FRANJO TUĐMAN «Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni zašto»

FT kazalo I main I home

05

Govor u prigodi proglašenja
Ustava Republike Hrvatske

Zagreb, 22. prosinca 1990.

Visoki Dome,

štovani predsjedniče, gospođe i gospodo zastupnici hrvatskoga Sabora,

uvaženi predsjedniče i ministri hrvatske Vlade,

cijenjeni uzvanici i gosti!

U prigodi svečanoga proglašenja Ustava RH, držim da je prijeko potrebno progovoriti o pravom značenju, što će reći o ishodištu, biti sadržaja i dosegu toga čina.

U političkom životu svakoga naroda donošenje novoga ustava tj. temeljnoga zakona društveno-pravnog poretka znači uvijek događaj iznimnoga, a ponekad i povijesnog značenja. Takve primjere nalazimo navlastito u slučajevima stjecanja nacionalne suverenosti i državne neovisnosti, ili korjenitih (revolucionarnih) društveno-političkih promjena. Ne može biti nikakve dvojbe da donošenje Ustava RH ima značajke iznimnoga povijesnoga čina. I to iz dva razloga. Prvo stoga, što ovaj Ustav označuje konačan raskid s komunističkim, tzv. socijalističko-samoupravnim, jednostranačkim sustavom, zasnovanim na društvenom vlasništvu i plansko-dogovornoj privredi. I drugo, zbog toga što on čini temeljnicu u izgradnji pune nacionalno-državne suvernosti Hrvatske: ono tvarno i duhovno stanište, u državotvorno-političkom smislu, na kojemu će hrvatski narod moći nadograđivati i do kraja dovršiti svoj dom slobode i neovisnosti, na području unutarnjih i međunarodnih odnošaja.

Konačnu prosudbu o pravom značenju ovoga današnjega čina moći će, jamačno, donijeti istom budući naraštaji u ozračju daljih povijesnih zbivanja. Naša je, međutim, dužnost prema njima, ali i prvotna obveza prema današnjim sudionicima, da utvrdimo činjenice i ostavimo što vjerodostojnija svjedočanstva: o tome iz kakva smo ustavno-pravnoga ali i stvarnoga stanja pošli, u kakvome se nalazimo danas, i čemu težimo kao krajnjem cilju.

Držim, da baš u ovome trenutku nije na odmet, pače da je nužno, podsjetiti na one činjenice koje su od bitne važnosti za razumijevanje okolnosti u kojima smo otpočeli bitke za višestranačku demokraciju i slobode u Hrvatskoj, pokrenuvši događaje što su u veoma kratkom roku urodili čudesnim pa i najvećim mogućim plodom u političkom životu jednoga naroda, donošenjem ustava.

Prošlo je, naime, svega osam mjeseci od prvoga kruga prvih slobodnih izbora, nakon 45 godina komunističkoga totalitarizma. Sve do tog dana hrvatski je čovjek bio gonjen iz svoga doma, žigosan i osuđivan, samo zato što je htio misliti, pjevati i živjeti po svome. Onako kako je to po naravi ljudskoj i zakonima vrhunaravnim bilo i ostalo od pamtivijeka u svim podnebljima ovoga svijeta. Nije se još napunilo ni sedam mjeseci od uspostave nove demokratske vlasti u Hrvatskoj, ugrožavane od prvoga dana do danas, od dogmatsko-komunističkih, jugoslavensko-unitarističkih, i velikosrpsko-hegemonističkih snaga što se udružuju u svojoj nepomirljivosti prema svakoj hrvatskoj nacionalnoj i državotvornoj ideji. Ne samo onoj od Starčevića i Radića do Stepinca i Hebranga nego i onoj od Strossmayera do Tita, a pogotovu svakoj njihovoj sintezi.

U takvim prilikama još prije pet mjeseci iznio sam pred ovaj visoki dom prijedlog Predsjedništva Republike da se pristupi donošenju Ustava Republike Hrvatske. Među polaznim načelima, očitovali smo želju i nakanu da ustav pišu i osmisle ne samo neprijeporni predstavnici naroda, izabrani njegovom slobodnom voljom, nego i sam narod. Od tada počela je javna rasprava i od prvoga radnoga nacrta trajala – puna četiri mjeseca. U Ustavotvornu komisiju Predsjedništva Republike imenovali smo 229 ljudi iz svih društvenih staleža, od običnih ljudi iz puka do najviših predstavnika političkoga, kulturnoga i znanstvenoga života, od kojih su 152 djelotvorno sudjelovali u radu Komisije. Osim nacrta Ustava što ga je predložila Ustavotvorna komisija Predsjedništva Republike, Ustavna komisija Sabora razmatrala je na stotine prijedloga i primjedaba, uključujući i moj naknadni prijedlog o uvođenju dvodomnoga sustava u hrvatski Sabor.

Visoki Dome!

Donošenjem novoga hrvatskoga Ustava učinili smo ono na što nas je obvezao hrvatski narod i velika većina građana Hrvatske na prvim slobodnim višestranačkim izborima (22. travnja i 6. svibnja) ove godine. Oni su na plebiscitarni način dali svoj glas za slobodnu, demokratsku i suverenu hrvatsku državu i zato je Ustav, koji danas svečano proglašujemo, izražaj njihove volje, potvrda nacionalnoga suvereniteta hrvatskog naroda i ozbiljenje ustavno-politčkoga mandata koji smo od naroda dobili na izborima. Novim hrvatskim Ustavom Republika Hrvatska ustavnopravno se u potpunosti svrstava u krug suverenih europskih demokratskih država, kojima je civilizacijski i povijesno uvijek pripadala.

