|
FRANJO TUĐMAN |
Biografija
FRANJO
TUĐMAN - POVJESNIČAR
I DRŽAVNIK
Veliko Trgovišće 14. svibnja 1922. - Zagreb
10. prosinca 1999.
Oženjen
suprugom Ankicom,
otac troje djece Miroslava, Nevenke i Stjepana,
djed unucima Deanu, Siniši, Nini, Ivani, Ana-Mariji i Neri
1922. - 1961.
Mladi Franjo Tuđman
Dr. Franjo Tuđman rođen je u Velikom
Trgovišću, općinskom mjestu u Hrvatskom zagorju, 14. svibnja 1922. Njegov otac Stjepan,
poznati aktivist Hrvatske seljačke stranke, i majka Justina rod. Gmaz
imali su, osim Franje, još dva sina: Stjepana i Ivicu. Majka mu je umrla
g. 1929., kad je pošao u pučku školu. Brat Stjepan poginuo je kao pripadnik
antifašističkog pokreta u proljeće g. 1943. Oca Stjepana, iako je bio jedan od
glavnih pokretača antifašističkog pokreta u Hrvatskom zagorju i član ZAVNOH-a i
AVNOJ-a, likvidirala je - zbog njegovih kritika nove jugoslavenske vlasti -
tajna jugoslavenska policija u proljeće godine 1946.
Osnovnu, odnosno pučku školu Tuđman je
pohađao u rodnom mjestu (1929.-1933.). Srednju je školu polazio u Zagrebu
(1934.-1941.), gdje se uzdržavao uglavnom sam, podučavanjem drugih. Već kao
srednjoškolac sudjeluje u nacionalnom demokratskom pokretu, zbog čega je g.
1940. bio pritvoren.
Od godine 1941. sudjeluje u antifašističkom
partizanskom pokretu i u socijalnoj revoluciji u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Još
u ratu, potkraj siječnja 1945., upućen je, kao jedan od hrvatskih predstavnika,
u Vrhovni štab NOV i POJ u Beograd. Zatim radi u Glavnoj personalnoj upravi
Ministarstva narodne obrane, u Generalštabu JNA i u uredništvu Vojne
enciklopedije. U Beogradu završava i studij na Višoj vojnoj akademiji
(1955.-1957.). Iako je potkraj godine 1960. promaknut u čin generala, već
sljedeće godine (1961.) na vlastiti više puta postavljeni zahtjev napušta
aktivnu vojnu službu da bi se mogao sasvim posvetiti znanstvenom i
spisateljskom radu.
1961. - 1989.
Povjesničar Franjo Tuđman
U Zagrebu godine 1961. osniva Institut za
historiju radničkog pokreta i ostaje njegovim direktorom do godine 1967. Godine
1963. izabran je - na osnovi habilitacije - za profesora na Fakultetu
političkih znanosti Zagrebačkog sveučilišta, gdje je predavao predmet
Socijalistička revolucija i suvremena nacionalna povijest. Stupanj doktora
povijesnih znanosti postigao je g. 1965. na Zagrebačkom sveučilištu obranom
disertacije "Uzroci krize monarhističke Jugoslavije od ujedinjenja
1918. do sloma 1941."
Vrlo rano, još u prvoj polovini pedesetih
godina, Tuđman se je počeo baviti znanstvenim radom. Objavio je veći broj
rasprava i članaka - više od 150 - iz povijesnih znanosti, vojne teorije,
suvremene nacionalne povijesti, te filozofije povijesti, međunarodnih odnosa.
Sudjelovao je na više znanstvenih simpozija u domovini i u inozemstvu i držao
predavanja na sveučilištima u Čehoslovačkoj, Italiji, Njemačkoj, Austriji,
Kanadi i SAD. Godine 1966. na Harvardskom je sveučilištu, u okviru serije
Međunarodnoga seminara, održao predavanje pod naslovom "The Future of
Supremacy and of Coexistence in the Nuclear Age of the World's History"
(Budučnost prevlasti i supostojanja u nuklearnoj eri povijesti čovječanstva).
