FRANJO TUĐMAN

«Sve za Hrvatsku,
Hrvatsku ni zašto»

FT kazalo I main I home

23

Govor na otvaranju spomen-kuće u Velikom Trgovišću

1. srpnja 1999.

 

Dragi zemljaci,

štovani dužnosnici Zaklade,

dragi susjedi !

Da, ovo je lijep dar za mene jer nema normalna čovjeka koji se rado ne vraća u svoj rodni dom. Ali mislim da je od važnosti, za Hrvate općenito kao i za ljude svuda u svijetu da se zanimaju za svoje podrijetlo, za podrijetlo svojih hrvatskih ljudi, poznatih Hrvata, ili općenito drugih ljudi u drugim zemljama, pa tako, razumije se, normalan je interes i za dom čovjeka koji je obnovio hrvatsku državnost i nešto pridonio, zajedno sa svima vama u uspostavi nezavisne, samostalne i suverene hrvatske države. 

Budući da ste kupili ovu kuću, onda da bi bilo jasno to je bila kuća Tuđmanovih, građena upravo u vrijeme nekako početkom dvadesetih godine, u vrijeme moga rođenja. Moram reći kako je došlo do toga. Nakon onog tragičnog događaja s mojom obitelji kad smo bili i brat i ja ogorčeni time što se desilo, na komunističku vlast, onda smo odlučili da prodamo kuću. 

Zašto? Zato da bi podigli spomenik ocu i majci. To je razlog da ste je morali ponovo kupovati. Razumije se, ova kuća kao i sav prostor koji namjerava Zaklada pripremiti za proučavanje novije hrvatske povijesti, poslužit će i razvitku ovoga kraja, ali i boljem upoznavanju hrvatske povijest jer ćemo već danas, i pogotovo sutra trebati posvetiti mnogo, mnogo pažnje, mnogo pozornosti na proučavanje svih sastavnica hrvatske povijesti, i političke i gospodarske i kulturne, pa prema tome, i Zagorja, a Zagorje, među nama rečeno, ima premalo predstavnika na kulturnom i znanstvenom području. To je jedna stara boljka. Mi Zagorci smo mogli odlaziti u Zagreb na posao ujutro u četiri, pet i vraćati se poslijepodne te raditi na zemlji i išli smo manje u škole negoli drugi. 

Kad je riječ o školi samo da podsjetim da se otac, s jedne strane, nije sam bavio poljodjelstvom, a s druge strane, živio je na gruntu. Imali smo mislim svega jutro i pol zemlje. Uvijek se bavio ili krčmom ili trgovinom. Međutim, ostao je ne samo siromašan, nego je ostao čovjek koji je bio povezan sa svojim narodom i ovdje i u okolici, i tako je za vrijeme krize propao zato što je sve svoje iz trgovine dao na dug ljudima koji onda nisu mogli vratiti. I kad su iz uprave škole predložili da bi mene trebali poslati u Zagreb, kao najboljeg đaka, onda je plakao i nije imao izlaza. Mislim da je prodao posljednju kravu koju je imao. Tada mi je rekao nešto što sam više puta ponovio, ali nije loše da čujete: »Sad ideš u školu, sad si za puk, za narod, za rješavanje socijalnih pitanja, ali budeš li onakav kao što su ostala gospoda koja kad svrše školu onda zaborave odakle su i zaborave na probleme običnoga puka, ja ću te sam zadaviti!« To su riječi koje sam uvijek pamtio. I njima se upravljao u čitavoj svojoj djelatnosti.

Zapravo ako hoćete mogao bih kazati da sam i svoj politički program uvelike gradio na onome što mi je otac usadio. U ovoj kući ja sam gledao njega i njegovog prijatelja Andriju Gredičaka koji je, nakon što je došao u sukob s jugoslavenskim žandarima, išao na Janka Pustu. Bio sam prisutan i kada se s Janka Puste vraćao da čini atentat na kralja Aleksandra i bana Perovića. Kao dijete od deset, jedanaest, dvanaest godina raznosio sam letke kad je naš kum rekao: »Kako se usuđuješ djetetu dati takve materijale koji mogu ne samo njega nego i tebe i sve nas dovesti u sukob sa žandarima pa i u zatvor?« Otac je odgovorio: »Da, on je dijete, ali je moj sin.« Prema tome, iz ovog što sam kazao, to je bio čovjek koji je bio čovjek pomirbe. Bio je član HSS-a, ali je bio i za suradnju sa radikalnim nacionalistima, a subjektivno se osjećao nekim narodnim socijalistom. Prema tome, sve što nosim, nosim na svoj način iz ovoga doma.

Godine 1941. svi smo mi, vi koji ste bili tada živi ili pak vaši očevi i djedovi, svi smo bili za hrvatsku državu. Ali razumije se nismo bili za ustaške metode i veoma brzo jedan dio nas je shvatio da s ustašama koji su bili vezani za Njemačku i Italiju nema budućnosti hrvatskog naroda i hrvatske države i zbog toga, bez obzira što smo svi bili za hrvatsku državu, jedan dio se od samoga početka opredijelio i za antifašistički pokret i zbog toga što je i u tom antifašističkom pokretu bilo komunista koji su bili Hrvati i što je taj antifašistički pokret obećavao da se bori za samoodređenje hrvatskog naroda, za samostalnost Hrvatske u okviru socijalističke federacije. 

Prema tome, sve ovo što danas želimo ostvariti i što smo ostvarili imalo je podloge u hrvatskoj povijesti, pa i u Zagorju, ako hoćete i u ovoj kući i u ovom trgovišćanskom mjestu. 

Dragi moji zemljaci, ostvarili smo čudo u koje ne samo da nije nitko vjerovao nego koje su htjeli spriječiti. Međunarodne okolnosti su takve da su glavne silnice međunarodnog života željele sačuvati Jugoslaviju, a nisu željele ovu Hrvatsku. Usprkos svemu mi smo je ostvarili. Imamo problema, ali ti problemi su problemi naše, vaše vlasti, vas svih i trebamo ih rješavati.

Treba imati povjerenja u sebe i u hrvatski narod u cjelini i budite uvjereni da će Hrvatska postati zemlja ne samo hrvatske demokracije, hrvatske slobode, nego i zemlja blagostanja. 
            Hvala lijepa.

 

© Zdeslav Milas 2003