Svoju nacionalnu samobitnost i državnu opstojnost hrvatski je narod, naime, uvijek, od prve srednjovjekovne samostalne države, razvijao i potvrđivao na iste načine i u sličnim oblicima zajedništva s drugima kao i ini najstariji europski narodi. Hrvatska državnost održavala se trajno i postojano, makar i u skučenim okvirima u ovisnosti od europske političke zbilje i državnopravne misli. Unatoč svim, dobro nam znanim povijesnim ograničenjima, hrvatsko državno pravo i oblici ustroja hrvatske države – kako u razdoblju feudalnoga društva, tako i u novije doba, sve od početka IX. stoljeća pa do 1918. godine – bili su utemeljeni na istim civilizacijskim vrednotama i načelima kao i u državama srednje i zapadne Europe toga doba. Pritom hrvatsko državno pravo nikada nije kaskalo za europskim rješenjima, nije tek preuzimalo već oblikovane ustavnopravne institute nego je, kao jedan od temeljnih čimbenika u borbi za očuvanje opstojnosti hrvatskoga suvereniteta i državnosti, svojim rješenjima i zbiljom i samo pridonosilo razvitku zajedničke europske državnopravne i ustavne misli. U potvrdu ovoga, za ovu prigodu, mogu navesti tri primjera.

U zajednici hrvatsko-ugarskoj pod krunom sv. Stjepana, u razvijenom i kasnom srednjem vijeku, hrvatsko državno pravo temeljilo se na nizu zaključaka i zakonskih članaka Hrvatskoga sabora, koji je izvodio i branio državni subjektivitet Hrvatske pozivajući se na slobode prava i privilegije Hrvatskoga kraljevstva, a kasnije, već od početka XVIII. stoljeća i na prirodno pravo naroda. Istovrsno i istovremeno temeljenje prava na državnu samostalnost (iz kojega je kasnije oblikovan pojam suvereniteta u suvremenom smislu) prisutno je u svim europskim državama koje se bore za svoju državnost. Ono je bilo osobito izraženo u državnom pravu švicarske konfederacije, u kojem je Jean Jacques Rousseau našao osnovu za svoju misao o nedjeljivom, neotuđivom i neprenosivom narodnom suverenitetu.

Kad je riječ o ustrojstvu državne vlasti, valja podsjetiti da se u kontinentalnoj Europi vlade u suvremenom smislu oblikuju razvitkom demokracije od sredine XIX. stoljeća, osobito po uzoru na ustroj monarhije u Francuskoj 1830.-1848. nakon srpanjske revolucije ili na tzv. orleanski parlamentarizam. Dotadašnji monarhov kabinet organizacijski se odvaja od njega i preobražava u vladu (sastavljenu od predsjednika i ministara) koja je odgovorna i državnom poglavaru i parlamentu. Ovakav sustav, koji bismo danas, mutatis mutandi, mogli nazvati “polupredsjedničkim”, prihvaćen je u Hrvatskoj, istodobno kao i u drugim europskim državama, kad je 1848. ban Josip Jelačić imenovao Bansko vijeće koje je odgovaralo i njemu i Hrvatskomu saboru, a imalo je pet odjela (ili ministarstava): za unutrašnje poslove, za vojsku, za financije, za pravosuđe i za prosvjetu.

Konačno valja istaknuti da su državnopravni odnosi Hrvatske u Habsburškoj monarhiji, naročito prema Ugarskoj, na temelju Pacta conventa ili personalne unije od 1102. i realne unije od Hrvatsko-ugarske nagodbe 1868., a u svezi s time i hrvatsko državno pravo u cjelini, bili u središtu pozornosti europskoga poredbenoga ustavnoga prava i državnopravne teorije, osobito pod kraj XIX. i na početku XX. stoljeća. Najpoznatiji europski ustavno-pravni teoretici toga vremena, kao što su Jellinek, Seydel i Le Fur razmatraju vrlo potanko u svojim radovima pitanje državnosti Hrvatske i pravne značajke njezina zajedništva s Ugarskom. Svi su oni, bez obzira jesu li odnos Hrvatske i Ugarske označavali realnom unijom, dualnom zajednicom ili zajednicom država sui generis, izričito zaključivali da je Hrvatska i na temelju Hrvatsko-ugarske nagodbe ostala samostalno kraljevstvo i država.

Novi Ustav Republike Hrvatske svojim je sadržajem u cjelini izražaj te europske konstante hrvatske državne misli i ustavnopravne zbilje. U tom smislu, on je ne samo pravni već i institucionalno vrijednosni temelj usklađivanja svekolikoga hrvatskoga pravnoga poretka s europskim pravom, i posebno s pravom i standardima današnje Europske zajednice. Riječ je prije svega o ustavnom prihvaćanju vrijednosti i institucija američke i europske demokracije, izražene u načelima o poštivanju prava čovjeka, o diobi vlasti, o vladavini prava i demokratskom višestranačkom sustavu. Ustav stvara čvrste pretpostavke pravnoga poretka zasnovanoga na cjelovitoj, djelotvornoj, demokratskoj, državnoj i društvenoj preobrazbi kojom se Republika Hrvatska, uz slobodu poduzetništva i privatnoga vlasništva odlučno opredjeljuje prema cilju da postane slobodna i demokratska suverena država ali i društvo pravde i blagostanja, u svakom pogledu država kao što su to danas razvijene zapadnoeuropske i druge zemlje slobodna svijeta.

