FRANJO TUĐMAN

«Sve za Hrvatsku,
Hrvatsku ni zašto»

FT kazalo I main I home

18

 

Poslanica Predsjednika Republike
Hrvatskom državnom saboru

18. prosinca 1997. u prigodi promjene Ustava Republike Hrvatske
i obilježavanja sedme obljetnice njegova proglašenja

 

Štovani predsjedniče Hrvatskoga državnog sabora,
štovana predsjednice Županijskog doma,
dame i gospodo, zastupnici obaju domova Hrvatskoga državnog sabora,
štovani članovi hrvatske Vlade i svi predstavnici izvršne i sudbene vlasti,
cijenjeni gosti, uzvanici i svi nazočnici!

Kada smo, u ove dane, prije sedam godina donijeli Ustav Republike Hrvatske,  bio je to događaj od jedinstvenoga povijesnog značenja.

Njegovim proglašenjem objavili smo svijetu, na najviši mogući demokratski način  - Ustavom, da je hrvatski narod, na osnovi međunarodno priznatog prava na sa­moodređenje, odlučio ostvariti svoju samostalnu i suverenu državu.

Međutim, Hrvatska tada, ni u političko-pravnom, ni u političko-stvarnom smislu, nije još bila, niti je mogla biti, potpuno samostalna i suverena.

U političko-pravnom smislu, Hrvatska je tada bila sastavni dio jugoslavenske držav­ne zajednice - SFRJ - vezana ne samo njezinim ustavnim okvirima, već i međuna­rodnim poretkom, u kojem je održanju Jugoslavije pridavana osobita važnost, s  obzirom na njezin geografski položaj i »multinacionalni« sastav.

U političko-stvarnom smislu, čitava Hrvatska bila je zaposjednuta snagama Jugoslavenske armije (postrojbama kopnene vojske, zrakoplovstva i mornarice), a k  tomu JNA je imala izrazitu naklonost vanjskih čimbenika.

Da je božićni Ustav iz 1990. godine nastao u prijelomnom, ali i prijelaznom  trenutku raskida s bivšim jugoslavenskim i komunističko-socijalističkim sustavom,  očito je i iz činjenice, da ga je donio »Sabor Republike Hrvatske na sjednici Vijeća  udruženog rada, Vijeća općina i Društveno- političkog vijeća«. Taj Sabor radio je  u sastavu koji je bio biran po prijašnjem Ustavu Socijalističke Republike Hrvatske,  koji smo prije toga - u ljetu te godine - tek nešto izmijenili amandmanima.

Kao što je nekada izraelski narod - po riječima Mojsija - svoj Zavjet s Gospodom učinio u strahotnim danima izbavljenja iz egipatskog ropstva, tako je i hrvat­ski narod iznjedrio svoj Ustav na tegobnu putu izbavljenja iz jugoslavenskoga i komunističkog jarma, kao sveti zavjet svoje slobode i državne nezavisnosti.

Unatoč svim ograničenjima, uvjetovanim takvim unutarnjim i međunarodnim okolnostima, u kojima su svi čimbenici, izvan hrvatskog naroda, bili usmjereni na sprečavanje rađanja samostalne Hrvatske, Ustav - što smo ga donijeli - bio je izraz nepokolebljive odlučnosti hrvatskoga naroda da ostvari svoju državnu suverenost. Taj Ustav bio je također uvjerljivo svjedočanstvo političke zrelosti i odlučnoga de­mokratskog opredjeljenja hrvatskoga naroda na početku puta svoje nezavisnosti.

Ustav današnje samostalne i suverene Hrvatske donijeli smo, a sada još i domislili, na bogatim vlastitim pravnim tradicijama, ali i na demokratskim stečevinama suvremena svijeta.

Održavajući svoju nacionalnu i državnu samobitnost, od srednjovjekovne samostalnosti hrvatskih kneževina i hrvatskog kraljevstva, a zatim, makar i u skuče­nim okvirima, u višenacionalnim državnim zajednicama, hrvatski je narod čuvao i razvijao, trajno i postojano, pravne osnove svoga života i društveno - državnog uredenja.

Pravna misao i zbilja u hrvatskim zemljama, od srednjovjekovlja i feudalizma, do najnovijeg doba, bila je, i razvijala se, na razini drugih europskih zemalja.

Unatoč svim povijesnim nedaćama, hrvatsko državno i privatno pravo, bili su utemeljeni na istim civilizacijskim vrednotama i načelima kao i u drugim srednjo­europskim državama i državama europskog sredozemlja.

