FRANJO TUĐMAN

Home I Franjo Tudjman

Biografija

FRANJO TUĐMAN - POVJESNIČAR I DRŽAVNIK

  Veliko Trgovišće 14. svibnja 1922. - Zagreb 10. prosinca 1999.

 Oženjen suprugom Ankicom, 
otac troje djece Miroslava, Nevenke i Stjepana, 
djed unucima Deanu, Siniši, Nini, Ivani, Ana-Mariji i Neri
 

1922. - 1961. 

Mladi Franjo Tuđman

Dr. Franjo Tuđman rođen je u Velikom Trgovišću, općinskom mjestu u Hrvatskom zagorju, 14. svibnja 1922. Njegov otac Stjepan, poznati aktivist Hrvatske seljačke stranke, i majka Justina rod. Gmaz imali su, osim Franje, još dva sina: Stjepana i Ivicu. Majka mu je umrla g. 1929., kad je pošao u pučku školu. Brat Stjepan poginuo je kao pripadnik antifašističkog pokreta u proljeće g. 1943. Oca Stjepana, iako je bio jedan od glavnih pokretača antifašističkog pokreta u Hrvatskom zagorju i član ZAVNOH-a i AVNOJ-a, likvidirala je - zbog njegovih kritika nove jugoslavenske vlasti - tajna jugoslavenska policija u proljeće godine 1946.

Osnovnu, odnosno pučku školu Tuđman je pohađao u rodnom mjestu (1929.-1933.). Srednju je školu polazio u Zagrebu (1934.-1941.), gdje se uzdržavao uglavnom sam, podučavanjem drugih. Već kao srednjoškolac sudjeluje u nacionalnom demokratskom pokretu, zbog čega je g. 1940. bio pritvoren.

Od godine 1941. sudjeluje u antifašističkom partizanskom pokretu i u socijalnoj revoluciji u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Još u ratu, potkraj siječnja 1945., upućen je, kao jedan od hrvatskih predstavnika, u Vrhovni štab NOV i POJ u Beograd. Zatim radi u Glavnoj personalnoj upravi Ministarstva narodne obrane, u Generalštabu JNA i u uredništvu Vojne enciklopedije. U Beogradu završava i studij na Višoj vojnoj akademiji (1955.-1957.). Iako je potkraj godine 1960. promaknut u čin generala, već sljedeće godine (1961.) na vlastiti više puta postavljeni zahtjev napušta aktivnu vojnu službu da bi se mogao sasvim posvetiti znanstvenom i spisateljskom radu.


1961. - 1989. 

Povjesničar Franjo Tuđman

U Zagrebu godine 1961. osniva Institut za historiju radničkog pokreta i ostaje njegovim direktorom do godine 1967. Godine 1963. izabran je - na osnovi habilitacije - za profesora na Fakultetu političkih znanosti Zagrebačkog sveučilišta, gdje je predavao predmet Socijalistička revolucija i suvremena nacionalna povijest. Stupanj doktora povijesnih znanosti postigao je g. 1965. na Zagrebačkom sveučilištu obranom disertacije "Uzroci krize monarhističke Jugoslavije od ujedinjenja 1918. do sloma 1941."

Vrlo rano, još u prvoj polovini pedesetih godina, Tuđman se je počeo baviti znanstvenim radom. Objavio je veći broj rasprava i članaka - više od 150 - iz povijesnih znanosti, vojne teorije, suvremene nacionalne povijesti, te filozofije povijesti, međunarodnih odnosa. Sudjelovao je na više znanstvenih simpozija u domovini i u inozemstvu i držao predavanja na sveučilištima u Čehoslovačkoj, Italiji, Njemačkoj, Austriji, Kanadi i SAD. Godine 1966. na Harvardskom je sveučilištu, u okviru serije Međunarodnoga seminara, održao predavanje pod naslovom "The Future of Supremacy and of Coexistence in the Nuclear Age of the World's History" (Budučnost prevlasti i supostojanja u nuklearnoj eri povijesti čovječanstva). Bio je član uredništva vojno-teorijskog časopisa "Vojno delo", redaktor i pomoćnik glavnog urednika "Vojne enciklopedije", suradnik i redaktor enciklopedija Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, glavni i odgovorni urednik časopisa "Putovi revolucije", član izdavačkog odbora časopisa JAZU "Forum", član izdavačkog odbora "Hrvatskog tjednika" i član uredništva "Glasnika Hrvatske demokratske zajednice".

