FRANJO TUĐMAN

«Sve za Hrvatsku,
Hrvatsku ni zašto»

FT kazalo I main I home

10

Govor na zasjedanju
Opće skupštine Ujedinjenih naroda

New York, 28. rujna 1993.

            Gospodine predsjedniče,

            uvaženi predstavnici, dame i gospodo!

            Nikada u svojoj pola stoljeća dugoj povijesti Organizacija ujedinjenih naroda nije bila veća brojem država članica, nikada nije imala istaknutije mjesto u općim i regionalnim svjetskim odnosima, i nikada nije bila bremenitija problemima nego što je to danas. Ovo, 48. po redu zasjedanje Generalne skupštine Ujedinjenih naroda počinje u ozračju velikih nada i još većih obveza što stoje pred organizacijom, koja u post-hladnoratovskom vremenu, nakon povijesnog sloma komunizma i višenacionalnih državnih zajednica u Europi, izrasta u stožernog čuvara svjetskog mira i sigurnosti.

            Propadanje komunističkih i totalitarnih sustava u sovjetskom bloku ojačalo je nadu i stvorilo pretpostavke za svestranu demokratizaciju svijeta, otvorivši istodobno pitanje kakav je multilateralizam potreban i moguć u današnjem svijetu. Jednako je važno pitanje nove uloge Ujedinjenih naroda u trenutku kada su nastale brojne nove države, i kad jačanje svjetskog mira postaje osnovna ideologija čovječanstva. Ujedinjeni narodi moraju na sebe preuzeti odgovornost da pravedniji svjetski poredak zaživi u svakom kutku svijeta. Ali, da bi se to postiglo, potrebno je temeljito preispitati multilateralne mehanizme, a i djelovanje međunarodnih organizacija, u uvjetima pojavljivanja velikog broja novih država, okončanja bipolarnosti i jačanja policentrične osnove svijeta.

            Proces raspada sovjetskog komunističkog sustava, započet padom Berlinskog zida, razvio se u pravcu temeljnog pomjeranja odnosa ne samo unutar Europe, nego i u svjetskim razmjerima. On je doveo do preusmjeravanja i zacrtavanja novih američko-ruskih i američko-europskih odnosa. Ratovi nadmetanja velikih za utjecaj i prevlast u Trećem svijetu gotovo su sasvim zamrli, ali se težište regionalnih kriza premjestilo u istočnu i jugoistočnu Europu, a i na prostore bivšeg SSSR-a, zbog dubine političkih, nacionalnih, socijalnih i gospodarskih promjena što su zahvatile te prostore. Svjetski čimbenici, prvenstveno zemlje zapadne Europe i Sjeverne Amerike, bili su zatečeni dubinom i brzinom tih povijesnih promjena. Njihovo početno nesnalaženje pretvorilo se zatim u obnavljanje zapretenih tradicionalnih suparništava za sfere utjecaja u promjenjenim okolnostima. Konačni je rezultat na međunarodnoj sceni bio nejedinstvenost, i neučinkovitost, najodgovornijih međunarodnih čimbenika u rješavanju gorućih regionalnih kriza, ali i ugrožavanje već dosegnutih europskih integracijskih procesa. Temeljen vrijednosti i ciljevi europskih regionalnih organizacija sada su na ozbiljnoj kušnji i pred korijenitim preispitivanjem svoje zadaće. Novi sustav europske kolektivne sigurnosti još nije zaživio u cijelosti, jednako kao ni sustav opće, svjetske sigurnosti. To je pitanje od najvećeg značenja, jer je sigurnost malih zemalja postala ključ stabilnosti svake regije i svekolikog međunarodnog sustava.

            Svijet je sporo i s velikim nerazumijevanjem prihvaćao promjene nacionalne i državne emancipacije starih i novih europskih i azijskih naroda, nevoljko im priznajući međunarodni subjektivitet. Svijetu je teško bilo shvatiti, na prvi mah, neodrživu proturječnost, da smo u razvitku ljudskog društva i međunarodnih odnosa ušli u razdoblje u kojemu, na podlozi najsvestranije civilizacijske integracije, dolazi do najšire nacionalne individualizacije. Još je gore bilo to, da nije bio spreman suočiti se s teškoćama i s privremeno destabilizirajućim posljedicama takvih promjena, koje u konačnici vode u pravcu pune demokratizacije međunarodnih odnosa

            Pogrešno je bilo shvaćanje da je raspadom komunističkih sustava, te sovjetske dominacije nad narodima unutar SSSR-a i istočne Europe, razriješen problem regionalne i međunarodne stabilnosti. A isto tako i neshvaćanje da se proces unutrašnje i međunarodne demokratizacije ne može zaustaviti samo na demokratizaciji političkih sustava, već da neizbježno dovodi i do raspada višenacionalnih državnih tvorbi. Bio je to logičan slijed političke demokratizacije i nacionalne emancipacije naroda.