Pri tom, hrvatsko pravo, i hrvatska državnopravna i politička misao, nikad nisu kaskali za europskim rješenjima, niti su tek preuzimali već oblikovane pravne i državno-političke zasade i običaje. Naprotiv. Razvijena pravna misao bila je jedan od temeljnih čimbenika u borbi za očuvanje nacionalne samobitnosti i opstojnosti hrvatskog suvereniteta i državnosti. Ona je svojim postojanjem i naporima dopri­nosila pozitivnom djelovanju hrvatskih predstavnika na pravnom, državno-politič­kom i ustavnom području, u takvim višenacionalnim zajednicama kakve su bile Habsburška Monarhija i bivša Jugoslavija. Zbog tih razloga hrvatska pravna misao imala je odjeka i u širim europskim okvirima.

U ovoj prigodi navest ću samo neke primjere koji dovoljno uvjerljivo svjedoče u prilog ove ocjene.

O međunarodnim, državno-pravnim odnosima Hrvatske sa svijetom postoje svjedočanstva o odnosima hrvatskih vladara, od sedmog do dvanaestog stoljeća, sa Svetom Stolicom, kao tadašnjim vrhovnim međunarodnim autoritetom. U kasnija doba, razvitak hrvatskog prava i zbilje dijeli sudbinu osvajanja, podvajanja i napora za ponovno sjedinjavanje hrvatskih zemalja, sve do današnjih dana.

Usprkos tome, a dijelom i baš zbog toga, u Hrvatskoj smo imali tradiciju unutrašnjeg prava, na najširim, pa i najvišim, osnovama.

U hrvatskim primorskim područjima (od Dubrovačke Republike i Dalmacije do Istre), imamo sustav samoupravno donesenih statuta, a u unutrašnjim hrvatskim dijelovima imamo sustav sloboština, što su ih dodjeljivali vladari, herceg, ban ili kralj.

U velikom broju hrvatskih srednjovjekovnih statuta, koji su zakonodavno uređivali čitav upravni život pojedinih gradova i općina, najpoznatiji su: Vinodolski zakonik (1288.g.), Dubrovački statut (1272.g.), Korčulanski statut (najstariji od svih sačuvanih statuta), Istarski-porečki (1363.g.), Krčki (1388.g.) i Poljički statut (1440.g.).

No, da bi se vidjelo, da je riječ o razvijenom sustavu lokalne uprave, valja spomenuti da su slične statute imali i gotovo svi drugi gradovi na hrvatskim područ­jima: Skradinski (Xlll.st.), Brački (1305.), Zadarski (1305.), Lastovski (1310.), Splitski (1312.), Rapski (1328.), Hvarski (1331.), Mljetski (1345.), Senjski (1388.), Šibenski (XIV.st.), Kastavski (1400.), Paški (XV.st.), Novigradski (1402.), Bujski, Dvigradski (1413.), Puljski (1431.), Buzetski (1435. i 1575.), Plominski (1438.), Cresko-osorski (1441.), Balski (1467.), Zakon Kaštela Mošćenic (1470.), Motovunski statut (1507.), Veprinački zakon (1507.), Umaški statut (1528.), Riječki (1530.), Rovinjski (1531.), Oprtaljski (1533.), Grožnjanski (1558.), Trsatski (1640.).

Povelje o upravnim povlasticama ili sloboštinama gradova u unutrašnjosti Hrvatske poznate su od XIII.st. (Varaždin 1220.g., Petrinja 1240., Zagreb 1242., Kri­ževci 1252., Jastrebarsko 1257., Bihać 1289.g.), a sticane su i kasnije (u Jajcu u kome od kraja XIV. st. vlada Hrvoje Vukčić Hrvatinić, i u kome je okrunjen, 1461., i pogubljen, 1463., posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević, hrvatsko-ugarski kralj Matija Korvin uspostavlja 1463. jajačku banovinu, nakon što su to područje hrvatsko-ugarske snage oslobodile od Turaka; Osijek ima vlastitu gradsku povelju od 1698., a 1809. dobio je status slobodnoga kraljevskog grada.).

Ti podaci govore da je u hrvatskim područjima - i prije nego u mnogim zapadnoeuropskim državama - postojao, odnosno postupno oblikovan cjelovit su­stav izvornoga, javnog i privatnog prava. Postojanje takvog sustava nedvojbeno svjedoči o vlastitom pravnom izrazu, koji je očito bio ne samo sastavni dio nego i doprinos razvitku europskih kontinentalnih, tzv. rimsko-germanskih pravnih tra­dicija.

