkvu. Želim da me nađe spremnu da me odvede u vjećnost gdje ću ga gledati licem u lice; da dobijem 'bijeli kamen' na kojem će pisati moje novo ime i krunu slave, koju želim samo zato, da je mogu položiti pred Njegove noge.