Od godine 1962. do 1967. Tuđman je predsjednik Komisije za međunarodne odnose i član Sekretarijata Glavnog odbora Socijalističkog saveza Hrvatske. Od godine 1965. do 1969. narodni je zastupnik Prosvjetno-kulturnog vijeća Sabora SR Hrvatske i predsjednik Odbora za znanstveni rad Prosvjetno-kulturnog vijeća Sabora. Bio je član Upravnog odbora i Izvršnog odbora Matice hrvatske i predsjednik Komisije Matice hrvatske za hrvatsku povijest. Član je Drustva hrvatskih književnika od godine 1970. i član Hrvatskog centra PEN-a od godine 1987.

Već su prvi objavljeni Tuđmanovi tekstovi iz područja vojne doktrine o osvajačkim i oslobodilačkim ratovima - u kojima je, polazeći s gledišta da svaki narod treba imati svoju oružanu silu, zastupao koncepciju naoružanog naroda i teritorijalne obrane - postali predmet kritike pobornika centralističko-hegemonističkih shvaćanja i optužaba zbog tobožnje nemarksističnosti i nacionalizma. Tuđmanova gledišta - poglavito njegovo protivljenje nametanja kompleksa krivice hrvatskom narodu zbog NDH u drugomu svjetskom ratu i upozoravanje na preuveličavanje jasenovačkih žrtava - izložile su ga političkim, a zatim i sudskim progonima. Godine 1967. bio je isključen iz Komunističke partije. Morao je napustiti Institut, uklonjen je sa Sveučilišta i umirovljen radi sprječavanja javne djelatnosti, kad mu je bilo samo 45 godina.

Kad je godine 1972. započeo progon hrvatskih disidenata, bio je zatvoren, uz napomenu da je trebao postati glavni optuženik zbog tobože sumnjivih veza s inozemstvom i hrvatskom emigracijom. Zahvaljujući intervenciji Miroslava Krleže kod Josipa Broza Tita izbjegao je višegodišnju robiju koja mu je bila namijenjena pa je osuđen samo na dvije godine zatvora (kasnije je i ta osuda smanjena na devet mjeseci). Nakon Titova odlaska s povijesne scene ponovno je - u veljači 1981. - osuđen na tri godine zatvora i na zabranu svakoga javnog djelovanja u razdoblju od pet godina, i to zbog toga što je dao intervjue za švedsku i njemačku televiziju i francuski radio, u kojima je govorio o svojim povijesnim prosudbama, i u prilog pluralističke demokracije. U zatvoru u Lepoglavi proveo je od siječnja godine 1982. do veljače godine 1983., kad je bio pušten radi liječenja. U svibnju 1984. vraćen je u zatvor radi izdržavanja ostatka kazne, ali je u rujnu iste godine zbog pogoršanja zdravstvenog stanja uvjetno pušten iz zatvora.

Kad mu je godine 1987. vraćena putovnica, putuje u inozemstvo - najprije u Kanadu i u SAD, a zatim u europske zemlje - gdje svojim predavanjima dovodi do buđenja i stvaranja hrvatskoga nacionalnog demokratskog pokreta među hrvatskim iseljenicima. Godine 1989. osniva Hrvatsku demokratsku zajednicu i postaje njezinim predsjednikom.

Redovni je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti od prosinca 1992. i nositelj međunarodnih nagrada i priznanja: "Catarina de Medici", studeni 1990.; Nagrada Centra za etničke manjine 1991.; počasni doktor Sveučilišta La Jolla, studeni 1990.

***

© Zdeslav Milas 2003.