Hrvatski je narod čuvao i njegovao - tijekom čitave svoje povijesti - također, i osobito, i parlamentarne tradicije. Štoviše, u okolnostima sveza, u okviru personalne, a zatim i stvarne unije, najprije s Ugarskom, a potom i u habsburškoj i jugoslavenskoj zajednici, ustrajno održavanje tih tradicija osnova su da se, u ime i pozivom na Hrvatski sabor, donose odluke i brane hrvatska nacionalno-državna opstojnost i prava. Primjeri su brojni, i od osobitog povijesnog značenja.

Na Cetinskom saboru 1526./7. hrvatski velikaši, nakon pogibije hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika II. na Mohaču, izabiru Ferdinanda Habsburškog za hrvatskog kralja.

U Habsburškoj Monarhiji, hrvatski ban Ivan Erdödy, na zasjedanju zajedničkog Sabora u Budimu 1790., izgovorio je - u ime hrvatskoga parlamentarnog izaslan­stva - glasovitu: »Regnum regno non praescribit leges«. Time je odlučno stavio do znanja da Hrvatski sabor priznaje samo zajedničkog kralja, a ne i nadvlast tuđeg sabora.

Revolucionarne 1848., u Zahtjevanjima naroda, sa skupštine u Zagrebu, zahtijeva se »svakoljetni državni sabor« Trojedne Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Sla­vonije (Jelačić ga i saziva, ali ne dolazi do sjedinjenja banske i dalmatinske Hrvat­ske).

Jedan od istaknutih hrvatskih preporoditelja Bogoslav Šulek, u svojoj knjizi »Hrvatski Ustav ili Konstitucija« 1882.g. ističe, da su hrvatske drevne državne usta­nove, što će reći, »hrvatsko državno pravo«, »očuvale hrvatsku državnost i neodvi­snost, unatoč svim pokušajima ugarskim i austrijskim da ju ograniče, pače ukinu«.

A da su hrvatski političari ideju za postizanje pune hrvatske državne nezavisnosti uvijek zasnivali na potki »hrvatskoga državnoga sabora«, evo i jednog više no očitog dokaza. Godine 1915. Radićeva Pučka seljačka stranka objavljuje - u knjižici »Za hrvatsku državu i za hrvatski seljački narod« - »osam najvažnijih govora iz ratnoga zasjedanja Hrvatskoga državnoga sabora«! (Govornici su bili, osim Stje­pana Radića, Tomo Jalžabetić, seljak, te Fran Novak i Stjepan Zagorac - župnici.)

Sabor Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije donosi, 29. listopada 1918., kao »Hrvatski državni sabor« odluku o prekidu državnopravnih sveza Trojedne Kra­ljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, s Carevinom Austrijom i Kraljevinom Mađarskom. Tom prigodom Stjepan Radić oslovljava Sabor »Visoki državni sabore«, a i Svetozar Pribićević »Hrvatski državni sabore«!

Dosljedno tome, na zasjedanju Središnjeg odbora Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba, u studenom 1918., Stjepan Radić traži da uvjete sjedinjenja mora odobriti »Hrvatski državni sabor«, a i Svetozar Pribićević će se formalno opet pozivati na »Hrvatski državni sabor«, u svom obrazlaganju potrebe bezuvjetnog sje­dinjenja.

Tradicija hrvatske političko-pravne misli i povijesna iskustva sadržana je - makar u različitom obliku i sadržaju - i u novijoj povijesti.

U uspostavi Banovine Hrvatske (1939.) predviđeno je sazivanje »Sabora Banovine Hrvatske«.

U drugom svjetskom ratu, u okviru NDH bio je sazvan, »Hrvatski državni sa­bor«, ali on to nije mogao biti, ni zbog okolnosti okupacije i rata, ni zbog vremena i načina saziva (sazvan samo jednom 1942.).

»Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske«, koje je oblikovano u okviru antifašističkog pokreta, kao »predstavničko i zakonodavno tijelo« 1943. g. te nastavilo svoju djelatnosti i nakon rata, imalo je stanovita svojstva hr­vatskoga državnog sabora, ali s ograničenjima avnojevskog prihvaćanja jugoslaven­ske federacije. Valja spomenuti da su neki vijećnici (ne samo Vladimir Nazor nego i Rade Pribičević) na samom zasjedanju govorili o hrvatskoj državi i o ZAVNOH-u kao Hrvatskom državnom saboru.