Da bi novi Ustav doista mogao biti okvirom i temeljem za donošenje novih zakona i drugih propisa u europskom duhu, on je morao cjelinom svog sadržaja, oblika i duha potpuno raskinuti sa starim utopijskim i komunističkim pristupom uređivanju državnog i društvenog ustrojstva. Siguran sam, da smo u tome u potpunosti uspjeli. Ovaj hrvatski Ustav izriče konačno zbogom onom institucionalnom novogovoru i ideologijskom uvjerenju da se već samom voljom vlastodržaca i silom pravnoga propisa može činiti sve, pa i ono što je protiv čovjekove naravi, protiv same prirode i temeljnih interesa koji izviru iz ljudskih i nacionalnih osobnosti. On označava kraj ustavnoga eksperimentiranja s hrvatskim narodom i Hrvatskom, kraj traženju posve novih, nikada nigdje svrhovito primjenjenih ustavnopravnih i inih rješenja. To je, držim, jedna od najvećih i nedvojbeno trajnih vrijednosti ovoga hrvatskoga, a, usuđujem se ustvrditi, i europskog demokratskog ustava u najboljem smislu.

No, jamačno i nakon donošenja novog ustava, ni na ovom području ne možemo predahnuti. Već gotovo doslovno sutra, valja nam početi raditi na velikom broju novih temeljnih zakona, donošenje kojih je neophodno da se ustav u cjelini ozbilji. I oni, a također i svi drugi zakonski propisi moraju, polazeći od Ustava, biti i hrvatski i europski. Njima se mora osigurati sukladnost svih propisa i standarda Republike, s pravom i standardima Europske zajednice. Dok to ne učinimo u pravnoj zbilji svakodnevnoga ponašanja, unatoč političkoj demokraciji, poštivanju prava čovjeka i višestranačju, ne možemo računati na djelotvorno pripadništvo i članstvo u Europskoj zajednici.

Ponajprije valja donijeti zakone o ustrojstvu državne uprave, o području i djelokrugu županija, te zakon o lokalnoj samoupravi. Istodobno neophodno je donijeti i zakon o Ustavnom sudu Republike Hrvatske kako bi ovo tijelo, bitno za zaštitu ustavnosti i zakonitosti, a navlastito ustavnih sloboda i prava čovjeka i građanina, moglo što prije početi s radom u novom sastavu i s novim ustavnim ovlašćenjima. Kad je riječ o zaštiti prava čovjeka i građanina, također se što prije mora donijeti zakon o sudovima, zakon o republičkom sudbenom vijeću i zakon koji će omogućiti djelovanje pučkoga pravobranitelja.

Neophodno je donijeti i sve zakone kojima bi se, u skladu s Ustavom, uredila nacionalna prava pripadnika drugih naroda i manjina u Republici. Ovo je potrebno što prije, jer stojimo pred zadaćom sređenja prilika na kninskom području, gdje je neodgovornim, velikosrpskim elementima pošlo za rukom da politikantskim obmanama zavedu dio srpskoga pučanstva, i izazovu pobunu protiv hrvatske države, hajdučkim terorizmom, što je nanijelo goleme štete i tom kraju i cijeloj zemlji. Želimo i zakonski potanje urediti sva građanska i nacionalna prava, koja Srbima i drugima jamčimo ovim Ustavom, ali ćemo njime odlučno štititi i teritorijalni integritet i pravni poredak Republike.

U svezi s tim, čini mi osobito zadovoljstvo što mogu istaći - radi domaće i svjetske javnosti - da golema većina Srba u Hrvatskoj ne dovodi u pitanje svoju lojalnost prema legalnoj demokratskoj vlasti Republike Hrvatske. To je došlo do izražaja i na jučerašnji dan, u činjenici da su – nasuprot hajkanju kninskih avanturista protiv hrvatske države – ovdje u radu Hrvatskoga sabora sudjelovali i izabrani zastupnici srpske nacionalnosti i posebno u poruci kalničkih Srba, kojom podržavaju politiku demokratskog vrhovništva Hrvatske, što smo je tako jasno očitovali u ovom našem Ustavu.

Nužno je također donijeti niz zakona za ozbiljenje gospodarskih, socijalnih i kulturnih prava, kako bi Republika Hrvatska doista bila država s poduzetničkom, tržišnom i stvaralačkom kulturnom slobodom, kao temeljem njezina gospodarskoga blagostanja, ali i socijalne pravde.

Konačno, valja donijeti, kao i sve ostale zakone najkasnije u roku od godinu dana, i izborne zakone: o izboru zastupnika u Zastupnički i Županijski dom Hrvatskoga sabora, te o izboru Predsjednika Republike, koji će svi nedvojbeno izazvati veliku pozornost političke javnosti.

Dame i gospodo zastupnici Hrvatskog sabora, koji na ovoj sjednici obnašate časnu i odgovornu dužnost ustavotvornoga Sabora.

Predlažući ovom časnom Domu, prije četiri mjeseca (25. srpnja 1990.), zamisao i osnovna načela novoga Ustava Republike Hrvatske skrenuo sam vašu pozornost na tegobnost vremena i prilika u kojima započinjemo pripremu ustava.