            Danas više ne može biti nikakve dvojbe o tome, da je upravo to što se svijet funkcionalno sve više integrirao, bilo preduvjetom nacionalnog osamostaljivanja i unutarnje društveno-političke, ali i međunarodne demokratizacije. To je bio samo prividno proturječan proces. Mali narodi i njihove države, baš zbog svog ugroženog položaja, napregnuto teže očuvanju vlastitog državnog, kulturnog i gospodarskog identiteta, što je u interesu očuvanja ne samo raznolikosti nego i samog razvitka svijeta. Treba podsjetiti da je za urušavanje komunističkog sustava bio najzaslužniji pozitivan nacionalizam, odnosno nacionalno-demokratski pokret, porobljenih naroda u istočnoj Europi, a i potlačenih naroda bez države u drugim dijelovima svijeta.

            Nakon što ostvare svoju nacionalnu suverenost i državnu samostalnost, mali narodi, u svom vlastitom interesu, postaju pobornici civilizacijske integracije i demokratizacije. Stoga jedan od najvažnijih ciljeva međunarodne zajednice, danas, treba da bude uspješno rješavanje problema potpune regionalne i međunarodne integracije država stvorenih raspadom komunističkih sustava u bivšim višenacionalnim državama, kakve su bile Sovjetski Savez, Jugoslavija i Čehoslovačka.

            Novi svjetski poredak, koji se tako mukotrpno, ali i nužno stvara, više ne može biti temeljen samo na prevlasti antifašističke koalicije ili kluba nuklearnih sila. Pola stoljeća nakon povijesne pobjede nad fašizmom stvorene su nove gospodarske i političke realnosti, a zemlje protiv kojih je bio usmjeren antifašistički savez ne mogu unedogled nositi hipoteku prošlosti. Njemačka, Japan, Italija, a i države njihova međunarodnog sustava iz razdoblja Drugog svjetskog rata, danas su demokratske zemlje s golemom razvojnom moći, koja je očito i na dobrobit cijeloga svijeta. Isto tako temeljne političke i druge promjene, koje su nastupile ili nastupaju u Rusiji, pretvaraju tu zemlju u grču previranja – od nekadašnje staljinističke prijetnje međunarodnom miru i poretku – nadajmo se u konstruktivnu sastavnicu svjetskog poretka, što se gradi na novim temeljima jednakosti, partnerstva naroda i država, radi uzajamne koristi i stabilnosti mira.

            Ravnoteža vojnih blokova, oružja i ideologija, koja je bila uspostavljena za vrijeme hladnog rata, samo je prividno bila stabilan sustav, koji je ustvari počivao na represiji ili ovisnosti, prije svega malih država ili naroda bez države. Danas, da citiram Glavnog tajnika Boutros Boutros-Ghalija, multilateralizam je postao osnovom demokracije međunarodne zajednice.

            Multilateralizam da! Ali kakav? Moramo težiti takvu multilateralizmu koji će spriječiti da nakon krvave povijesti u kojoj su najprije ratovale dinastije protiv dinastija, potom države protiv država, a zatim imperijalistički ili ideološko-vojni blokovi jedni protiv drugih, ne pređemo u rat neuskladnih civilizacija. Baš se na prostoru bivše Jugoslavije brutalno prelamaju te civlizacijske suprotnosti, prijeteći da polariziraju širi prostor na crtama razdvajanja i sukobljavanja civilizacijsko-religijskih blokova. Umjesto toga, mi moramo težiti takvim unutrašnjim, regionalnim i globalnim odnosima u kojima se ti civilizacijski krugovi plodno prožimaju, i mirnim nadmetanjem jačaju svoj identitet, umjesto da troše dragocjene potencijale u uzajamnom sučeljavanju i potiranju.

            Novi multilateralizam, sposoban da se suoči s epohalnim promjenama kojih smo svjedoci, iziskuje i temeljitu reformu Organizacije ujedinjenih naroda. To znači prije svega jačanje međunarodnog prava, ali i izgradnju takvih mehanizama funkcioniranja Ujedinjenih naroda i njegovih agencija, koji će omogućiti da postanu učinkovitije, depolitizirane, jeftinije i otvorenije idejama, utjecajima i nadzoru.