ZAVNOH se na svom IV. zasjedanju, u srpnju 1945., preimenovao u »Narodni sabor Hrvatske«, a ovaj 26. veljače 1946., u »Sabor Narodne Republike Hrvatske«.

Od promjene Ustava iz 1963., Sabor se zove »Sabor Socijalističke Republike Hrvatske«, sve do naših dana, devedesete godine!

Za svo vrijeme tih mijena - u sklopu socijalističkog razdoblja - hrvatska političko-pravna misao djeluje i na ustavno uređenje FNRJ i SFRJ. A ono se, u ovisnosti od prosudbi komunističkog vodstva i odnosa snaga, klatilo između federalističkih i centralističkih osnova, da bi konačno s ustavnom reformom 1974. poprimilo i konfederalne značajke, s izrazitijim priznanjem državnosti republika i prava naro­da na samoodređenje, u duhu zavnohovskih izvorišta. A to je bilo od bitne važno­sti, sa stanovišta međunarodnog prava i međunarodnog poretka, za legalnost na­šeg raskida s jugoslavenskom zajednicom.

Nakon uspostave demokratske vlasti 1990., i ustavne promjene od 25. srpnja 1990., dotadašnji »Sabor SRH« nazvan je »Saborom Republike Hrvatske«.

Nakon što je taj Sabor, 25. lipnja 1991., donio odluku o izlasku iz SFRJ, on je stvarno, u svakom - političko-pravnom i zbiljskom smislu, postao »Hrvatski državni sabor«. To činjenično stanje sada konačno i ustavno proglašavamo u skladu sa čitavom hrvatskom tradicijom i njegovom povijesnom ulogom.

Ova promjena nema tek formalno terminološko značenje, nego je od dubljega najvećeg značenja, u sadržajnom, tj. u političkom i ustavno-pravnom smislu. I to zbog toga što »Hrvatski državni sabor«, pojmovno označava hrvatsku državu, koja ima svoj teritorij, svoje stanovništvo i svoju vlast. Ovime ističemo hrvatsku državu i njezinu suverenost, a ne zamjenjujemo, niti potiskujemo, niti se odričemo Repu­blike, kao oblika naše državne vladavine.

Uvjeren sam da je i najširoj javnosti više nego jasno da utemeljitelji današnje demokratske Hrvatske ne žele uspostaviti nikakvu monarhiju kao oblik državne vladavine, već jedino do kraja ozakoniti i duhovno domisliti hrvatsku državnu su­verenost. Oni što danas ne shvaćaju, ili ne mogu ili neće prihvatiti, spomenutu utemeljenost naziva Hrvatskoga državnog sabora svrstavaju se - uvjeren sam po­najviše nesvjesno - u redove onih zaplašenih hrvatskih javnih djelatnika koji osluš­kuju umjesto svog naroda glas tuđih ako ne gospodara a ono uzora. Ili pak onih anarholiberalističkih, marksističkih ili nekih univerzalističkih negiranja opravdano­sti hrvatske države, s kojima je hrvatski narod suočen od revolucionarne 1848. pa sve do danas, u ime tobože viših revolucionarnih ili integralističkih ciljeva.

Osim ove bitne promjene naziva Sabora, druga najvažnija promjena jest unošenje ustavne odredbe o zabrani udruživanja Hrvatske u bilo kakve jugoslavenske ili balkanske okvire. Dopunom članka 135. Ustava propisuje se ustavna zabrana po­kretanja postupka udruživanja Republike Hrvatske, u takve saveze s drugim drža­vama u kojima bi udruživanje dovelo, ili moglo dovesti, do obnavljanja jugoslaven­skoga državnog zajedništva, ili do neke balkanske državne sveze u bilo kojem obliku.

Ovom, doista povijesnom ustavnom promjenom, politički je izraženo, i ustavnopravno određeno, ono što je čvrsti i jednodušni zaključak borbe hrvatskog na­roda za nacionalnu slobodu i državnu nezavisnost: Hrvatski narod nikada više ni u kakvoj jugo-balkanskoj državnoj zajednici! Ovom ustavnom zabranom određeno je i objavljeno, na najviši mogući način, ono što je - uvjeren sam - na temelju sveukupnoga povijesnoga iskustva i danas i što će biti u budućnosti, od bitnog i životnog interesa hrvatskog naroda, i hrvatske države.

Osim spomenutih bitnih promjena treba spomenuti i dopunu »Izvorišnih osno­va«, da je Ustavom od 1990. i pobjedom u Domovinskom ratu (1991.-1995.) hrvat­ski narod očitovao svoju odlučnost za uspostavu i očuvanje Republike Hrvatske, kao samostalne i nezavisne, suverene i demokratske države.