Izrazio sam ipak uvjerenje, da će se naše doba pamtiti po ustavu što ćemo ga donijeti, i to po dobrom ustavu, ustavu koji će biti bolji od prilika u kojima je rađen i izglasavan.

Povijest nas uči, posebice ustavotvorbena povijest, da nije dano suvremenicima da donose posljednje sudove o vrijednosti i budućoj sudbini njihova djela. Stoga znamo: i o ovom Ustavu objektivnije prosudbe moći će dati tek budući naraštaji. Mi možemo samo svjedočiti da smo hrabro i odlučno, otvorena srca i slobodna duha pristupili njegovu pisanju u jednom prekretničkom i dramatičnom dobu. U Ustavotvorbenu komisiju, koju smo ustanovili uključili smo ljude različitih staleža, vjera i uvjerenja, različitih zanimanja, naraštaja i iskustava. Pozvali smo najpoznatije stručnjake za pravo i ustavno pravo, za upravljanje državom i javnim poslovima, istaknute predstavnike kulturnog i umjetničkog života, ali i tzv. obične ljude iz puka: domaćice, ribare i mesare, radnike i seljake. Njihov izravan prilog konačnom izričaju Ustava možda je po opsegu malen, ali je po važnosti velik. Spomenut ću tek jedan primjer: nabrajajući u članku 52. prirodna bogatstva Republike, pisci Ustava smetnuli su s uma “more”. Ribar Ivan Vela ispravio je njihovu pogrešku uz nadahnuto objašnjenje kako je jedna jedina riječ – riječ more – od presudne važnosti za Hrvatsku.

Pošto smo donijeli i proglasili Ustav Republike Hrvatske, dopustite mi da u vaše ime, i u svoje osobno, zahvalim svima na sudjelovanju i izrazim nadu, pače i čvrsto uvjerenje da smo dobro i časno obavili veliku povijesnu zadaću. Da smo zajedničkom sviješću, voljom i znanjem napisali ustav trajnije vrijednosti, koji će biti čvrstim temeljem buduće izgradnje ustrojstva Republike Hrvatske.

To što smo napisali i proglasili Ustav ne znači još da već imamo državno i društveno ustrojstvo u njemu naznačeno. Razumljivo, naš je Ustav zasada tek svečana zbirka ili sveta knjiga naših želja, uvjerenja i načela, a ne još stvarni, pravni, društveni i životni poredak kakvome težimo.

Zato se svi zajedno od ovoga trenutka nalazimo pred velikim povijesnim ispitom – ispitom pretvaranja, široj javnosti tek načelno poznatog, Ustava u opće dobro, ili, kako bih htio vjerovati, u “svjetovnu Bibliju” svakoga i svih državljana Hrvatske. Pisci su Ustava pisali norme za sve ljude, ne praveći razliku u dobi i spolu, narodnosti i vjeroispovjedi, mudrosti i znanju. Ustav štiti sve državljane koji poštuju njegova načela i odredbe i druge zakonske odredbe kojima je ustav ishodište.

Posla će biti za sve nas. Za pisce udžbenika ustavnoga i svakoga drugoga prava, za novinare i državne službenike, za učitelje, profesore i svećenike, za sve ljude kojima je stalo do čovjekove slobode, ali i do vladavine prava i do suvereniteta Republike Hrvatske.

Što se državne vlasti i uprave tiče, Ustav pred sve nas stavlja velike i neodgodive zadaće. Prva nam je i važna zadaća izgradnja državnoga ustrojstva suverene Republike Hrvatske na način koji propisuje slovo i duh Ustava. U svezi s tim, dužnost mi nalaže da vašu pozornost, a i pozornost svekolike hrvatske javnosti, usmjerim od prilika u kojima donosimo Ustav, na prilike u kojima ćemo raditi na njegovu oživotvorenju.

Ljudska nas mudrost, stečena sveukupnom poviješću, poučava da u rješavanju svih životnih pitanja valja računati s realnošću života. S njome se ne žele ili ne usuđuju suočiti samo djeca i naivni ljudi, oni s kojima se poigravaju životne i povijesne silnice. Takvi ostaju nedorasli da se sprave s problemima koji ih okružuju i koji priječe ostvarenje njihovih životnih ideala. A na nama je da oživotvorimo ideale što smo ih upisali u Ustav, i kojima teži svako normalno ljudsko stvorenje, pa i svaka država i normalno društvo. A to su: mir i sloboda, blagostanje i unutrašnje spokojstvo, rast i razvitak, pravičnost i odgovornost.

Građani i sav narod Republike Hrvatske nalaze se danas na povijesnom ispitu. Sve zemlje dosadašnjeg, tzv. komunističkog ili socijalističkog svijeta, a posebno one višenacionalne, nalaze se u sličnoj situaciji. One, kao i mi, traže put iz lažnog raja na zemlji. Odbaciju ideološke krinke, oslobađaju se od utopijskih snova i zabluda, ali i užasa strahota i nasilja što su ih proizvodili jednostranački politički sustavi utemeljeni na strahovlašću i teroru totalitarne ideologije nad mišlju, sviješću i djelom milijuna i stotina milijuna podanika komunističkih zemalja, zatočenika svijesti, savjesti i ćudoređa.