            Poglavito je potrebno jačati ulogu i odgovornost Vijeća sigurnosti u rješavanju pitanja međunarodnog mira i stabilnosti. Posljednjih je godina učinjen znatan napredak u radu Vijeća sigurnosti, a korištenje veta gotovo je sasvim utrnulo. Ipak, na pojedine odluke Vijeća sigurnosti i dalje previše utječu nacionalni interesi njezinih članica, posebno onih stalnih. Zato moramo stvoriti takvu klimu suradnje u Vijeću sigurnosti koja će spriječiti njegovo korištenje u ulozi produženog instrumenta vanjske politike pojedinih članica Vijeća.

            Hrvatska podržava proširenje stalnog članstva Vijeća sigurnosti, na način koji će odraziti gospodarske i političke stvarnosti današnjeg svijeta, i koji će osigurati uravnoteženu regionalnu zastupljenost u Vijeću. Hrvatska je za limitiranje prava i prakse korištenja veza. Na primjeru najvećih kriza današnjice, kakva je i ona na prostoru bivše Jugoslavije moramo izvući dragocjene pouke za djelotvornije i jedinstvenije djelovanje Vijeća sigurnosti.

            Smatramo također da se vrlo visoki zahtjevi i ovlaštenja, u prodručju odlučivnaja o glavnim pravcima gospodarskog i socijalnog razvitka svijeta, moraju prenijeti i na ECOSOC, kako bi u određenim područjima odlučivanja odluke ECOSOC-a imale izvršnu snagu, sličnu odlukama Vijeća sigurnosti.

            Iako je teško zamisliti da bi Generalna skupština mogla preuzeti ulogu svjetskog parlamenta, nauštrb suverenosti država članica UN-a, ipak je potrebna jasnija podjela nadležnosti između Generalne skupštine, Vijeća sigurnosti i ECOSOC-a. Potrebna je također i jasnija veza s agencijama UN-a, koje moraju povećati učinkovitost i spriječiti političku blokadu nekih procesa. Jačanje uloge Vijeća sigurnosti za koju se zauzimamo ne bi, međutim, trebalo biti na štetu ovlasti Generalne skupštine, koja je forum očitovanja gledišta goleme većine malih zemalja, članica UN-a. Multilateralizam kao dostignuti oblik demokracije današnjice, mora biti osnova stabilnosti novog i u svakom smislu demokratskog svjetskog poretka. Međutim, težeći tome da svjetska organizacija bude što skladniji orkestar, u kojemu će doći do puna izražaja glasovi svih, kako prirodno-trajnih tako i sporedno-privremenih, različitosti i suprotnosti, nikada ne smijemo ispustiti iz vida nesporna povijesna iskustva. Naime, u svim zbivanjima, u svim vremenima i okolnostima, uloga, a prema tome i odgovornost, onih malih i najvećih sastavnica i silnica međunarodnog života nije i ne može biti istovjetna. Stoga Svjetsku organizaciju i nadalje valja graditi na učinkovitom djelovanju Vijeća sigurnosti, a unutar njega na ulozi i odgovornosti njegovih stalnih članova.

            Središnje pitanje djelotvorne uloge Vijeća sigurnosti, a i cijele Organizacije ujedinjenih naroda, jest nužnost nove osnove mirovnog posredovanja. Taj mehanizam, stvaran u doba hladnog rata, bio je prilagođen potrebama sprečavanja izbijanja i širenja sukoba među blokovima, ili među njihovim ovisnicima u trećem svijetu, a s ciljem dugoročnog zamrzavanja sukoba. Danas mirovno posredovanje traži mnogo aktivniji i prilagodljiviji pristup, prije svega radi mogućnosti preventivnog djelovanja, ali i selektivnog korištenja sile u provedbi mirovnih sporazuma i odluka Vijeća sigurnosti. Na primjeru moje zemlje, Republike Hrvatske, a i susjedne Republike Bosne i Hercegovine, najzornije su se mogle vidjeti dvije temeljne slabosti postojećeg modela i mandata mirovnih snaga. Prvo, klasičan mandat zaleđivanja sukoba, čuvanjem prekida vatre, ne dovodi do razrješenja sukoba, već naprotiv do daljnjih komplikacija. Drugo, očitovalo se da neke zemlje koje su angažirale svoje snage u provedbi multilateralnog mirovnog mandata, nastoje, posredstvom svojih pripadnika mirovnih postrojbi i posrednika u pregovorima, voditi nacionalnu politiku svoje države, a ne Vijeća sigurnosti.