Pokrećući, sukladno članku 136. Ustava, 28. listopada ove (1997.) godine, svojim prijedlogom, postupak za promjenu hrvatskog Ustava koji je donijet 22. pro­sinca 1990. polazio sam od sljedećih prosudbi:

Prvo, da je promjena Ustava - tog najvišeg općeg pravnog propisa, i temeljnog državno-svjetonazorskog političkog dokumenta, u kojem se određuju načela sve­ukupnoga društvenog života i državne sigurnosti, kojim se propisuje ustrojstvo državne vlasti, te zajamčuju slobode i prava čovjeka i građanina - događaj od izni­mnog značenja i najveće važnosti u životu svakog naroda i države.

Drugo, da u ovom povijesnom trenutku - polazeći od sveukupnoga dosadaš­njeg iskustva, u izgradnji suverene i demokratske hrvatske države - nije potrebno mijenjati niti jedno od ustavnih načela, odredaba i duhovnih zasada. Smatram, naime, da se božićni hrvatski Ustav iz 1990. godine, u proteklih sedam godina primjene, u potpunosti potvrdio. Hrvatsko državno i društveno ustrojstvo, kakvo je njime oblikovano i pravno razrađeno, od temeljnih načela i odredaba o pravima i slobodama čovjeka i građanina, pa do ustrojstva državne vlasti i lokalne uprave i samouprave, izdržalo je sud vremena, odgovorivši uspješno različitim izazovima, i u ratnim i u mirnodopskim okolnostima. Sukladno toj i takvoj prosudbi, Ustav je trebalo promijeniti samo glede onih njegovih odredbi, koje su bile uvjetovane ti­me, što je u trenutku proglašenja Ustava 1990. godine država Hrvatska još formal­no pravno bila u sastavu bivše SFRJ. Takve odredbe, kao i one koje su se u pravno-formalnom, vrijednosnom, pa i jezičnom, smislu pokazale ostacima bivšeg sustava ukinute su, odnosno brisane su iz ustavnih odredbi, ili pak promijenjene.

Ustavnim su promjenama, također pomnije određeni svi oni ustavni pojmovi, za koje se u dosadašnjoj ustavnoj primjeni pokazalo da pružaju mogućnost različitog tumačenja. Pritom je dosljedno, u čitavom ustavnom tekstu primijenjeno izvorno hrvatsko državnopravno nazivlje.

Prihvaćanjem i proglašenjem svih spomenutih ustavnih promjena, hrvatski je Ustav iz 1990. godine, sadržajno, formalno pravno i jezično dorađen i usavršen, ili, slikovito rečeno, stilski dotjeran. Takav hrvatski Ustav danas je, doista, u cjelini i u svim svojim odredbama, ono što mora biti ustav jedne nezavisne i suverene, demokratske i socijalne države kakva Republika Hrvatska jest, i želi u potpunosti biti, ustavnopravno i zbiljski. Svojim Ustavom, Republika Hrvatska u potpunosti se ustavnopravno svrstava u krug onih suverenih srednjoeuropskih i zapadnoeurop­skih demokratskih država, kojima je civilizacijski i povijesno uvijek pripadala. Tu bitnu povijesno utemeljenu činjenicu neki ni danas u svijetu, pa i u nas, ne žele ili ne mogu shvatiti i prihvatiti, zboreći kako bi se Hrvatska i hrvatski narod tek trebali uključiti, ili priključiti, u suvremene demokratske, političke, pravne i ine okvire razvitka i povezivanja naroda i država srednje i zapadne Europe.

U prilog tome, osim već spomenutih svjedočanstava, mogu se navesti i mnoga druga.

U zajednici hrvatsko-ugarskoj, podjednako pod krunom sv. Stjepana i Habsburga, u razvijenom i kasnom srednjem, a zatim i u novom vijeku, hrvatsko državno pravo temeljilo se u prvom redu na shvaćanju te zajednice kao personalne unije, te na brojnim zaključcima i zakonskim člancima Hrvatskoga državnog sabora. Sa­bor je izvodio i branio državni subjektivitet Hrvatske, pozivajući se na slobode, prava i privilegije hrvatskog kraljevstva, a kasnije, već od početka 18. stoljeća i na prirodno pravo naroda.

Istovrsno i istodobno temeljenje prava na državnu samostalnost, iz kojeg je kasnije izveden i oblikovan pojam u suvremenom smislu o pravu naroda na samo­određenje, odnosno na državni suverenitet, prisutno je u svim europskim narodi­ma, koji se bore za svoju državnost.