Naša je nevolja u tome što zlokobna prošlost još uvijek živi oko nas. Dijelom i u svijesti onih naših ljudi koji su teško podnosili protunarodni i protunaravni jaram socijalističkog sustava, ali su duhovno bili oblikovani u njemu. S tom se pojavom nekako uspijevamo i nositi, ali smo neprestano suočeni s ozbiljnim zaprekama pa i prijetnom hrvatskoj slobodi i suverenosti. Posljednjih dana, a i tjedana i mjeseci svjedoci smo niza pokušaja oživljavanja prošlosti, koju naivni ne shvaćaju dovoljno ozbiljno, a malodušni i zaplašeni gube samopouzdanje. Ne iznenađuje stoga što iz redova jednih i drugih ima pojedinaca koji postaju plijenom rastrojstvenih i nerazboritih pojavnosti. Naziva li netko duhovno nasljeđe prošlosti komunističkim ili socijalističko-samoupravnim imenom riječ je u biti o boljševičkoj i staljinističkoj prošlosti, koja iza jezika utopije skriva strategiju već proživljene opće neslobode i dominacije nad ljudima i narodima, pod ovim i svim drugim podnebljima.

Oživljavanje komunističke partije, i to na način koji doslovce iseljava “Organizaciju SKJ u JNA” iz vojarni u civilno društvo, krije u sebi, nažalost, veliku opasnost: težnju da se tobožnjom depolitizacijom vojske postigne da JNA ne bude podređena vrhovnoj političkoj i zakonodavnoj vlasti, a da se zapravo ostvari militarizacija politike. Slični procesi i pokušaji mogu se pratiti i u drugim vojnim organizacijama bivših komunističkih država. Nasuprot nužnosti prihvaćanja demokratskih preobrazbi, neki pripadnici vojnog vrha, aktivnog i rezervnog, opsjednuti su mesijanskim sindromom spasiteljstva, “komunizma” i “socijalizma”, “jugoslavenstva” i “bratstva i jedinstva”, ustajući zapravo protiv samih titoističko-avnojevskih osnova na kojima se jugoslavenska zajednica i sama JNA imala izgrađivati.

Ne treba, dakako zaboraviti da je i JNA dala svoj obol mirnom rađanju demokracije na jugoslavenskim prostorima. U neposrednoj prošlosti predstavnici JNA prihvatili su također demokratski program preobrazbe društva, gospodarstva i političkog sustava radi izlaska iz sveopće krize. Treba se nadati i vjerovati da će i danas i ubuduće djelovati u smjeru prilagodbe novim povijesnim okolnostima, a takvima nedvojbeno pripada usvajanje hrvatskog Ustava. Ustava, koji između ostaloga, na drukčiji način postavlja i organizaciju obrane i oružanih snaga Hrvatske i složene državne zajednice za koju se mi u Hrvatskoj zauzimamo.

Imajući na umu upravo ovakav Ustav – slobodarski ustav po uzoru na slobodne i suverene države koje se udružju u Europsku zajednicu – mi smo odavno, u suradnji sa Slovenijom, pripremili nacrt konfederativnog ugovora, kojim smo jasno dali znati, na kakvim osnovama tražimo preobrazbu današnje SFRJ u savez suverenih država. Ustav Republike Hrvatske za hrvatsko je vodstvo i vrhovništvo obvezujući akt, i jedino poštujući taj i takav najviši državni zakon ono može voditi međudržavne pregovore usmjerene onom što nazivamo “novim povijesnim dogovorom” jugoslavenskih naroda i država.

Republika Hrvatska i hrvatsko društvo – kao i države i društva drugih zemalja Jugoslavije – žive danas u prijelaznom razdoblju, u svojesvrnom državnom i upravnom vakuumu, koji baš nikome ne odgovara. Stanje je to svojevrsnog dvovlašća u kojem se isprepliću i sudaraju upravne i zakonodavne nadležnosti savezne države i republičkih država. Posljedica takvog stanja je svojevrsno bezakonje koje potiču neke republike, vodeći ne samo medijski, psihološki, već i ekonomski rat protiv drugih. Svima, baš svima odgovara da se što prije iziđe iz takvog stanja.

Gdje su izlazi?

Prvo: priznavanje status quo-a u međurepubličkim granicama, uz poštivanje prava svake republike-države da određuje kakve će odnose imati s drugim državama-republikama. Iako Republika Hrvatska ima mnogo razloga da bude nezadovoljna s postojećim granicama, uvažavanje statusa quo-a prihvaćamo uz svijest da danas nije vrijeme za promjenu granica u Europi, jer međunarodni čimbenici ne prihvaćaju njihovo prekrajanje. Uz to, u okviru demokratskog poretka Europske zajednice granice ne bi trebale biti razlogom za svađe, prijetnje, sukobe i ratove, već prostori suradnje, povezivanja, trgovanja i razvitka. Kad prihvaćamo postojeće razgraničenje mi smo sigurni da će nas geopolitički položaj, interesi i bliskosti upućivati na sve oblike prometnoga, gospodarskoga i inoga povezivanja s Bosnom i Hercegovinom, Slovenijom, pa i drugim državama današnje jugoslavenske i pogotovu Europske zajednice.