            Reforma svekolikog mehanizma mirovnih operacija traži, prije svega, učinkovitiju primjenu usklađenih instrumenata diplomatskog, gospodarskog, političkog i vojnog pritiska, te dosljednost u primjeni mandata mirovnih snaga. Takvim pristupom, koji podrazumijeva i selektivno korištenje sile, moglo se ne samo spriječiti eskalacija sukoba na prostoru bivše Jugoslavije, što je dosegla katastrofalne razmjere, nego postići i to da broj žrtava mirovnih snaga bude manji nego što je u sadašnjem statičnom mandatu, koji ne pruža dovoljno zaštite ni samim mirovnim snagama.

            Posljednjih godina, na prostoru Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Somalije i Kambodže, stečena su velika pozitivna ali i negativna iskustva u vođenju mirovnih operacija. Pokazalo se da je potrebna bolja osposobljenost, priprema, i opremljenost mirovnih snaga za posebne zadatke u svakoj mirovnoj operaciji. Potrebne su također i veće  ovlasti Ujedinjenih naroda u osjetljivom vođenju mirovnih operacija. To upućuje na potrebu za formiranje unaprijed osposobljenih i spremnih nacionalnih vojnih kontigenata, koji bi sa svim svojim sredstvima bili na  raspolaganju svjetskoj zajednici. Prema sadašnjem sustavu potrebno je, u najboljem slučaju, nekoliko mjeseci za odabir postrojbi i namicanje nužnih sredstava za upućivanje mirovnih snaga u određena područja,  što dovodi do zakašnjelog djelovanja i bitno otežanih uvjeta provedbe mirovnog mandata. Postalo je, također, jasno da regionalne organizacije, posebno regionalni savezi i sustavi, mogu u većini slučajeva biti glavni i najdjelotvorniji mehanizam provedbe mirovnih operacija. Mirovne operacije sve više služe za sprečavanje ili ublažavanje humanitarnih katastrofa, ali njihova uloga ostaje i za političko posredovanje i organiziranje osnovnih institucija države, te za nadzor nad političkom i gospodarskom obnovom u početnom razdoblju. Takvi sve cjelovitiji zahvati Ujedinjenih naroda zahtijevaju suradnju cijele međunarodne zajednice u provedbi redovito veoma zamršenih zadaća. Međunarodna zajednica, posredstvom Vijeća sigurnosti mora djelovati uvijek kada je očito da je riječ o agresiji protiv zemlje članice, a isto tako i u slučajevima ozbiljnog ugrožavanja međunarodne sigurnosti. Selektivni intervencionizam uglavnom se pogubno odražava na ugled i vjerodostojnost UN-a.

            Gospodarske sankcije postale su sve teži instrument međunarodnog pritiska, u nedostatku političke volje za korištenjem jačih sredstava za provedbu odluka Vijeća sigurnosti, ili za zaštitu temeljnih interesa članica, te za promicanje normi međunarodnog prava. Mi zastupamo gledište, da sankcije mogu učinkovito djelovati samo uz primjenu i drugih instrumenata međunarodnog pritiska i sredstava izolacije. Potrebno je međutim izgraditi i učinkovitiji mehanizam kompenzacije onim zemljama koje kasnije snose bez svoje krivice teret sankcija protiv pojedinih režima. Također je potrebno stvoriti i djelotvorniji sustav nadzora provedbe sankcija, uvođenjem “sankcija radi kršenja sankcija”. U protivnom, sankcije će doduše djelovati dugoročno, ali prije nego dosegnu konačan cilj najveću cijenu plaća nedužno stanovništvo pogođene zemlje, koje nema mogućnosti samo se obračunati s međunarodno osuđenim režimom.

            Demokratizacija međunarodnih odnosa, i novi multilateralizam, nalažu i veću ulogu međunarodne zajednice u zaštiti i poštivanju ljudskih prava, u kažnjavanju prekršitelja humanitarnog i ratnog prava, u zaštiti ekološke ravnoteže planeta. Iako podržavamo gledište, da obrana stožernih prava i normi međunarodnog prava ne može biti nadređena suverenitetu zemlje članice UN-a, režimi i pojedinci koji ih krše ne mogu se zaklanjati iza načela o “nemiješanju u unutarnje stvari zemalja”. Potrebno je naći ravnotežu u pomirenju oba pristupa, i kodificirati način i uvjete pod kojima je moguće pokrenuti međunarodne mehanizme, u zaštiti univerzalnih ljudskih prava i interesa radi očuvanja mira i međunarodnog poretka.