Konačno, valja podsjetiti da je prvi demokratski oblik parlamentarne vladavine, u vidu tzv. orleanskog parlamentarizma, prema kojem je vlada odgovorna i držav­nom poglavaru i parlamentu, a koji je, usput rečeno, institucionalno vrlo blizak suvremenoj tzv. »polupredsjedničkoj« varijanti parlamentarizma, prihvaćen u Hr­vatskoj istodobno, pa i prije nego u mnogim drugim tadašnjim europskim država­ma. Bilo je to 1848. godine, kad je ban Josip Jelačić imenovao Bansko vijeće koje je - u svojstvu vlade - odgovaralo i njemu i Hrvatskom državnom saboru.

Na toj crti, hrvatski je Ustav svojim sadržajem, u cjelini, izražaj te europske konstantne sastavnice hrvatske pravne i državnopolitičke misli, i ustavnopravne zbilje. Sukladno tome, njegova je dalja zakonodavnopravna razrada, i zbiljska pri­mjena, pred približno istovrsnim temeljnim izazovima pred kakvima su danas i ustavnopravni sustavi razvijenih europskih demokracija. Tome, dakako, valja do­dati i određene posebnosti svake zemlje, pa i suvremene hrvatske osobitosti, na koje valja i u ovom trenutku hrvatskoga političkog, gospodarskog i društvenog života posebno upozoriti.

 

Štovani predsjedniče i zastupnici

Hrvatskoga državnog sabora, ljudska nas mudrost, stečena sveukupnom poviješću, poučava da u rješavanju svih životnih, pa i ustavnih, pitanja valja polaziti od real­nosti, tj. od zbiljske stvarnosti, uvjetovane sklopom unutarnjih i međunarodnih okolnosti. Ne začuđuje što se s njome, odnosno sa svim njenim zamršenim čvo­rovima ne mogu istinski snaći, ili ne žele i ne usuđuju suočiti, neki nedorasli, ne­upućeni ili naivni ljudi. S takvima se, a nažalost ne samo s njima, nego zbog njih, često i sa čitavim narodima, poigravaju životne i povijesne silnice. Uvijek kad bi­vaju nezreli da se sprave s problemima koji ih okružuju, i koji priječe ostvarenje njihovih ideala ili zamisli.

Nama kojima je povijest dodijelila zadaću uspostave i obrane samostalne i nezavisne, suverene i demokratske hrvatske države preostaje neizbježno i obveza da u potpunosti oživotvorimo ideale što smo ih upisali u Ustav, kojima teži svaki hrvatski građanin, svi slojevi i stališi, čitav hrvatski narod. Ti ideali, koji obvezuju sve nas utemeljitelje današnje Hrvatske, jesu: osiguranje hrvatske slobode i držav­ne suverenosti, te svih preduvjeta za jednakost svih građana i poštivanje prava čovjeka, za demokratski višestranački sustav i socijalnu pravdu, za gospodarski razvitak i blagostanje, za pravičnost i odgovornost za svoja djela i riječi, pred svo­jim narodom i svojom državom.

U svrhu oživotvorenja ovih ideala, što smo ih pretočili u najviše vrednote hrvatskoga ustavnog poretka, u ovom trenutku držim ne samo potrebnim, nego i od bitne važnosti, posebno progovoriti o dva pitanja. Riječ je - po mom mišljenju ­o dva temeljna uvjeta za dalji svekoliki napredak hrvatskog društva i države, te za osiguranje blagostanja i sreće svih hrvatskih građana. Prvo, potrebno je mnogo sustavnije, cjelovitije i potpunije nego do sada, ostvariti Ustavom i zakonima prav­no oblikovan poredak hrvatske demokracije. A to znači: vladavinu prava sa svim pravnim jamstvima o zaštiti ljudskih, građanskih i socijalnih prava. Hrvatska se demokracija, naime, na pravnoj razini može, bez ikakvog pretjerivanja, usporediti s najrazvijenijim demokracijama u svijetu, no u stvarnosti treba nam poduzeti još mnogo toga za njezino puno oživotvorenje.