Drugo: o suverenitetu Republike, pregovaranju i sklapanju međudržavnih sporazuma, ugovora i dogovora ne prihvaćamo nikakvu arbitražu – savezne skupštine, Predsjedništva ili Vlade – koja bi dovodila u pitanje suverena ustavna prava hrvatskoga naroda i demokratskom voljom izabranoga vrhovništva Republike. Savezne institucije mogu imati pozitivnu ulogu kao posrednici u iznalaženju rješenja u izravnim pregovorima, ali ne kao više instance koje mogu donositi bilo kakve samostalne odluke. Osobno, kao predsjednik Republike i ovom prigodom ponavljam spremnost vrhnovništva Hrvatske na pregovore i razgovore sa svima, legitimnim predstavnicima drugih naroda i republika, ali svi ugovori i sporazumi moraju biti podnijeti na odobrenje (ratifikaciju) ovome časnom domu – Hrvatskom saboru – najvišemu čuvaru državnosti i samostojnosti hrvatskog naroda, svih državljana Hrvatske i suverenosti Republike Hrvatske.

Treće: Ustav nas obvezuje na izgradnju suverene i suvremene Republike Hrvatske na svim područjima, sa svim ovlaštenjima i značajkama takvih država. Sam prijelaz iz sadašnjeg stanja u SFRJ, u kojem republike imaju nedovoljno određeni polukonfederalni status u novo stanje, sukladno našem Ustavu, a to znači konfederalni Savez suverenih republika, ili u potpunu samostalnost, provodit ćemo razborito kao i do sada – uvažavajući prilike i odnose snaga u SFRJ – u Europi i u svijetu.

Pritom ćemo se upravljati uvijek i jedino trajnim interesima i krajnjim ciljevima naroda hrvatskoga i svih građana koji Hrvatsku smatraju svojom domovinom. A oni se svode na to da Republika Hrvatska zadobije što prije punu međunarodno priznatu državnu suverenost. Na to nas obvezuje na izborima plebiscitarno izražena volja hrvatskoga naroda, pretočena u svetinju ovoga Ustava, na koji svi mi koji smo ga pisali, izglasali i proglasili položismo samim time i svečanu prisegu.

No, dopustite mi, da u svezi s tim, na ovom mjestu, i u ovom svečanom trenutku, kažem riječ-dvije zašto onda odmah ne proglasimo samostalnost ili ne raspišemo o tome plebiscit kao u Sloveniji?!

Ne činimo to iz više razloga:

a) Za takav plebiscit nema političke potrebe jer gotovo sve stranke, ili da budem određeniji, one stranke koje predstavljaju oko 80 posto birača, izjasniše se u svojim programima za suverenu i samostalnu Hrvatsku. U tom smislu izbori u Hrvatskoj bili su “plebiscit”, a ovaj Ustav potvrda je političke volje naroda, izražene na slobodnim demokratskim izborima.

b) Sam plebiscit ne bi prema tome značio neka nova opredjeljenja, a odluka o njegovu raspisivanju samo bi produbila nerazumijevanje i otpor u nekim drugim republikama, te kod znatnog dijela Srba u Hrvatskoj, a i u JNA, što bi moglo dati povoda onima koji žele izazvati krvoproliće i građanski rat s teškim posljedicama po hrvatski narod, računajući da bi u oružanom razračunavanju raspolagali nesrazmjernom premoći.

c) Međunarodna demokratska javnost, te odlučujući čimbenici europske i svjetske politike, ne prihvaćaju program razbijanja Jugoslavije i promjena granica u Europi, a daju punu potporu demokratskim preobrazbama, priznajući de facto Republiku Hrvatsku kao stvarnost s kojom valja računati.

d) U svojim odlukama hrvatsko vrhovništvo mora imati na umu da hrvatski narod ne živi samo u Republici Hrvatskoj, već i u Bosni i Hercegovini, te u Srbiji i u Crnoj Gori (u Bačkoj, Srijemu, Boki Kotorskoj) te stoga mora voditi računa o cjelini rješenja.

e) Iako smo na osnovama sveukupnog iskustva protiv održavanja Jugoslavije u dosadašnjem ili nekom trećem kalupu, ne isključujemo, nego naprotiv nudimo prijedlog nacrta o mogućnosti preobrazbe SFRJ u jedan Savez, ili možda u više Saveza, suverenih jugoslavenskih država. Osnovanost takvoga prijedloga držimo prihvatljivim i za one druge republike ili države i politička gledišta, što ne vide rješenja izvan Jugoslavije, jer će svoja gledišta morati uskladiti sa činjenicom da se svijet civilizacijski svestrano integrira ali istodobno nacionalno sve više individualizira. Toj činjenici, kao i primjeru stvaranja Europske zajednice, morali bi, dakako, prilagoditi svoje zahtjeve i oni što postavljaju ekstremne zahtjeve o proglašenju nezavisnosti Hrvatske, zaboravljajući u svojoj isključivosti da sudbina nijednoga naroda gotovo nikada ne ovisi samo o njegovoj volji.

f) I napokon, ako se i ne bi mogao postići dogovor o prihvatljivoj mogućnosti suživota u novom savezu, onda još uvijek treba ići za tim da se postigne dogovor o razdruživanju na demokratski način, ne samo da bi se izbjegle strahote anarhičnog rasula, nego i zato da bi se u razdvajanju zaštitili interesi Hrvatske u cjelini, u teritorijalnom, gospodarskom i međunarodnom pogledu.