            Zbog vlastitih iskustava, na primjeru instrumentalizirane, iz Beograda organizirane vojne pobune dijela srpskog pučanstva, što je imalo za posljedicu okupaciju četvrtine hrvatskog teritorija, Republika Hrvatska se zauzima za suradnju s međunarodnom zajednicom u iznalaženju i ugrađivanju najviših standarda zaštite srpske manjine u hrvatskom zakonodavstvu. Mi prihvaćamo međunarodni nadzor nad njihovom primjenom u interesu međunacionalnog pomirenja, građenja povjerenja i buduće stabilnosti zemlje i šireg prostora.

            Odgovornost koju Ujedinjeni narodi moraju sve više preuzimati u kriznim žarištima, u humanitarnim operacijama, u zaštiti čovjekove okoline i osiguranju uravnoteženog razvitka, a i u drugim pitanjima od općeg interesa, iziskuje, naravno, golema financijska sredstva. Zato ne začuđuje što je pitanje redovnog budžeta, te financiranja mirovnih operacija, postalo jedno od ključnih pitanja na ovom 48. zasjedanju Generalne skupštine. Dio tih izdataka može se smanjiti štedljivim korištenjem postojećih sredstava, većom učinkovitošću i racionalizacijom samog sustava Ujedinjenih naroda. Treba spriječiti da akcije UN-a postaju same sebi svrhom, a također pronalaziti načine veće programske usklađenosti s drugim organizacijama i incijativama iz međunarodnog sustava. Potrebno je većom brigom sprečavati sve pojave zloupotrebe i korupcije unutar sustava Ujedinjenih naroda, jer one ne samo povećavaju izdatak, nego i potkopavaju ugled svjetske organizacije.

            Svjetska je zajednica optećerećena mnogim nedaćama i kriznim žarištima, ali je međunarodni poredak ipak sve sređeniji. Ohrabreni smo činjenicom da je, nakon pola stoljeća izraelsko-arapskog sukoba, konačno utrt put prema stabilnijem miru na Srednjem Istoku. Taj primjer može biti poučan i u rješavanju krize na prostoru bivše Jugoslavije. On pokazuje uporabnu prednost i probitačnost dobro sročenih sporazuma, koji su mogući poglavito kada se u njihovo razrješenje djelatno uključi i glavna svjetska velesila. U takvim slučajevima - na obje strane - potrebna je državnička hrabrost za ustupke u ime mira, realizam u prosudbi nacionalnih interesa, s obzirom na objektivne međunarodne okolnosti i dani povijesni trenutak. Od uključenih državnika, i odgovornih djelatnika u Svjetskoj organizaciji, traži se razboritost i principijelnost, odlučnost ali i umjerenost, koja ne dopušta uskogrudni radikalizam, već traži najpovoljnija rješenja za zaštitu mira i međunarodnog poretka.

            Ohrabruje nas, također, da se stvaraju uvjeti za povlačenje mirovnih snaga iz Kambodže početkom iduće godine, što daje nadu da će sličan proces biti završen i u Republici Hrvatskoj, u neposrednoj, a također i u Bosni i Hercegovini u što skorijoj budućnosti. Pozdravljamo vidan napredak koji je postignut u prijenosu vlasti na crnačku većinu u Južnoafričkoj Republici. Gajimo nadu da su pojave povremenog rasnog i političkog nasilja u ovoj zemlji samo popratni potresi nakon velikih političkih pomaka prema rasnoj toleranciji i demokratizaciji potičkog sustava u toj zemlji. Uvjereni smo da će međunarodna zajednica iznaći načina za uspjeh i u započetim, ali zaustavljenim, procesima političke stabilizacije u Angoli i Mozambiku.

Smatramo, također, da je i na prostoru bivše Jugoslavije potrebna odlučnost Ujedinjenih naroda, poput one u Somaliji, da selektivno upotrijebe silu, u zaštiti mirovnih snaga i osiguranju humanitarne pomoći. Ali i u Somaliji, međunarodna zajednica mora preuzeti i šire odgovornosti za obnovu osnovnih funkcija države, za uspostavu reda i poretka u toj zemlji. Očito je da razlike u pristupu rješavanja, onih problema koji koče učinkovitost mirovnih snaga, ne postoje zbog operativnih, već radi političkih razloga.

            Pozdravljamo napore koje KESS, EZ i UN čine za mirovno posredovanje u sukobima između ili unutar bivših sovjetskih republika, te izražavamo spremnost da i Republika Hrvatska sudjeluje u tom mirovnom posredovanju. Hrvatska će i ubuduće, a poglavito nakon okončanja rata u Hrvatskoj, ojačana vlastitim iskustvom, biti još više spremna dati svoj doprinos novoj ulozi mirovnih operacija širom svijeta.