Više sam puta, proteklih godina, upozoravao na birokratizam, na samovoljne i protuzakonite pojavnosti, te na svakovrsne zloporabe i vlasti i javne djelatnosti, i posebno, na dosta često kršenje pojedinih prava građana, ali i pravnih interesa države, ne samo kriminalnim zloporabama, nego i prisvajanjem privilegija. Sve te pojavnosti, osobito nedovoljna odlučnost u sprečavanju gospodarskog kriminala i korupcije, sporost i neučinkovitost u radu mnogih tijela državne uprave, i navla­stito sudbene vlasti, imaju, jamačno, mnoge uzroke, o kojima sam također već govorio. One su uvjetovane, ne samo posljedicama prethodne jugokomunističke vladavine i velikosrpske agresije, već i gospodarskim i društvenim promjenama u prijelazu iz socijalističkog sustava u sustav slobodnoga tržišnog i privatnog podu­zetništva. Ove pojavnosti opasne su same po sebi, jer narušavaju pravnu sigurnost i jednakost građana, odnosno sustav vladavine prava, a posebno i stoga što koče i razvitak hrvatske demokracije u cjelini. No, one su osobito opasne za budući svekoliki razvitak i napredak hrvatskoga građanskog društva i hrvatske države. Ako se što prije, i odlučnije, ne poduzmu koraci za njihovo suzbijanje, one bi mogle utjecati na to da neupućeni dio, kako hrvatske tako i međunarodne, javnosti poč­ne pripisivati takve pojavnosti hrvatskoj vlasti u cjelini, a ne pojedinim građanima, dužnosnicima i službenicima.

Zbog toga je, doista nužno, da svi obnašatelji državnih poslova i dužnosti, u svim dijelovima državne vlasti, zakonodavne, izvršne i sudbene, te svi službenici u državnoj upravi, shvate da obavljaju odgovornu službu, da služe hrvatskom na­rodu. Jer ovu demokratsku, nezavisnu, suverenu hrvatsku državu stvorio je, i obra­nio, hrvatski narod za sebe, i za sve hrvatske građane. Hrvatska stoga mora, doista, biti u pravnom smislu narodna država, koja postoji radi svoga naroda, i koja ostva­ruje svoju vlast na dobrobit cjeline naroda, i svih građana, a ne pojedinih skupina ili pojedinaca.

Drugo je pitanje na koje želim skrenuti pozornost svim zastupnicima Hrvat­skoga državnog sabora, kako - u današnjem hrvatskom gospodarskom i druš­tvenom trenutku - uskladiti sustav slobodnoga tržišnog gospodarstva i privat­nog poduzetništva, sa zahtjevima socijalne države i s temeljnim načelima socijalne pravde. Opće iskustvo upozorava, da slobodno tržišno poduzetništvo - navlastito u početnom razdoblju - dovodi do raspojasanog kapitalizma, ako nije usklađeno i uravnoteženo s propisima, zasadama i običajima socijalne države i socijalne prav­de. Ta pojava očituje se i u svim drugim državama, osobito u novim demokracijama bivših socijalističkih zemalja. Samo slobodno tržište uvjetuje stanje u kome poje­dinci mogu težiti bezobzirnom bogaćenju, zaboravljajući pri tom da ne može biti gospodarskog napretka, ako se ne osigura dostojan život radnih ljudi i svih slojeva i stališa. Moramo shvatiti, da socijalna država nije samo, pa ni poglavito, skrb za one koji su socijalno ugroženi zbog toga što nemaju dovoljno osnovnih sredstava za život. Temeljna je zadaća socijalne države postignuće socijalne pravde. To, po­najprije, znači omogućivanje prava na rad, te prava zaposlenih na takvu zaradu kojom sebi i obitelji mogu osigurati slobodan i dostojan što sigurniji, sretniji i bogatiji život, u ovisnosti od danih gospodarskih uvjeta, i osobnih sposobnosti.

Hrvatska vlast - koja mora biti vlast narodne i socijalne države - treba posvetiti osobitu brigu osiguranju što povoljnijeg života hrvatskim umirovljenicima, u prvom redu povećanjem mirovina u skladu sa skrajnjim mogućnostima.

Za oživotvorenje socijalne države i socijalne pravde, neophodno je ne dopu­stiti usko shvaćanje gospodarske učinkovitosti prema kojem je nepotrebno svako posebno izdvajanje sredstava za osiguranje socijalne pravde. Nasuprot tome, valja shvatiti da nema gospodarskog razvitka i civilizacijskog napretka bez zajamčene određene pravednosti u raspodjeli društvenog proizvoda i nacionalnog bogatstva. Valja imati na umu, da je socijalna ravnoteža jedan od temeljnih čimbenika napret­ka i društvene stabilnosti, kojih nema bez solidarnosti i partnerstva poslodavaca i radnika, uz djelotvorno posredništvo države.