Mi danas možemo sa zadovoljstvom ustvrditi da slobodni zapadni svijet – onaj službeni, a pogotovu demokratsko javno mnijenje – pokazuje razumijevanje za našu politiku da demokratskim putem osiguramo pravo hrvatskoga naroda na samoodređenje, odbacivanje svakoga tutorstva i svakojakog ograničavanja njegove političke i gospodarske suverenosti. Naš prijedlog o Savezu ili o tzv. labavoj konfederaciji, kao mogućem rješenju jugoslavenske krize, koja prijeti miru u Europi, sve se češće prihvaća u razmatranjima uglednih listova, a i odgovornih diplomata, državnika i političara. Svojom demokratskom i principjelnom politikom Hrvatska je već stekla veliki ugled i postaje prepoznatljivim i priznatim subjektom u međunarodnom demokratskom svijetu.

Iako Ustav predviđa, mi u sadašnjim okolnostima ne možemo ići na neposredno stvaranje vlastite diplomatske službe, s obzirom na nespornost činjenice da je SFRJ subjekt međunarodnog poretka i prava, ali ćemo otvarati “hrvatske urede” u nizu zemalja i gradova. Težit ćemo racionalnosti i svrhovitosti: ti će uredi biti na usluzi iseljenoj Hrvatskoj, a obavljat će i gospodarske, kulturne, turističke, upravne i ine poslove.

U ovakvom ili onakvom razrješavanju jugoslavenskoga zajedništva diplomatska infrastruktura, kao i oružane snage SFRJ u kojima je podjednako i hrvatska imovina i interes – ostaju poseban problem od naročito političkog i državnoga značenja.

Četvrto: Kao jedna od prvotnih zadaća pred nama se postavlja izgradnja i osuvremenjenje državne uprave. Moramo učiniti iznimne napore da bismo cijeli sustav vlasti što prije debirokratizirali i racionalizirali, učinili djelotvornim, ali demokratskim, humanim i odgovornim. S tim u vezi planiramo organiziranje posebnog školovanja ljudi iz javne uprave, i iz svih područja gospodarskog i javnog života. U tome ćemo, nadamo se, dobiti stručnu i materijalnu pomoć od strane vlada i vladinih i nevladinih organizacija nekih demokratskih zemalja.

Peto: Ne manji posao očekuje nas na modernizaciji zakona i drugih propisa. Građansko i privredno pravo, poreski zakoni, računovodstvo, statistika, informacijski sustavi i druga “infrastruktura” uprave i poslovanja nalaze se u stanju, ako ne pune zapuštenosti, a ono zaostalosti i nedjelotvornosti. To stanje moramo što hitnije, ali kvalitetno promijeniti. Brzina promjena je važna, ali je kvaliteta budućeg ustrojstva još važnija. Pravnim stručnjacima i profesionalno odgojenim službenicima na logici i sadržaju socijalističkog tzv. samoupravnog prava, kojima bijaše stran pravni pozitivizam i pragmatizam zapadnog, europskog prava nije lako preko noći odbaciti stara shvaćanja i navike. Slična je, pa i lošija, situacija i sa stručnjacima i činovnicima na svim drugim područjima javnog života.

Šesto: Valja mi nešto reći i o potrebi promjene duhovne klime, “svijesti” i ponašanja ljudi. Na to upućuje već i sama javna rasprava o Ustavu koju je pratilo mnoštvo sitnijih i krupnijih nerazumijevanja, i to ne jedino zbog same biti problema, nego i same demokracije. Tako se npr. u raspravi o ustrojstvu vrhovne državne uprave najviše raspravljalo o prednostima i nedostacima tzv. čistog parlamentarnog sustava, nasuprot predsjedničkom sustavu po američkom ili francuskom uzoru; koji se naziva i polupredsjedničkim jer sadrži i odlike, pa dakako i mane, i predsjedničkog i parlamentarnog. Pritom su kritici prihvaćenoga sustava zaboravili ne samo krizu europskog parlamentarizma između dva rata, nego i sve one slabosti što su se očitovale npr. u Francuskoj do De Gaula ili kasnije u Italiji, a pred našim očima znakovit je i primjer slovenske demokracije. Stoga je čudno da neki nisu mogli ili htjeli uvidjeti da smo prihvatili rješenje kojemu se priklanjaju u mnogim europskim zemljama, koje teži osiguranju pune, nesputane demokracije, ali i djelotvornoj izvršnoj vlasti.

Sada kad je Ustav donesen, on po logici pravnosti poretka i države postaje obvezujući zakon. Čvrsto sam uvjeren – i opće dobro. Podjednako simbol naše hrvatske državnosti, ali i ljudske i građanske slobode svakoga državljanina. Na novu se situaciju svi moraju priviknuti. Ako se jamči nepovredivost doma, naprimjer, onda organi javnoga reda tu ustavnu odredbu moraju poštivati kao najvišu državnu zapovijed. Sudovi, istražitelji, državni odvjetnici, redarstvenici, a i svi ljudi na vlasti, moraju mijenjati ona stajališta koja nisu u skladu s duhom Ustava, a time i ponašanja. Nije, naime, dostatno govoriti i ponavljati krilatice o “pravnoj državi”, “ljudskim pravima” ili “tržišnoj privredi” pa da mislimo da sve to bude i postoji. U pravnoj državi građani su naviknuti da uredno prijavljuju i plaćaju poreze, da poštuju male i velike zakone i propise. Postoji građansko i profesionalno poštenje, itd., itd. Politika mora biti javno dobro i opća stvar, a ne sila i otimačina. Privilegije i protekcije, mito i korupciju – što je postalo “običajnim pravom” u svim komunističkim državama – moramo iskorjenjivati nemilosrdno kao patološke i kriminalne oblike društvenoga ponašanja.