            Republika Hrvatska, kao zemlja izrazitih prirodnih ljepota, ali lako ranjivog ekološkog sustava, dosljedno će primjenivati obveze iz Akcionog plana (Agenda 21) i rezultata Konferencije o okolišu i razvitku, Deklaracije iz Ria (Forests Principles, Climate Change and Biodiversity Conventions). Hrvatska vjeruje da je potpora programu podupirućeg razvitka pravi način postupnog prevladavanja rastuće razvojne neujednačenosti Sjevera i Juga, što je trajan izvor političke i socijalne nestabilnosti i ekološke neravnoteže u pojedinim područjima i u svijetu kao cjelini.

            Kriza na prostoru bivše Jugoslavije najteža je kriza u suvremenom svijetu, i ona ne može biti razriješena bez odlučnije uloge međunarodne zajednice. Dosadašnje posredovanje pokazalo se nedostatnim, unatoč svim naporima, i to zato jer je bilo ograničeno neodlučnim mandatom, ali i otežano politikom suprotnih interesa pojedinih vanjskih sila. Nije bilo dovoljno težiti da se zamrzne sukob, zatim slati humanitarnu pomoć i praznim prijetnjama dopuštati zaoštravanje krize do stupnja da se “svi zamore od ratovanja” i tada pristanu na političko rješenje. Budući da početna agresija, jugokomunističke armije, Srbije i Crne Gore, za osvajanje hrvatskih i muslimanskih područja, nije bila suzbijena odlučnim koracima, posljedice takve politike bile su katastrofalne. Prije svega strahotna razaranja i “etničko čišćenje” od Srba osvojenih područja, a zatim i proširenje sukoba na muslimansku i hrvatsku stranu zbog borbe za preostali prostor, stalno gomilanje mrtvih i stalna plima izbjeglica, koja je premašila brojku od milijun napaćenih ljudi, žena i djece.

            U Republici Hrvatskoj mandat UNPROFOR-a polučio je početne rezultate u zaustavljanju borbi i u povlačenju JNA. Međutim, on je bio zloupotrijebljen od srpskih ekstremističkih pobunjenika i njihovih organizatora beogradskih ekspanzionista, za zamrzavanje teritorijalnog osvajanja, za nastavljanje etničkog čišćenja i konsolidaciju okupacije koja ima oblike terora čak i nad lokalnim srpskim pučanstvom. Međunarodna zajednica dopustila je srpskoj strani potpuno nepoštivanje svih rezolucija Vijeća sigurnosti i drugih postignutih sporazuma. I to usprkos tome što je način rješavanja sukoba bio jasno i dobro definiran: cjelovit prekid vatre i razoružanje srpskih paravojnih postrojbi; povratak svih izbjeglica i prognanika; normalizacija prometa i opskrbe; jamstvo širokih manjinskih prava srpske manjine u okviru teritorijalnog integriteta i suvereniteta Republike Hrvatske, s tim da se ide za postupnom uspostavom hrvatske vlasti i pravnog poretka na okupiranim područjima, poduzimanjem koraka za jačanje povjerenja, organiziranjem izbora za lokalnu samoupravu, općom amnestijom za sve koji nisu optuženi za ratne zločine…

            Neodlučnošću međunarodne zajednice u provedbi mandata UNPROFOR-a, Hrvatska je bez svoje krivice dovedena u položaj da se na nju vrše pritisci, pa čak i prijetnje sankcijama, zbog toga što pokušava riješiti životne prometne probleme ili spriječiti bombardiranje hrvatskih gradova iz područja pod zaštitom mirovnih snaga. Tako se Hrvatskoj zamjera zbog uspostave civilnog prometa preko Masleničkog ždrila, od kojeg ovisi milijun ljudi u južnoj Hrvatskoj i u dijelovima Bosne i Hercegovine. Hrvatsku se najprije poticalo na pregovore i normalizaciju odnosa s Beogradom, a zatim se optužuje zbog toga. Za sve vrijeme ništa se djelotvorno ne čini radi razoružanja srpskih paravojnih postrojbi i onemogućivanja srpskog ekstremizma i terora u UNPA.