Bio je član uredništva vojno-teorijskog časopisa "Vojno delo",
redaktor i pomoćnik glavnog urednika "Vojne enciklopedije",
suradnik i redaktor enciklopedija Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža,
glavni i odgovorni urednik časopisa "Putovi revolucije", član
izdavačkog odbora časopisa JAZU "Forum", član izdavačkog
odbora "Hrvatskog tjednika" i član uredništva "Glasnika
Hrvatske demokratske zajednice".
Od godine 1962. do 1967. Tuđman je
predsjednik Komisije za međunarodne odnose i član Sekretarijata Glavnog odbora
Socijalističkog saveza Hrvatske. Od godine 1965. do 1969. narodni je zastupnik
Prosvjetno-kulturnog vijeća Sabora SR Hrvatske i predsjednik Odbora za
znanstveni rad Prosvjetno-kulturnog vijeća Sabora. Bio je član Upravnog odbora
i Izvršnog odbora Matice hrvatske i predsjednik Komisije Matice hrvatske za
hrvatsku povijest. Član je Drustva hrvatskih književnika od godine 1970. i član
Hrvatskog centra PEN-a od godine 1987.
Već su prvi objavljeni Tuđmanovi tekstovi
iz područja vojne doktrine o osvajačkim i oslobodilačkim ratovima - u kojima
je, polazeći s gledišta da svaki narod treba imati svoju oružanu silu, zastupao
koncepciju naoružanog naroda i teritorijalne obrane - postali predmet kritike
pobornika centralističko-hegemonističkih shvaćanja i optužaba zbog tobožnje
nemarksističnosti i nacionalizma. Tuđmanova gledišta - poglavito njegovo
protivljenje nametanja kompleksa krivice hrvatskom narodu zbog NDH u drugomu
svjetskom ratu i upozoravanje na preuveličavanje jasenovačkih žrtava - izložile
su ga političkim, a zatim i sudskim progonima. Godine 1967. bio je isključen iz
Komunističke partije. Morao je napustiti Institut, uklonjen je sa Sveučilišta i
umirovljen radi sprječavanja javne djelatnosti, kad mu je bilo samo 45 godina.
Kad je godine 1972. započeo progon hrvatskih
disidenata, bio je zatvoren, uz napomenu da je trebao postati glavni
optuženik zbog tobože sumnjivih veza s inozemstvom i hrvatskom emigracijom.
Zahvaljujući intervenciji Miroslava Krleže kod Josipa Broza Tita izbjegao je
višegodišnju robiju koja mu je bila namijenjena pa je osuđen samo na dvije
godine zatvora (kasnije je i ta osuda smanjena na devet mjeseci). Nakon Titova
odlaska s povijesne scene ponovno je - u veljači 1981. - osuđen na tri
godine zatvora i na zabranu svakoga javnog djelovanja u razdoblju od pet godina,
i to zbog toga što je dao intervjue za švedsku i njemačku televiziju i
francuski radio, u kojima je govorio o svojim povijesnim prosudbama, i u prilog
pluralističke demokracije. U zatvoru u Lepoglavi proveo je od siječnja godine 1982.
do veljače godine 1983., kad je bio pušten radi liječenja. U svibnju 1984.
vraćen je u zatvor radi izdržavanja ostatka kazne, ali je u rujnu iste godine
zbog pogoršanja zdravstvenog stanja uvjetno pušten iz zatvora.
Kad mu je godine 1987. vraćena putovnica,
putuje u inozemstvo - najprije u Kanadu i u SAD, a zatim u europske zemlje -
gdje svojim predavanjima dovodi do buđenja i stvaranja hrvatskoga nacionalnog
demokratskog pokreta među hrvatskim iseljenicima. Godine 1989. osniva Hrvatsku
demokratsku zajednicu i postaje njezinim predsjednikom.
Redovni je član Hrvatske akademije znanosti
i umjetnosti od prosinca 1992. i nositelj međunarodnih nagrada i priznanja: "Catarina
de Medici", studeni 1990.; Nagrada Centra za etničke manjine 1991.; počasni
doktor Sveučilišta La Jolla, studeni 1990.
***
© Zdeslav Milas 2003.