Građani i državljani Hrvatske živjeli su desetljećima, pa i stoljećima, u zajedništvu s tuđinskim državama, pa stoga i s njihovim pravdama i nepravdama na vlastitoj grbači. Te su ih prilike navikle da se prema svim ustanovama države, svake vlasti i uprave odnose apriorno negativno – kritički pa i nihilistički. Polazeći od te spoznaje valja znati da će promjena opće političke kulture i ponašanja ljudi spram vlasti zavisiti od načina vladanja, ali i od promjene duhovnog mentaliteta spram vlasti svoje, vlastite države. Sa svoje strane, kao predsjednik svih građana Hrvatske, a i u ime stranke na vlasti, ja se svečano obvezujem da ćemo sve slučajeve izvanustavnog i izvanzakonskog ponašanja u državnoj upravi najoštrije kažnjavati i žigosati. Zauzvrat, očekujem da će ljudi i građani u državnoj upravi i javnim službama gledati ono što svi građani – porezni obveznici u demokratskom svijetu vide u tim institucijama – uslužne službe i službe koje djeluju u korist općeg dobra države, ali i pojedinačne slobode i sigurnosti.

Sedmo: Potreban nam je odgoj za spremnost i sposobnost obrane suvereniteta Republike Hrvatske. Danas smo za to prihvatili ustavnu obvezu, a potrebe uz redovne mogu nastati i iznimne. Pritom, dakako, valja napomenuti da u današnjim europskim i svjetskim prilikama opasnost od sukoba i ratova u ovom dijelu Europe i Sredozemlja nikada nije bila manja – što se državnog okruženja tiče. Realna opasnost postoji samo od snaga prošlosti, osobito svih protivnika demokracije, hrvatske slobode i suverenosti, dotično od onih političkih vodstava koji se ne mogu odreći politike sile i dominacije. Hrvatski narod, a uvjeren sam i većina Srba u Hrvatskoj i svi državljani Hrvatske žele mir i normalan razvitak, pa će stoga učiniti sve da žive u miru i blagostanju. Međutim, na svaku agresiju, na svako ugrožavanje teritorijalnog integriteta i suvereniteta Republike, bez obzira na demagogiju obrazloženja tzv. višim ciljevima, u ime kojih se može dogoditi, odgovorit ćemo svim sredstvima, svjesni da ćemo u tome imati jedinstvo čitavoga hrvatskoga naroda i potporu demokratskog svijeta.

Osmo: Novim ustavnim poretkom moramo zajamčiti ljudske i građanske slobode, ali i nepovredivost vlasništva. Stanje vlasničkih odnosa u kojem živimo sliči na kaos. Gruntovnice, zemljišne knjige, ugovori, a pogotovu prava društvenoga, industrijskoga vlasništva, te vlasništvo nad poduzećima i ustanovama daju dojam nerješivoga kaosa. Zadaća je državnopravne vlasti da stanje vlasničkih odnosa što prije uskladi s Ustavom i sa zdravim razumom. Zakonodavstvo i službe moraju omogućivati da se provedba denacionalizacije i privatizacije, pa i trgovine pokretnom i nepokretnom imovinom obavlja onako brzo, lako i djelotvorno, kako se obavlja svugdje u svijetu.

Deveto: Potrebne su nam i nove ustavno-pravne institucije. Jedna od takvih je i uvođenje pučkog pravobranitelja, kakva institucija po uzoru švedskom uvedena u nekim zemljama. U tradiciji ovoga naroda postojale su slične ustanove, kao što su narodni tribuni. Valja raskrstiti s nekim starim, a nove institucije treba učiniti korisnim i djelotvorno svrhovitim u što kraćem vremenu.

I na kraju:

Rijetke su generacije ustavnih stručnjaka, zastupnika i građana kojima povijesne prilike nametnu obvezu pisanja novoga ustava. Nama je pripala u čast takva zadaća. Ustav Socijalističke Republike Hrvatske koji nam je bilo mijenjati najprije amandmanima, a zatim korjenito novim Ustavom, također je mijenjan, ali su promjene tada bile politički nametnute, isključivošću jednostranačke, komunističke ideologije. Danas smo donijeli, u ozračju sumraka i pada komunizma i u osvitu nacionalne slobode i građanske demokracije, novi Ustav Republike Hrvatske. Kako smo ispunili svoju zadaću što smo je svjesno i s punom odgovornošću preuzeli pred svojim narodom i poviješću? Nadamo se, da će nam naše potomstvo i povijest dati povoljnu ocjenu. I to sa stajališta današnjih i budućih interesa svakoga pojedinca, svih građana, cijele Republike Hrvatske i čitavoga hrvatskog naroda. Republika Hrvatska od ovoga povijesnoga trenutka postoji kao ustavna republika. A ovaj Ustav što smo ga domišljali i donijeli u ime čovjeka i Božje volje, na ponos sebi i narodu kojemu pripadamo, i nadam se svojim susjedima za uzor, a Europi na ugled, neka oživotvoren postane naše nova oda slobodi i demokraciji na čast i slavu vječne nam Hrvatske!

© Zdeslav Milas 2003