            Svoju politiku gradimo na spoznaji da je u interesu buduće trajne stabilnosti države Hrvatske i njezine uloge u međunarodnom poretku, jamčenje najširih mogućih prava svim manjinama, pa dakako i srpskoj manjini u cjelini i posebno na onim područjima Hrvatske na kojima su bili predratna većina. Ali, istodobno srpski pobunjenici moraju omogućiti povratak stotina tisuća prognanih Hrvata, i drugih nesrba, njihovim domovima u područjima pod mirovnom zaštitom. Beograd mora konačno priznati Republiku Hrvatsku i njezine granice, kao što je to učinio cijeli svijet. Hrvatska ne može dopustiti da se srpska manjinska prava zloupotrijebe za razbijanje hrvatske države ili za stvaranje pravnih okvira za odcjepljenje teritorija pod lokalnom samoupravom i njihovo priključenje u “savez srpskih zemalja”. Time bi se ostvarila zamisao stvaranja Velike Srbije, radi koje je i pokrenut ovaj rat protiv Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Sankcije prema Srbiji i Crnoj Gori moraju se zadržati dok se ne postigne mir i u Hrvatskoj, a ne samo u Bosni i Hercegovini, na što obvezuju i postojeće rezolucije Vijeća sigurnosti. Hrvatska odlučno traži dosljednu i učinkovitu provedbu svih rezolucija Vijeća sigurnosti. Ništa više, ali i ništa manje od toga.

            Hrvatska je pokazala krajnju strpljivost u nastojanju za mirnim razriješenjem sukoba sa srpskom manjinom koji je insceniran u danima raspada bivše socijalističke Jugoslavije i uspostave demokratske države Hrvatske. Hrvatska, međutim ne može beskrajno podnositi okupaciju svojih područja, pritisak stotina tisuća prognanika iz hrvatskih područja i prepolovljenost države. Hrvatsku se više ne može prisiljavati na četvrto produženje mandata, bez davanja odlučnog mandata UNPROFORU-u, ali i ultimatuma Srbima da primijene Vanceov plan i sve relevantne rezolucije Vijeća sigurnosti. Način na koji je ishođeno srpsko povlačenje s Igmana i Bjelašnice – vojnim udarom – mora biti primijenjen i u Hrvatskoj.

            Republika Hrvatska nije zadovoljna s posljednjim izvješćem glavnog tajnika UN-a, u kojem se predlaže produženje mandata UNPROFOR-u u Hrvatskoj za šest mjeseci bez bitnih promjena u njegovu mandatu. Ne dođe li u idućih 48 sati do promjene mandata UNPROFOR-a s ciljem odlučne provedbe stožernih rezolucija i drugih dokumenata Vijeća sigurnosti, Republika Hrvatska bit će prisiljena zahvaliti se Ujedinjenim narodima na mirovnoj operaciji na njezinu tlu i zatražiti da postrojbe UNPROFOR-a napuste Hrvatsku najkasnije do 30. studenog ove godine. Očuvani status quo – koji nije ništa drugo do okupacija dijela hrvatskog teritorija – i neučinkovitost UNPROFOR-a štete suverenitetu Hrvatske i normalizaciji njezina gospodarskog i svekolikog života. Hrvatska je spremna riješiti ključni problem svoje opstojnosti svim potrebnim sredstvima i pod svaku cijenu – pregovorima i sporazumnim rješenjem ako je moguće, ali i korištenjm legitimnih sredstava uvođenja reda i pravnog poretka, uz puno poštivanje ratnog i humanitarnog prava na prostorima gdje danas vlada bezvlađe srpskih terorističkih i paravojnih skupina.

            UNPROFOR je svojim angažiranjem na prostoru bivše Jugoslavije podnio veliki teret, pa i nemale ljudske žrtve, djelujući u krajnje teškim okolnostima. Hrvatska je zahvalna svim pripadnicima UNPROFOR-a koji hrabro i časno obavljaju svoju dužnost, stavljajući na kušnju svoju osobnu sigurnost i živote i pomažući tisućama stradalnika. Hrvatska nije protivna UNPROFOR-u, ali više ne može trpjeti posljedice njegove neučinkovitosti i upornog zaobilaženja stožernih rezolucija Vijeća sigurnosti. Sve što Hrvatska traži precizno je zapisano u izvješćima glavnog tajnika i rezolucijama Vijeća sigurnosti. Provedba tih odredbi nije samo pitanje opstojnosti Republike Hrvatske, već i temeljnog kredibiliteta Ujedinjenih naroda.

            Otkazujući mandat UNPROFOR-u Hrvatska ne zatvara vrata niti jednoj humanitarnoj akciji, niti mogućoj NATO operaciji na prostoru bivše Jugoslavije. Štoviše, Hrvatska pozdravlja spremnost NATO-a da preuzme ulogu stožernog jamca mira i stabilnosti u tom dijelu Europe i svojim postrojbama aktivno podrži provedbu mirovnog plana. Mi bismo željeli vidjeti NATO i u ulozi potpore provedbi Vanceova plana. Istodobno širom otvaramo vrata Hrvatske radu svih humanitarnih organizacija i organizacija za zaštitu ljudskih prava, promatračima Europske zajednice, a također i civilnom osoblju UNPROFOR-a u logističkoj ulozi distribucije humanitarne pomoći Republici Bosni i Hercegovini.