Smatram, da mnoge činjenice upućuju na zaključak, da u našem gospodarskom životu, zbog uvođenja slobodnoga tržišta i privatnog poduzetništva, imamo nekih negativnih pojavnosti ne samo suvremenog nego i ranijeg kapitalizma. Te su po­jave u neku ruku i neizbježne, ali se premalo sprečavaju i ograničavaju propisima i strukovnim pravilima, pa i moralnim običajima socijalne i pravne države.

Postavlja se pitanje što bi sve trebalo činiti da se radi postizanja socijalne ravnoteže i suzbijanja negativnosti, ne koči već potiče privatna inicijativa i poduzet­ništvo. Odgovor, načelno govoreći, nije nimalo jednostavan, već vrlo složen, s mo­trišta i današnje i buduće hrvatske gospodarske i društvene zbilje. Ravnotežu je moguće postići samo razvojnom gospodarskom politikom, koja što prije mora omogućiti veću zaposlenost i veće plaće, pa dakako i znatno veće mirovine.

Smatram da valja razmisliti i o nekim drugim pristupima, s kojima bi se, barem u određenoj mjeri, preraspodijelilo društveno bogatstvo, odnosno dobit, u korist siromašnijih hrvatskih građana. To je moguće, ponajprije, odgovarajućim mjerama u poreznom sustavu i poreznoj politici. Određenim financijskim rješenjima, npr. progresivnim oporezivanjem dohotka i imovine, postići da bogatiji, a napose oni najbogatiji, razmjerno svom bogatstvu, sudjeluju više u podmirivanju javnih troš­kova. Na to nas obvezuju i odredbe Ustava. U članku 51. Ustava propisuje se da je: »Svatko dužan sudjelovati u podmirenju javnih troškova u skladu sa svojim gos­podarskim mogućnostima«, te da se »porezni sustav temelji na načelima jednakosti i pravednosti«.

Sin Gospodnji, Isus Nazarećanin, navješćujući novu vjeru, govorio je puku: ni­sam došao da poričem već da ispunim zakone! A imamo i hrvatskih sinova čijih bi se misli i riječi valjalo i prisjećati i pridržavati.

Sva misao Ante Starčevića svodila se na to da objasni, prije svega javnim dje­latnicima, a zatim da uvjeri i svakog hrvatskog čovjeka o presudnoj važnosti države u životu i za život svakog naroda, i navlastito, zbog povijesne prikraćenosti, hr­vatskog naroda. Sav nauk braće, Antuna i Stjepana Radića, a prije i poslije njih i ideologa hrvatske ljevice, bio je usmjeren na tumačenje, da nikakva država nema opravdanja, ako nije narodna država, ako nije socijalna država, i ako ne djeluje u interesu radnih slojeva pučanstva. Po jednima prije svega seljaštva, a po drugima radništva. A da u ovo doba, i u našoj narodnoj državi, koja mora biti i socijalna država - radni svijet čini, ne samo seljaštvo i radništvo, nego i svo građanstvo, odnosno svi intelektualni slojevi i stališi, svi radnici kulturnog i znanstvenog života - to jamačno, danas, više ni za koga ne bi trebalo biti sporno!

Da zaključim, štovani sabornici Hrvatskoga državnog sabora! Uvjeren sam da je upravo sada - kada smo dovršili ustavno djelo svoje slobode, a izlaskom na dunavske granice i svoje pune suverenosti - trenutak kad možemo, i moramo, otvoriti raspravu i o svim onim bitnim pitanjima mirnodopske svakodnevice, koja su od životnog značenja za najšire slojeve naroda. I to stoga, ali i zato, da bi ostva­rili ideale koje smo upisali u naš Ustav. One ideale s kojima smo, i radi kojih smo, krenuli u borbu za nacionalno i socijalno oslobođenje hrvatskoga naroda, za slo­bodnu i nezavisnu hrvatsku državu.

Ako smo htjeli, znali i mogli, ostvariti taj povijesni san hrvatskoga naroda, ako smo znali, i mogli, pobijediti višestruko nadmoćnog agresora u domovinskom ratu i prevladati sve vanjske zapreke, onda moramo htjeti, a siguran sam da umijemo, znamo i možemo ostvariti i sve današnje ciljeve.

Na pragu 21. stoljeća, budimo svi odlučni i složni u oživotvorenju svetih ideala suverene i demokratske, jedine i vječne nam Hrvatske, radi trajne slobode Domovine, blagostanja i sreće svih hrvatskih građana i sigurne budućnosti hrvatske države.

 

© Zdeslav Milas 2003