            Međunarodni čimbenici (i EZ i UN) doveli su pregovore o rješenju krize u Bosni i Hercegovini do ponude sadašnjeg rješenja. Treba podsjetiti, da su Republika Hrvatska i Hrvati u Bosni i Hercegovini bili prvi, koji su podržali svaki ozbiljan mirovni plan svjetske zajednice. Međutim, svojom neodlučnošću i nedosljednošću međunarodna je zajednica dopustila da te planove odbiju, ili izigraju, i srpski i muslimanski predstavnici. Bez privole Hrvata na referendumu 1992. godine ne bi bilo moguće ni proglašenje neovisnosti Republike Bosne i Hercegovine. Bez otpora Hrvata niti jedan njezin dio ne bi bio u početku obranjen od srpke agresije. Bili smo prvi koji smo priznali Republiku Bosnu i Hercegovinu i prvi smo poslali ambasadora u Sarajevo. Republika Hrvatska učinila je više za obranu i zbrinjavanje izbjeglica iz Bosne i Hercegovine, nego sve druge zemlje zajedno, i to nastavlja činiti i danas unatoč agresiji muslimanske vojske na područja u kojima živi hrvatski narod u srednjoj Bosni i na teritorij predviđen za hrvatsku republiku u uniji republika Bosne i Hercegovine.

            Nakon svega što se dogodilo nema više posve pravedenih i čistih rješenja za zamršenu bosansku krizu. Sve strane moraju do mira doći kompromisima – političkim i teritorijalnim. Hrvati u Bosni učinili su najveće ustupke u ime mira. Oni su najviše izgubili, naročito u Posavini i u srednjoj Bosni, gdje je živjela većina hrvatskoga življa. Pristali su na teritorij od 18 posto, iako im je prema prethodnom Vance-Owenovom planu trebalo pripasti oko 27 posto. Hrvatska strana doista ne može više pristati na dalje ustupke kako iz strateških tako i političkih i psiholoških razloga. Podsjećamo, 1948. godine udio hrvatskog pučanstva bio je 23,9 posto, ali je smanjen zbog pritiska najprije srpske, a zatim muslimanske hegomonističke politike. U traženju rješenja mora se osigurati primjena pojedinih principa. Postavlja se npr. pitanje zašto se pod nadzor EZ-a, uz Sarajevo stavlja samo Mostar, a ne i Banja Luka i Zenica i Vareš, gdje je hrvatsko pučanstvo na samom rubu opstanka? Što reći za podatak da su dvije trećine katoličkih župa na prostoru Bosne i Hercegovine okupirane ili sasvim napuštene od Hrvata koji su tu stoljećima živjeli, najprije zbog srpske, a potom i muslimanske agresije? Međunarodna zajednica mora se suočiti sa cjelinom činjenica i problema, te naći načina da obuzda srpsku agresiju ali i zaštiti hrvatski narod od ekstremističkih pokušaja stvaranja bosansko-islamske države pretežito na hrvatski račun. Ipak, drago mi je što na ovom mjestu mogu izvjestiti da je u Bosni i Hercegovini prestao rat između hrvatske i srpske strane, i osobito da je postignut praktički sporazum između Hrvata i Muslimana na moju inicijativu i uz dobre usluge Turske, za prestanak neprijateljstava i za stvaraje preduvjeta za trajan mir i suradnju.

            Smatramo da bi bilo svrhovito da NATO bude glavni i odlučan nositelj provedbe mirovnog plana za Bosnu i Hercegovinu, ali i za rješenje UNPA u Hrvatskoj, te da Ujedinjeni narodi preuzmu odgovornost za provedbu mirovnog rješenja.

            U interesu je Republike Hrvatske, zbog geopolitičkih, povijesnih, i gospodarskih i prometnih razloga, što tješnja suradnja s Unijom republika BiH u budućnosti. Hrvatska je isto tako za normalizaciju odnosa sa svim državama stvorenim raspadom komunističke Jugoslavije, na osnovama međusobnog priznanja. To je u interesu, ne samo naroda tih država, nego i preduvjet za uspostavu mira i stvaranje stabilnog međunarodnog poretka u ovom dijelu svijeta.

 

 

© Zdeslav Milas 2003